Maturanti šokirali Jugu: "Dok je orgijanje trajalo, domar im je rekao da stanu"

Maturanti šokirali Jugu: "Dok je orgijanje trajalo, domar im je rekao da stanu"
Ilustracija: YouTube

"MI SMO nekad bili bolji", riječi su kojima svaka generacija opisuje po njima očitu degradaciju u ponašanju između generacija. No je li to zaista bilo tako?

Sudeći po tekstovima iz jugoslavenske štampe, nije. Tamo negdje 1978. (taman u vrijeme generacije naših roditelja) javnost je bila zgrožena ponašanjem maturanata.

Pa što su to napravili? Odgovor donosimo u suradnji s Yugopapirom.

Listopad 1978: "Sve je bilo u najboljem redu do ponoći, dok nismo utvrdili da smo sami, da oko nas na kilometre nema profesora. Tada je počelo...!"

Ekspres Politika: "Učenici Druge gimnazije iz Beograda u četiri sata ujutro 23. rujna demolirali su u hotelu "Stane Žegar" u Bohinju vatrogasne uređaje, lupali inventar, prijetili portiru što ih je opominjao na red dok s njima u to doba nisu bili nastavnici..."

Politika: "Demolirali subotički hotel iz obijesti! Dvodnevni izlet učenika Treće beogradske gimnazije koji je otpočeo 26. a završio se 28. ovog mjeseca na Paliću dugo će se pamtiti, ali, na žalost, ne po nečemu lijepom...

Prema izjavi domara i upravnika naselja, sve je počelo poslije jedne opće pijanke, koju su organizirali učenici spomenute škole. U nekoliko navrata, dok je orgijanje trajalo, domar naselja upozoravao je učenike da prestanu sa svojim obijestima, ali oni nisu poslušali. U međuvremenu, i policija je pokušala intervenirati, ali ni to nije pomoglo. Pokušali su i profesori spomenute škole umiriti učenike i ukazati im na njihovo ponašanje. Ali, i to je ostalo bez rezultata. Epilog svega bila je ružna slika koja je ostala iza njih u naselju. Neke sobe su potpuno demolirane, tepisi, tapeti u sobama, inventar i sve ostalo gotovo da je potpuno uništeno..."

Ekspres Politika: "Kao da je tornado prošao kroz naš hotel "Alpe Adria" poslije boravka učenika Treće ekonomske škole od 24. do 29. rujna. Šteta iznosi 10.000 dinara. Noću je u hotelu morala intervenirati policija, dolazili su i liječnici, dva učenika su prenesena i u bolnicu... "
*****
Mnogo toga je već rečeno o neslavnim ekskurzijama Treće beogradske gimnazije "Vladimir Ilič Lenjin", Treće ekonomske škole i Druge beogradske gimnazije, mnogo toga i točnog i netočnog. Sada, kada su se stvari iskristalizirale, traži se krivac, a krivca nema, pa nema. U početku su kriva bila djeca, a onda profesori koji su ih vodili, pa direktor gimnazije, pa roditelji, pa Gradski SIZ za osnovno i usmjereno obrazovanje, pa...

Počeo je veliki turnir ping-ponga. U našoj redakciji počeli su zvoniti telefoni.

- Zar mi zato šaljemo svoju djecu na ekskurzije? - pitali su uzbuđeni roditelji. - Zar ih šaljemo da tamo nauče piti i u pijanom stanju praviti ekscese? Što se u stvari dogodilo u Omladinskom domu na Paliću, što u hotelu "Stane Žegar" u Bohinju, što u hotelu "Alpe Adria" u Jesenicama?!

Što kaže glavni prosvjetni inspektor

U Gradskom sekretarijatu za obrazovanje i kulturu primio nas je glavni prosvjetni inspektor Radoje Milanović. Škole su dužne ovom sekretarijatu podnijeti opširan izvještaj za ekscese ovakve vrste.

- Užasavam se nad onim što se dogodilo na Paliću, u Bohinju i Jesenicama. Zavod za unapređenje odgoja i obrazovanja izdao je brošure o tome kako treba organizirati đačke ekskurzije. Ja vrlo često kontaktiram s direktorima škole i sugeriram im da ne potpadaju pod utjecaj turističkih organizacija koje jedno obećavaju a drugo pružaju. Također ih upozoravam da na jednom mjestu učenici ne ostaju duže od 24 sata, ako to vrijeme nije organizirano na najbolji mogući način. Mislim da su za ekscese direktni krivci direktori, nastavnička vijeća, pa i nastavnici koji vode ekskurzije.

Zid šutnje

U Treću beogradsku gimnaziju "Vladimir Ilič Lenjin" krenuli smo zato što su, po pisanju naših dnevnih listova, njeni učenici bili najrazuzdaniji. Oni su u pijanom stanju demolirali Omladinsko naselje na Paliću. U svojoj su obijesti otišli čak toliko daleko da su probili jedan pregradni zid?! Sve nam je to zvučalo pomalo nevjerojatno.

- Na ekskurzijama učenici, stjecajem niza nepredviđenih okolnosti, ponekad sami režiraju svoju zabavu - rekao nam je direktor Treće beogradske gimnazije Jovović. - Neki tada prvi put probaju i alkohol pa nije čudno što do ekscesa i dolazi. Škola nije u mogućnosti da svakom učeniku osigura po jednog nastavnika koji će se brinuti o njemu. Mislim da je ovaj događaj, u koji je umiješana naša škola, predimenzioniran. U pijanci nisu sudjelovali svi učenici već samo nekoliko njih. Naravno, mi ćemo utvrditi tko su neposredni krivci, primijenit ćemo određene odgojne mjere, ali nitko od njih neće biti izbačen iz škole.

U želji da saznamo što o svemu tome misle i sami učenici, pokušali smo razgovarati s njima za vrijeme velikog odmora u školskom dvorištu. Naišli smo na zid šutnje, na rezignirano odmahivanje rukom.

- O čemu da vam govorim kada je već sve rečeno - upitao nas je učenik A. - Štampa je već od nas napravila hordu divljaka, a od naše gimnazije leglo besprizornih.

- Znamo mi te vaše novinarske žvake - rekao nam je momak iz grupe kojoj smo prišli. - Kao, nećete objavljivati imena, a sutra se u novinama pojavi točan spisak izgrednika. Nitko od nas ne želi biti cinkaroš. Ne kažem da nismo krivi, ali su krivi i drugi!

U Drugoj beogradskoj gimnaziji i Trećoj ekonomskoj školi naišli smo na identičnu situaciju. Učenici, revoltirani pisanjem dnevne štampe, šute, direktori, braneći ugled svojih škola, nastoje da se događaji što prije zaborave, nastavnici tvrde da su nemoćni da se suprotstave razbijačkim strastima svojih učenika van učionica i kabineta.

Učenici govore

Negdje pred zaključenje našeg lista javio nam se učenik Treće beogradske gimnazije, nazivamo ga Miša, i pozvao nas u svoj stan. Pozivu smo se odazvali. U Mišinoj sobi zatekli smo Nenada i Ljilju (imena izmišljena jer su izričito zahtijevali da im ne spominjemo prava). Nenad je Mišin par u razredu, zajedno sjede, zajedno uče, dobri su prijatelji. Ljilja je učenica Treće ekonomske škole i, naravno, Mišina i Nenadova drugarica.

- Ispričat ću vam što se dogodilo u Omladinskom naselju na Paliću - rekao nam je Miša dok nas je služio sokom. - U novinama su nas ocrnili da crnji ne možemo biti. Točno je, pili smo, ali...

- Naša ekskurzija organizirana je s ciljem da se obiđu kulturno-povijesni spomenici Hrvatske i Vojvodine - počeo je Miša svoju priču. - Na put je krenulo 126 učenika druge godine i četiri profesora. Bilo je predviđeno da ekskurzija traje od 26. do 29. rujna, s tim da se dvije noći provedu u Omladinskom domu na Paliću.

Na Palić smo stigli 26, oko 19 sati uvečer. Večera je trajala od 19 do 20 sati. Poslije su nas smjestili u velike dvanaesterokrevetne sobe. Nije bilo ni govora o nekom zajedničkom izletu u grad, o odlasku u diskoteku, kao što je to u novinama pisalo. Moram reći da su te sobe u kojima smo se našli bile u očajnom stanju. Pojedini lavaboi bili su oštećeni, ponegdje vrata izvaljena, zidovi su bili išarani, a popluni na krevetima sumnjive čistoće.

Ostali smo sami

Što se discipline tiče, sve je bilo u najboljem redu do ponoći, dok nismo utvrdili da smo sami, da oko nas na kilometre nema žive duše. Domar je otišao, a nastavnici su bili smješteni van Omladinskog naselja, u nekom hotelu ili motelu. Počelo je dovikivanje, jurcanje iz sobe u sobu, iz paviljona u paviljon. Pili smo, povraćali, ali kakvo probijanje zida?! Pregradni zidovi u tim paviljonima su od duplog lesonita i svi su već načeti.

Nije točno ni to da nas je opominjao domar, da je zvao policiju, te noći nitko nije dolazio! Sutradan smo se sreli s nastavnicima na doručku, nitko im nije rekao što se protekle noći dogodilo. Toga dana smo posjetili gradski muzej, gledali smo filmove na Paliću, a poslije ručka dobili smo slobodno popodne. Uvečer je došao domar i tek tada su nastavnici saznali što se prethodne noći dogodilo. Domar je tek tada pozvao i policiju. Tu noć su nastavnici proveli pored nas.

Ne želim nikoga optuživati, ali što bi se dogodilo da se netko od nas za vrijeme tog urnebesa teže povrijedio, da je izbio požar... Zašto smo pili? Pa, bocu vina i viskija može kupiti u svakom dućanu i klinac od pet godina. Bilo nam je dosadno, ostali smo sami. Dobro, to nije opravdanje, ali...

- Godinama se na đačkim ekskurzijama događaju takve stvari - umiješala se u razgovor Ljilja. - Zašto? Pa stotinu i pedeset ili dvije stotine učenika nije gomila drvenih lutaka koje će četiri-pet profesora provozati autobusima, prošetati kroz muzeje i vratiti kući! Mladi ljudi, pored obilaska muzeja i kulturno-povijesnih spomenika, trebaju se na tim ekskurzijama i odmoriti, doživjeti nešto lijepo. Slobodno prijepodne, slobodno popodne, slobodna večer, a to slobodno u većini slučajeva znači neorganizirano, stihijsko.

Gdje otići? Koja kino dvorana će neorganizirano primiti stotinu i pedeset učenika, a o kazalištu i da ne govorimo! Počinju se stvarati grupe od pet do deset učenika koji svoju zabavu sami režiraju. Gluvare po gradu u kome su prvi put u životu, a onda zamoreni od besciljnog lutanja svrate u prvu kavanu.

- Točno je to što kaže Ljilja - javio se i Nenad. - Nije toliko bitno osigurati učenicima hotelski smještaj i dobru klopu, koliko je bitno osigurati im lijepu i ugodnu zabavu za vrijeme tog ekskurzijskog "tajm-auta". Zašto netko od profesora prije svake ekskurzije ne ode u mjesta kroz koja ćemo proći, ne rezervira karte za kino ili kazališnu predstavu? Zašto se prije ekskurzije ne kontaktira sa školama u gradovima u kojima će se učenici duže zadržati, mogla bi se organizirati lijepa zabava, priredba, prijateljska večer!

Iznenada su počele navirati ideje kako bi se ekskurzije mogle što ljepše organizirati. Od njih troje čuli smo bar desetak lijepih prijedloga. Što bi tek predložilo tri stotine, tri tisuće ili tri milijuna đaka?! Ali, da li postoji neko tko hoće, može i ima dovoljno vremena da ih sasluša?!

Napisao: Lazar Topalović (Zdravo!, 1978.)

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara