OVOG ponedjeljka u našem vremeplovu u Jugoslaviju u suradnji s Yugopapirom donosimo tekst o poskupljenju koje je 80-ih godina zahvatilo bivšu zemlju.

Svibanj 1986: Znate li koliko koštaju kruh, mlijeko, meso, voće...? Naravno da znate. A znate li koliko koštaju lak za kosu, dezodorans, sapun, pasta za zube, šampon, čačkalice, Sanitar, salvete, konzerve sardine...? Ne znate. I ne čudimo se jer u ovom sve češćem zapljuskivanju novim cijenama ne mogu se ni sami trgovci snaći, a kamoli potrošači.

Ono što se pouzdano zna je da za iste namirnice malo-malo treba sve više para. Mnogi su, iako ih sva ova poskupljenja itekako pogađaju, digli ruke od vođenja računa o cijenama. Znaju da određene stvari moraju kupiti, a isto tako znaju da to moraju platiti onoliko koliko kasa otkuca. I gotovo. Izgubili su svaku bitku s "kreatorima" cijena.

- Pravo da vam kažem, više uopće ne znam koliko što košta - rekla nam je Ivana Petrović, prevoditeljica iz Beograda. - Znam da neke stvari moram kupiti, prvenstveno za dijete i bolesne roditelje s kojima živim, i onda to uzimam. Ne ljuti me mnogo što je meso skupo, ali kruh, a tek sredstva za higijenu... Od toga poludim. Samo za jedan toalet papir treba dati 100 dinara! Pa voće: skupe su banane, naranče, ali zašto i jabuke?

I niz drugih sitnica koje, bar što se tiče njihove cijene, više nisu sitnice. Ja se ne mogu posebno ni žaliti jer muž i ja dosta dobro zarađujemo. Tu je i očeva penzija, ali da osjećamo svako poskupljenje, činjenica je. Mogu samo zamisliti kako žive oni koji primaju minimalne osobne dohotke.

Zoran M., vozač iz Beograda, jedan je od tih čije su obitelji veoma pogođene svakim poskupljenjem. Nije ni čudo jer on zaradi oko 30.000 dinara, dok supruga Slavica, inače zaposlena u poduzeću koje je zbog gubitaka pod prinudnom upravom, mjesečno donese manje od 20.000 dinara.

- Kako da živimo od tih para kada mjesečno samo za stanarinu, struju i telefon izdvojimo oko 15.000 dinara - žali se Zoran. - Dobili smo popust za vrtić, što do prošle godine nismo imali. Čak sam podnio i zahtjev za dječji dodatak pa nam je i to odobreno. Eto kako se snalazimo.

Nikad nisam ni pomislio da ću to raditi, kao ni da ću biti švercer. Da, švercer, dobro ste čuli. Pozajmim novac, odem s dvojicom prijatelja u Istanbul, tamo pokupujemo majice, farmerke, jakne... i poslije ih ovdje preprodajemo. Vratim dug, a ostane nešto i meni. Nevolja me natjerala na to, ne bijes. I moje dijete želi pojesti šniclu, naranču, a od svoje i ženine plaće to mu ne mogu kupiti. Stidim se što ovo radim, ali moram.

Sapun i knjige - luksuz!

- Muž i ja smo akviziteri i dosta dobro zarađujemo - reče nam Dobrila Rakić iz sela Vranova. - Međutim, izdaci su nam isto tako veliki. Jedna kći se školuje u Negotinu, druga svakodnevno putuje u Smederevo i samo nam na to ode oko 50.000 dinara mjesečno. A gdje je izdatak za benzin, jer da bismo zaradili, mi stalno putujemo - čas smo u Smederevu, čas u Beogradu, Velikoj Plani, Kragujevcu, Svetozarevu, Ćupriji...

Najteže nam je što je meso ovako skupo jer kad poslije puta dođemo kući, najlakše i najbrže nam je da ispržimo meso. Povrće nađemo i po nižoj cijeni nego u gradu, a nešto malo i sami uzgajamo. Stalna poskupljenja električne energije posebno nas opterećuju jer se grijemo na struju i tu ne možemo puno uštedjeti. Uglavnom, trpimo i snalazimo se. Kako se cijene dignu tako mi više prionemo na posao. Zaradimo, ali zato radimo i po deset i dvanaest sati dnevno.

Alija Ćuliman iz Mostara je dvostruko pogođen svaki put kad se cijene povećaju. On je poslovođa u samoposluzi i uvijek je na udaru svih nezadovoljstava potrošača.

- Viču na mene i moje kolege, grde nas, psuju, kao da smo mi krivi što je sve skupo - kaže Alija. - Zaboravljaju da mi s tim nemamo veze, a i to da ja samo tu radim, a da isto plaćam sve što mi treba za domaćinstvo kao i drugi. Nemam popusta.

Zaradim oko šest milijuna, naravno starih, i nije tako loše. Još i mogu izdržati, ali se bojim da ako se nastavi s ovakvim učestalim poskupljenjima, neću moći dugo. Živim s kćeri i zetom. Zet radi, a kći ne iako je još prije četiri godine diplomirala na ekonomskom fakultetu. Svi nešto obećavaju da će je zaposliti, ali od toga ništa. I što ću, moram joj pomagati.

A što me najviše pogađa? Pa skupe usluge i struja. Svaki majstor za sitnicu uzme po nekoliko stotina tisuća dinara, starih. Isto i kavane. Samo jedna kava košta deset tisuća (starih). Više i ne idem tamo i ne pijem kavu. Pušim našu hercegovačku škiju pa mi to u odnosu na ostale cigarete dođe džabe. Samo da ne bude gore.

- Sva sreća što sam mršava, što su mi ideal kost i koža, pa mogu mnoge astronomski skupe jestive proizvode i preskočiti, a i u obitelji su mi svi skloni dijeti, pa na prvi pogled izgleda da je naš život jeftin - priča nam u šali Olga Mitrović, službenica iz Zagreba. Onda vrlo ozbiljno nastavlja. -  Istina, baš dijeta, ona za bodrost i vitkost najviše košta. Moj muž je ranije jeo bifteke pečene na teflonu bez masti ili na isti način pripremljene mlade svinjske krmenadle. Sada to ne dolazi u obzir, sada igra tijesto, recimo musaka od rezanaca, naravno bez mesa, već sa sirom.

Muž i ja prosječno zarađujemo i zato su nas prvo pogodile cijene hrane. Recimo jabuke... Znamo da su najzdravije voće, u to nas već godinama uvjeravaju ljekari, a koštaju - 500 dinara kilogram! Pa gdje toga ima!

A sačuvaj Bože kad treba otići prijateljima koji imaju djecu i odnijeti im čokoladu. Pitam se je li ispravno da sadašnje generacije mladih ne mogu za svoj džeparac kupiti bombone, žele, ratluk...? Sve je to užasno skupo. Uostalom, a što nije! Odrekla sam se, na primjer, papirnatih maramica jer paketić košta pet tisuća starih dinara! Posebno me pogađaju i cijene kozmetike i tih vrsta usluga - pedikera, kozmetičara, frizera. Ni knjige više ne kupujem jer dati po 250 ili 300 tisuća starih dinara za roman koji pročitaš samo jedanput, zaista je luksuz.

Visoke cijene, prije svega hrane, ali i ostalih životnih potrepština, učinile su da se ljudi odriču svega po malo, samo da bi im dovoljno ostalo za jelo. Na prvom mjestu pod udar su došli kultura, zabava, drugim riječima duhovno nadograđivanje, ali i razonoda.

Trpe i šute

- Prije svega odričemo se kvalitete u svakom pogledu - rekla nam je Radmila Terzin, inženjerka iz Novog Sada. - Kupujem sve jeftinije. Radim u Naftagasu i relativno dobro zarađujem. Muž je tehničar i zaposlen je u firmi koja ima vrlo skromne dohotke. Ukupna primanja su nam i pored toga znatno iznad prosjeka, ali ipak živimo od danas do sutra. Mislim da je najgore u svim ovim poskupljenjima što čovjek ništa ne može isplanirati. Dovoljno je da samo jedna stvar poskupi i da poremeti sve što je isplanirano.

Na primjer, vrtić poskupi sa 6000 na 9000 i nastane kaos u obiteljskom budžetu. Tako mjesečno bar pet puta nešto iskrsne. Krparimo, možda manje od drugih, ali tako živimo. U porodici samo navikli da nedjeljom pravim kolače, ali sada sve češće preskačem ovaj običaj. Sve je užasno skupo.

Evo, ovih dana pojavila se prva rajčica. I kome ću je kupiti nego svom djetetu. Dvije rajčice - 400 dinara! I mali ih je odmah pojeo. Onda dođe dijete, donese mi svoje kasice i kaže: "Mama, uzmi moje pare i kupi mi još rajčice." Čuo je valjda kako sam kukala na skupoću, a on voli rajčicu i donio mi je svoje kasice.

Na jesen odlazi u školu i već sada me boli glava pri pomisli koliko će nas to naše "besplatno" školovanje koštati. Snalazimo se, ukratko bi mogao glasiti odgovor na vaše pitanje, kako nas pogađaju poskupljenja. Valjda je to snalaženje našim ljudima u genima te tako isplivaju iz skupoće.

Vera Bakić, domaćica iz Slavonskog Broda, kaže:  

- Dijete moje, trpimo i šutimo. Moj muž je penzioner, penzija mu je oko tri milijuna dinara, starih. Sreća je da imamo bašticu oko kuće pa tu zasijemo malo luka, paradajza, graška, mahune... Nešto pojedemo odmah, nešto stavim u zamrzivač. Inače, meso rjeđe jedemo. Nemamo para za to. Čorbe od povrća, malo jaja, sira... i ne treba nam mnogo.

Da mi nije kćeri i snahe koje mi poklanjaju svoju obuću i odjeću, teško da bih mogla nešto kupiti. Sama pletem mada ni vunica više nije jeftina. Tako preko ljeta živimo moj muž i ja, a zimi odemo u Beograd pa smo malo kod kćeri i zeta, malo kod sina i snahe. Tako malo uštedimo od penzije i imamo za trošiti preko ljeta. Izdrži se nekako, samo se bojim da ne bude gore.

Srboljub Ćurčić iz Prokuplja ne misli da gore može biti. On se nada boljem jer već tri godine čeka na posao. Diplomirani je pravnik i kaže da su mu upravo obećali da će "nešto biti od posla". A dotle on, majka i otac žive od očeve penzije koja je oko 60.000 dinara mjesečno. Drugih prihoda nemaju.

- Štedimo na svemu po malo, svega se po malo odričemo - kaže Srboljub. - I mesa, i odjeće, i obuće, i provoda... Večernji izlazak u kavanu je prilično skup, večera posebno. Ne pamtim kada sam nešto pojeo u restoranu. Vidim da i moje drugove isto tako pogađa skupoća. A u neku ruku je to i bolje. Više se družimo po kućama, postajemo prisniji, srdačniji jedni prema drugima. Izgleda da ova skupoća daje i neke koristi.

Ali šalu na stranu, nije lako. Mene je stid oca tražiti za džeparac. Dovoljno je što me školovao. Zato se ne stidim povremeno raditi teške fizičke poslove iako imam diplomu. Neki moji drugovi i ja istovarujemo vagone. Tako ću pripremiti i novac za ljetovanje. Otac mi ne može dati četiri-pet milijuna. Otkud mu?

No kao što rekoh, nadam se da će biti bolje. Ako ne da se zaustavi rast cijena, ono bar da se zaposlim. Tada će mi sigurno biti lakše.

Sve u svemu, ljudi se snalaze. Kako reče naša sugovornica iz Novog Sada, valjda nam je to osobina. Ali dokle? To je pitanje koje izvire iz svakog odgovora.

Razgovarala: Ljiljana Matejić-Vučković (Nada, 1986.)