IAKO još mnogi pamte socijalističku Jugoslaviju, o njoj se odavno šire pravi mitovi i legende. O najpoznatijima od njih ovdje iznosim osobno iskustvo.

>>Pitao kako je izgledao život u Jugoslaviji, odgovori su razni: Nije bila bijeda...

S obzirom na to da sam bio obično radničko dijete, pretpostavljam da ima još par milijuna onih koji su otprilike doživjeli isto.

"Par godina radiš i dobiješ stan"

Moji su odmah po vjenčanju kupili garsonijericu od 14 kvadrata na beogradskom Dorćolu. Bez kupaonice i toaleta, to smo dijelili s cijelom mansardom. Tek nakon 24 godine staža, u lipnju 1973. godine, mama je dobila od poduzeća dvosobni stan u novobeogradskom bloku 45.

Zgrada u kojoj smo živjeli i cjelokupno naselje nije ni po čemu zaostajalo za sličnim naseljima na Zapadu tog vremena. Bilo je puno sportskih terena, igrališta i šetališta. 

Mama je nekada znala izdavati sobu podstanarima - jer nisu svi imali sreće s dobivanjem vlastitog stambenog prostora. 

"Raditi je mogao svatko"

Moja je mama došla u Beograd 1949., u dobi od 16 godina, sa završenom osnovnom školom. Zaposlila se u tekstilnoj industriji BEKO i tu je ostala cijeli svoj radni vijek. Platili su joj školovanje, pa i studiranje. U mirovinu je otišla kao poslovođa na odjelu kontrole kvalitete.

Tata se zbog mame preselio u Beograd 1958., imao je dva zanata (precizni i automehaničar). Poslao je pet molbi za posao i na svih pet dobio pozitivan odgovor. Mijenjao je firme u par navrata, kako mu se htjelo. 

Svi moji vršnjaci koji su to htjeli zaposlili su se već nakon srednje škole. Čak i ovi moji s kulturološkog smjera našli su poslove po domovima kulture, kazalištima, na filmu i televiziji. Ja sam odabrao studiranje, a tijekom rane mladosti znao sam raditi preko omladinske zadruge. 

"Škola je bila besplatna"

Bilo mi je osam godina kad su u bloku 45 izgradili osnovnu školu Branko Radičević. Slovila je tada za najmoderniju na Balkanu. Imali smo školski bazen, dvije dvorane za tjelesni i puno opremljenih kabineta. Dolazile su nam i delegacije iz socijalističkih i nesvrstanih zemalja da bi vidjele to čudo od škole.  

Kasnije sam išao u dvije srednje škole, koje su bile puno slabije opremljene. Udžbenike smo sami nabavljali, tu i tamo smo znali organizirati dobrovoljno prikupljanje sredstava za njihovu kupnju najsiromašnijim učenicima. Studiranje nisam plaćao, ni ja ni oni moji kolege koji su se puno duže zadržali na studiju.  

"Mogao si noću sam šetati"

Istina, milicija onoga vremena imala je puno šire ovlasti, pa s njom nije bilo zezanja. Nažalost, to je značilo i da vas mogu namlatiti samo zato što ste se zatekli na tulumu na kojemu je netko vama nepoznat u džepu imao drogu. 

U ranoj mladosti dvaput sam bez ikakvog povoda bio napadnut nožem na ulici. Mog prijatelja Tomicu bešćutno je nasred stajališta autobusa ubila grupa pomahnitalnih tinejdžera. Morali ste paziti da se ne zamjerite dečkima koji su na bilo koji način bili povezani s glavnim štemerima. Neki su imali i prave bande - jednoga od vođa štitio je tata na visokom položaju u policiji.

"Nije bilo razlike"

U mojoj su zgradi živjeli dekan Filološkog fakulteta, direktor Beogradske banke i jedan ugledni sudac. Moj je prvi susjed bio redatelj Jovan Ristić, kod kojega su svraćali brojni poznati glumci i estradnjaci, poput Zdravka Čolića, Danila Stojkovića i Sedmorice mladih. 

Ipak, bilo je i jednakijih. To mi je postalo očito kad sam se našao na nekom tulumu sred elitnog Dedinja - kupaonica u toj vili bila je veća od mog stana. Da ne uspoređujem opremljenost.   

"Radnici su besplatno ljetovali"

Nisu, morali su platiti.

BEKO je imao zimovalište u Belanovicama (ne pitajte gdje je to), tamo smo znali otići jer je bilo povoljno. Jednom smo dobili i priliku da ljetujemo u Supetru, uvijek je bila prevelika gužva za ograničeni broj mjesta. Škola nas je vodila u Jelsu i na Jakljan, putovali bismo avionom do Splita ili Dubrovnika, pa onda trajektom. Nakon svog jedinog sudjelovanja u omladinskoj radnoj akciji za smiješan sam novac ljetovao u Baškoj Vodi.

"Plaće su bile više nego danas"

Primanja je teško usporediti s današnjima, ali znam da je otac svojom plaćom mogao kupiti otprilike 600 litara benzina. U par navrata kupili smo novi auto, uvijek one iz istočnog bloka. Kasnije smo kupili i zemljište izvan Beograda, pa sagradili i solidnu vikendicu.

Najbolju lovu mama je zaradila kad je otišla u mirovinu - otvorila je obrt i šivala košulje za nekog vlasnika butika. Par godina kasnije kupila je stan. Dobro smo stajali i moja supruga i ja u vrijeme Ante Markovića. Svaki bismo mjesec kupili neki uređaj ili što god nam je već trebalo. 

"Vojska je odgajala mlade"

Jadan onaj koga je JNA odgajala. Obuka je bila bezvezna i mi smo bili opasniji za svoje suborce nego za nekog eventualnog neprijatelja. Velik dio oficira imao je problema ili s alkoholom ili sa psihom.

Kad nas je neki kapetan izmučio svojim glupim naredbama, rekao sam svojim vojnicima da u slučaju rata moramo prvo njega ukokati. Postao sam i bolno svjestan da većina Jugoslavije sluša cajke, a ne rock kao moji frendovi. Vojska ni mene ni bilo koga nije ničemu pametnom naučila. 

"Samo je trebalo paziti što pričaš"

Nedostatak političke slobode počeo mi je smetati tek tijekom studija. 

Na Filozofskom fakultetu vodeći su srpski komunisti udaljili sve profesore koji su zastupali "antisamoupravnu" analitičku filozofiju. Zabranjen je rad Otvorenog univerziteta, neformalne skupine koja je raspravljala o politici, a njezin čelnik Dragomir Olujić završio je u zatvoru. Uhićeni su i neki koji su samo bili prijatelji Olujiću. 

Bilo je to vrijeme kad su u zatvor počeli slati isključivo liberale, a štedjeti nacionaliste. I osedlali ratnog konja kojega je onda zajahao Milošević.

Nemam običaj žaliti za onim što je prošlo. Niti maštam o tome da se obnovi Jugoslavija. Jedino čega mi je stvarno žao jest što se raspala s toliko krvi i suza.

I što je nekoć definitivno bilo puno manje mržnje.