U SURADNJI s Yugopapirom donosimo članak iz 1971. godine o životu Miše Kovača, počecima karijere i njegovom trijumfu na Splitskom festivalu, koji se ove godine održava 61. put.

Srpanj 1971: Na ovogodišnjem međunarodnom pop festivalu "Split 71" zabilježen je slučaj bez presedana. Jedna ista melodija odnijela je sve raspoložive nagrade: Zlatno, Srebrno i Brončano jedro grada Splita i nagradu kritike.

Ako bismo tražili pjevača koji je u ovom našem nesređenom i još nezrelom šoubiznisu progutao najviše gorkih pilula, našli bismo ga u interpretatoru pjesme Proplakat će zora koja je u Splitu trijumfirala - Miši Kovaču.

Mada su mnogi s pravom govorili: "Ovo je njegovih pet minuta", on je na tih svojih "pet minuta" čekao duže nego ijedan drugi pjevač jugoslavenske A kategorije. Njegova je prednost bila u tome što je, ako je već povremeno gubio nerve, znao bar strpljivo čekati.

To čekanje donijelo mu je najveće slavlje koje je zabilježeno u povijesti jugoslavenskog pop festivala.

Tapetar Mate

Rodio se u Šibeniku, prije tri desetljeća. Ponosio se peticama sve do dana kada se, neminovno, prvi put zaljubio. Nesreća je htjela da se u istu plavooku ljepoticu zaljubi i Mišin profesor matematike. Već tada došla je do izražaja pjevačeva neobuzdana priroda: profesora je samovoljno kaznio - šamarom!

Sinu-koleriku otac je odredio svojevrsnu kaznu: poslao ga je na tapetarski zanat! Mišo se tada još zvao svojim pravim imenom - Mate. Po prirodi uporan, tvrdoglav i pun samopouzdanja, Mate je odlučio zadovoljiti oca, a zatim pođe svojim putem.

Završio je zanat i krenuo u Zagreb. Rekli su mu da to kako pjeva nije loše, a on, koji je u sebe mnogo vjerovao, smatrao je da je za početak to sasvim dovoljno.

"U Zagrebu je bilo teško", sjeća se danas Mišo. "Bilo je dana kada sam, silom prilika, držao dijetu i večeri u kojima sam bio presretan ako bi me neki moj Šibenčanin pozvao na porciju girica i čašu crnog vina. Srećom, to nije dugo potrajalo..."

U početku su to bile igranke, koncerti po unutrašnjosti i - obećanja. Podržavao je, doduše veoma kratko, stilove stranih, prije svega britanskih, pjevača i tako postao prvi (važno je to što je bio prvi) iz serije onih koje je kompozitor Nikica Kalođera jednom nazvao "sinovima Toma Jonesa".

Mate se, srećom, brzo odvojio od ostalih "sinova". Postao je Mišo.

Sarajevo '69

Kako su njegove ploče odmah postale veoma tražene, Miši je bila neophodna pobjeda na jednoj velikoj i javnoj priredbi. Sreća mu se osmjehnula u Sarajevu, prije tri godine, kad je pjesma Više se nećeš vratiti proglašena "šlagerom sezone".

Ploča s ovom melodijom predstavlja apsolutni rekord na našem disko-tržištu: prodana je u 300.000 primjeraka!

Poslije Sarajeva Mišo Kovač se sve više povlači u sebe i nastavlja pjevati svoje tužne pjesme: Čemu da živim, Za mene sreće nema, Marija, Tvoje lice.

Jedna nemoguća, "zabranjena" ljubav napravila je od njega pjevača čija je svaka riječ imala određeno djelovanje na publiku. Nitko nije znao bolje i potresnije otpjevati ljubavni stih, zažaliti za izgubljenom ljubavlju i gromoglasno doviknuti svima koliko je nesretan i sam i jak u toj svojoj prepuštenosti samome sebi.

Pored toga što mu je donijela dovoljno nagrada da njima "pokrije" sve ranije, bolne festivalske gubitke, pjesma Proplakat će zora dokaz je Mišine pjevačke zrelosti, njegovog raskošnog glasa koji je tek sada dobio pravu boju, senzibiliteta koji ranije nije bio odlika ovog, kako su mnogi govorili, "sirovog i talentiranog pjevača"; ona je nagovještaj novih mogućnosti jednog iskrenog zaljubljenika svoje profesije, čije vrijeme, usprkos svemu, tek dolazi.

Napisala: Višnja Marjanović (Nin, 1971.)