RADIO je u tvrtki, na brodogradilištu, fizičke poslove po karnevalima, neko vrijeme bio i kovač, a onda je odlučio ući u filmski biznis. Svi imaju gladno srce, što bi rekao Bruce Springsteen. Konkretno, Johna McNaughtona je to srce dovelo do žuljevima stečene kamere iskorištene za nekoliko dokumentaraca, a onda i za prvi igrani film, i to je bio udar groma među debijima.

Henry: Portret serijskog ubojice ružno je pače čak i među kontroverznim filmovima osamdesetih, a jedino ga i možemo vezati za desetljeće, pošto je pitanje konkretne godine nešto teže. Stvar je u tome što je film urađen 1986., ali naišao je na takvu reakciju cenzora da mu nije bila distribucija u kinima nije bila dopuštena sve do početka 1990. U međuvremenu je bio na nekoliko festivala i na njima je pokupio pažnju koja mu je pomogla da i šira publika vidi o čemu se tu radi.

Radi se o Michaelu Rookeru, također u debiju. Uloga naslovnog Henryja ga je proslavila, mada je trebalo da ga proslavi i više, a cijeli film je jedan od najmračnijih i najtežih prikaza serijskih ubojica na platnu, što zbog Henryja, ali bogami i zbog Henryjevog cimera. A prije svega zbog Johna McNaughtona, autora cijelog djela i čovjeka kojem bi, da je snimio samo to, bazeni u kojima bi odmarao noge do kraja života bili više nego zasluženi.

Obavio đavolji posao

Ipak, nastavio je McNaughton i poslije donositi radost. Nije to bilo u mjeri koju njegov talent zahtijeva, ali dugujemo mu za pet epizoda Odjela za umorstva. Tu su i Bijesni pas i Glory, neloša komedija s De Nirom, Billom Murrayem i Umom Thurman, a pogotovo nije loša Divlja igra, triler koji mora biti među najzabavnijim naslovima žanra s kraja 20. stoljeća. McNaughton kao da je odlučio baciti mozak na pašu i jednostavno uživati u filmskom iskustvu kakvo Hollywood može ponuditi. Bio je iza kamere dok su Neve Campbell i Denise Richards radile svoju stvar, tako da je moguće da je on platio producentima da režira film umjesto da je bilo obrnuto. Đavolji posao je svakako obavio.

Kao što rekosmo, nije to sad karijera kakva bi trebala biti obećana nakon Henryja, ali poštovanja je uvijek bilo. Dovoljno o tome govori i činjenica da je uvršten u seriju Masters of Horror. Tu je režirao jednu epizodu i stao u društvo Johna Carpentera, Darija Argenta, Takashija Miikea, Tobea Hoopera i ostalih teškaša. 

Ako to društvo ne govori o kakvom se velemajstoru režije radi, onda ne govori ništa.