NA POČETKU nove Netflixove komedije Eurovision Song Contest: The Story of Fire Saga likovi koje glume Will Ferrell i Rachel McAdams rade na novoj pjesmi koja će, nadaju se, biti dovoljno dobra da oduševi na Söngvakeppninu, islandskoj verziji Dore, natjecanja čiji je cilj izabrati pjesmu koja će zemlju predstavljati na Eurosongu.

No njihovi snovi padaju u vodu jednom kada pjesmu odluče izvesti u lokalnom baru gdje gosti žele samo jedno - da izvedu stari hit naziva Ja Ja Ding Dong.

Radi se o šlageru prepunom seksualnih aluzija koji je nadrastao komičnu posvetu i sprdnju na račun Eurovizije i pretvorio se u pravi online hit.

I dok je neke ovo možda iznenadilo, oni upoznati sa žanrom vjerojatno se ni najmanje ne čude iznenadnom uspjehu pjesme.

The Guardian je šlagere proglasio najsramotnijim glazbenim žanrom, a Awl je 2017. učinio više-manje isto nazvavši šlagere "najsramotnijom stvari koju je Njemačka stvorila".

Inače, šlagere najčešće susrećemo u zemljama koje koriste njemački jezik i skandinavskim zemljama, ali bili su izuzetno popularni i u našim krajevima. Radi se o glazbi koja se prepoznaje ili po pretjerano veseloj ili pretjerano saharinskoj melodiji s ekstremno površnim i apsurdnim tekstovima koji graniče s besmislicama. Primjeri šlagera su ABBA-in Waterloo, Diggi Loo Diggi Ley Herreysa i balada Ein Bisschen Frieden koju izvodi Nicole.

Inače, prva pjesma koja je dobila taj naziv bila je Na lijepom plavom Dunavu Johanna Straussa. Novine Wiener Fremdenblatt 1867. opisale su ovaj valcer kao "ein entschiedener schlager" ili "očiti hit".

Šlageri su bili popularni i u Weimarskoj Njemačkoj i već se tada radilo o poletnim pjesmicama koje nisu zazirale od dvosmislica.

Tijekom Trećeg Reicha popularnost je pala, ali šlageri su se u velikom stilu vratili nakon Drugog svjetskog rata i na neki način postali soundtrack njemačkog ekonomskog rasta. Tijekom pedesetih šlageri su počeli posuđivati mediteranske melodije i harmonije jer mnogi su Nijemci na Mediteranu provodili godišnje odmore pa su talijanski izvođači kao Caterina Valente i Rocco Granata bili zaslužni za ovaj crossover.

Dolaskom Elvisa, Beatlesa i Rolling Stonesa promijenio se i ukus mladih u Njemačkoj, a stari konzervativci u šlagerima su pronašli odgovor na "crnačku glazbu" kojom su Ameri i Britanci trovali mlade Nijemce.

Šlageri su dobili epitet "glazbe za bake" koja je evocirala prizore predivne i idilične Njemačke koja je postojala samo u pjesmama.

Iako su stari šlageri i dalje postojali, tijekom šezdesetih žanr je počeo poprimati elemente disca, a jedan od primjera je pjesma Moskau grupe Dschingis Khan. Uz talijanske i španjolske utjecaje i kombinacije s eurodanceom stvoreni su mnogi hitovi, a žanr je osjetno proširen i pretvoren u nešto novo i gotovo neprepoznatljivo.

Švedski model šlagera možda je i najpoznatiji u svijetu zahvaljujući grupi ABBA koja je svojim harmonijama, kontramelodijama i sintetičkim zvukom postala standard u pop glazbi u narednim desetljećima.

ABBA je uzela melodijske elemente švedske folk glazbe i spojila ih s elementima šlagera. Iako su pokušavali učiniti nešto više, teško je ne primijetiti kičasti utjecaj šlagera u pjesmama kao što su Fernando, Chiquitita, I Have a Dream ili presentimentalna The Winner Takes It All. Sve su to klasični šlageri.

Utjecaj švedskih šlagera možete osjetiti i danas pa je majstor švedskog popa koji dominira svjetskim glazbenim ljestvicama Max Martin osjetno prigrlio ovaj zvuk. Devedesetih su elementi šlagera bili sveprisutni u eurodance hitovima kao što je Barbie Girl danske grupe Aqua, a to je samo jedan od mnogobrojnih primjera pjesmica koje su oduševljavale mase i glazbene elitiste tjerale na povraćanje.

U današnje vrijeme mase su naučile voljeti camp pristup glazbi koja je "toliko loša da je dobra". Nekad trashy filmovi kao što su The Room i Showgirls danas su kultni, ali to nije ništa novo. Slične smo stvari viđali ne samo u filmskoj i glazbenoj umjetnosti nego i u slikarstvu, gdje su novi likovni kritičari pronalazili ljepotu i dubinu u nečemu što se smatralo kičem.

Suita Planeti skladatelja Gustava Holsta nekoć se smatrala čistim kičem, a kulturne elite od toga su zazirale. Danas su temelj filmskih soundtrackova što je posebno lako čuti u djelima Hansa Zimmera ili Johna Williamsa. Celine Dion nekoć se smatrala glazbenom ljigicom dok je danas prihvaćaju kao pomaknutu glazbenu i modnu ikonu.

I dok ga mnogi i dalje smatraju nevjerojatno bizarnom pojavom, Eurosong je postao službeni hram šlagera koji istovremeno oduševljavaju i šokiraju publiku, ovisno o vašim simpatijama prema campu. U isto vrijeme šlager se prelio u različite pop forme i tako postao manje konzervativan i nacionalistički. Štoviše, upravo je camp pristup ono što je detoksiciralo negativne elemente koje je šlager u jednom periodu povijesti poprimio.

Helene Fischer, takozvana "kraljica šlagera", u posljednjih je desetak godina prodala preko 13 milijuna albuma, a ako malo bolje proučite ono što radi, mogli biste prepoznati elemente onoga što radi Lady Gaga, koja je očito prigrlila utjecaje europopa.

Kič polagano nestaje, mjesto preuzimaju neki drugi elementi, a šlageri ne nestaju, nego samo mijenjaju oblik, pretvaraju se u nešto deseto i haraju top ljestvicama diljem svijeta.