Ilustracija: Instagram

POSLJEDNJIH godina sve više slušamo priče o mladima koji su sreću odlučili potražiti daleko od domovine. Odlazak u Irsku, Njemačku ili Kanadu postala je svakodnevna realnost za brojne Hrvate. 

Čini se da nikom ne nedostaje život s roditeljima, žicanje za kavu ili vječno odmaranje na burzi rada. Ipak, odlučili smo ih upitati što im najviše nedostaje iz Hrvatske.

Zaobišli smo standardne odgovore koji se odnose na njihove najdraže i najbliže, no zanimalo nas je ima li nešto što su u Hrvatskoj smatrali svakodnevnim, a nisu uspjeli pronaći u inozemstvu. 

"Fali mi medovača, ona naša prava istarska (medica). Sve možeš vani nekako nabaviti. Napolitanke, Cedevitu, Čokolino, nema problema, ali medica, nula bodova! Ili onaj odlazak 'na jednu pivu' kad svatko okrene nekoliko rundi. Zadnji put kad sam ovdje društvu kupio rundu pića, svi su me gledali u čudu, pitali je li mi rođendan i slavim li nešto. Jednostavno, nemaju tu naviku kao ljudi kod nas. S obzirom na to da sam iz malog mjesta, fali mi i ono da znam o svima sve, tko s kim i što i kako. Ovdje sam godinu dana, a nisam upoznao ni prve susjede", kaže nam Tin Franović koji trenutno živi u Pittsburghu u Pennsylvaniji.

Viktor Fonić je prošao nekoliko zemalja. 2013. je otišao u Dublin, a od kraja 2015. putuje bez stalnog prebivališta. Najviše se zadržao u Tajlandu, a trenutno je u Mexico Cityju.

"Najviše mi je falila naša kultura, naš jezik, naša muzika. Ono kad nekom moraš objasniti cijelu priču zašto je nešto smiješno, zanimljivo ili važno. Trenutno mi više ništa ne fali i ne planiram se nikad vratiti živjeti u Hrvatsku. Vjerujem da postoji puno drugih puno boljih zemalja. Uvijek ću se vratiti kući posjetiti obitelj i prijatelje, ali danas Hrvatsku vidim više kao jednu od destinacija nego kao moju domovinu", iskren je Viktor.

Bojan Simić Hrvatsku je napustio u studenom 2016. i od tad živi u Irskoj gdje mu najviše fali sunce.

"Ne smeta mi previše kiša koje realno nije tako puno kako sam pretpostavljao dok nisam došao ovdje živjeti. Sunce mi fali jer ga nema. Kod nas sunca ima skoro svaki dan, ovdje baš i ne. Fali u svakom pogledu, da te grije, da ti daje vitamine, a fali i za imati vrt, iako još nisam istražio što bih ovdje mogao uzgajati", kaže Bojan i dodaje: ''I juhe. Jebene prozirne juhe. Kod njih pojam guste juhe znači blendano povrće. Koma."

"Nema kruha normalnog, sve nešto umjetno. Nema tu pekara svugdje kao kod nas. Meni su trebali mjeseci da nađem išta što sliči na kruh", požalio se Draško Kamerman koji je u Dublinu skoro dvije godine.

Sa sličnim se problemom susreo i Lovro Galešić koji je u irskom Corku godinu i pol.

"Ovdje nema pekara uopće. Tako da mi fali uzeti burek ili lisnato putem do posla. Kruh još nekako, ima Lidl normalan kruh. No burek i ćevapi... Neki dan sam računao ima li smisla potrošiti 250 eura na put u Zagreb samo da se natučem bureka i ćevapa za vikend. Što se kave tiče, može se naći normalna, ali nemaju baš kulturu terasa, što je logično s obzirom na količinu vlage u zraku pa onda znam subotnju špicu odraditi dosta smrznuto. Fale mi i izlasci jer recimo u 22 sve trgovine prestanu prodavati alkohol, a pubovi rade do otprilike dva ujutro. Poslije ti ostane ili kasino ili striptiz bar ili doma kod nekoga tko je nakrcao frižider ranije.Također su svi dosta traljavi po pitanju uređenja kuće. Sve ofrlje rade bilo Irci, bilo stranci. Dođe lik ugraditi karnišu i ostavi nered kao da je nove zidove slagao. Hrpa toga je sfuširana u većini kuća", priča Lovro.

Burek nedostaje i Šimi Košti koji je glazbenu karijeru počeo graditi u dalekoj Južnoj Koreji. 

"Jogurt i burek. Baš mi se to nekad jede. A fali mi i dalmatinski način života. Bez priše, pomalo. Prvo ćemo kavu popiti, a onda o poslu. Toga ovdje nema", kaže Šime. 

Branislav Borojević u Kanadi živi već gotovo sedam godina, a najviše mu nedostaje jednostavniji život.

"Fali mi višesatno ispijanje kave s prijateljima, svježi topli kruh iz pekare, bakina kuhinja, vožnja tramvajem... Jednostavno, fali mi koliko je bilo jednostavno ispuniti život ljudima i događajima, kad ti za sreću nije potrebno puno. Fali mi činjenica da su ljudi bliži jedni drugima, da je istinski teško imati osjećaj samoće kao sto je moguće ovdje, u Zapadnom svijetu. Ovdje svi rade non-stop i teško je stati na loptu i kvalitetno provesti vrijeme s prijateljima i kolegama. Ovdje je život veoma kompliciran, osjećam da je potrebno puno više kako bi se osoba istinski osjećala da je sretna i zadovoljna svojim životom, neovisno o poslu i obiteljskoj situaciji. Ovdje se potpuno drugačije, i napetije živi. Svaki puta kada se vratim u domovinu, svi osjećaji se vrate sa mnom, i nakon kratkog vremena osjećam se kao da nikada nisam otišao, to mi veoma fali. Nema boljeg osjećaja nego biti na mjestu koje te je pripremilo za ostatak života", zaključuje Branislav.