RYAN O'NEAL se uvijek činio malo mlak na platnu, ali to ne može biti dalje od njegovog stvarnog karaktera. Međutim, svoju privatnu eksplozivnost nije baš kanalizirao na najbolji način i to je zajedno s gigantskim padom u karijeri malo bacilo sjenu na jedini period koji je vrijedan izdvajanja u njegovoj biografiji, a to su 70-e godine 20. stoljeća. Ali kakav je to period...

Uzmimo za primjer film The Driver (1978.) Waltera Hilla i glavnu ulogu O'Neala, koji je doživio krah kada je tek izašao, ali mu je kultni status jednostavno bio neminovan budući da je stilski odrađen kao da stiže iz najvlažnijih maštarija noir zaluđenika, ljubitelja jurnjava, bešumnih protagonista i (doslovno) bezimenih likova. Tarantino mu je par puta pravio hommage, Refn se odlučio za sličan film, ali je od originala oduzeo "The", "r", kul Ryana i općenitu dopadljivost. Također su Cameron, Mann i Wright izražavali svoje divljenje, a sam The Driver je dio lijepe tihoubilačke tradicije kojoj pripadaju, recimo, This Gun for Hire i Le Samourai, i tu nema boljeg komplimenta.

Kada govorimo o O'Nealu, teško je naći poveći broj glumaca s jačim naslovima 70-ih, možda Pacino, Redford, Hackman, De Niro i još par njih. Ryan, realno, nije bio pojam karizme i rječitosti poput zvjezdanih kolega, ali mu je to savršeno šljakalo u svemu u čemu se našao, prije svega u Kubrickovom Barryju Lyndonu gdje je njegov svedeni, pasivni glumački izraz donio jednu Oscara vrijednu izvedbu. Tada nije zaradio ni nominaciju, ali jest koju godinu ranije za Ljubavnu priču s Ali MacGraw i to je bilo sasvim na mjestu. 

Mlakost kao kontrast

Rijetko se može naći toliko uvjerljiva emocija i realan lik kao Ryanov u jednom ipak suštinski pretjeranom filmu koji nije išao dalje od želje da rasplače svakoga tko ima suzne žlijezde. Poslije se našao i s Barbrom Streisand u What's Up, Doc gdje se opet nišani O'Nealova spomenuta mlakost kao kontrast svim ludorijama koje se događaju tijekom priče i sve je to odlično uklopljeno.

Valja biti pošten, znao se i razmahati, biti kicoš i lukava faca kada je to bilo potrebno. Zbog toga je Paper Moon (koji je režirao Bogdanovich, kao i What's Up) vjerojatno ipak najbolja ili bar najposebnija uloga Ryana O'Neala. Tu se pokazao kompletnim materijalom za nositelja filma iako je u istoj mjeri to bila i njegova kći Tatum.

Ona je dobila Oscara, ali je i njegova uloga bila po svim standardima koje Oscar kao nagrada traži. Međutim, nije ni nominiran, kao ni za Lyndona, ovog puta zbog prejake konkurencije za tu 1973. godinu (Lemmon, Pacino, Nicholson, Brando, Redford).

Nakon kraja tog top desetljeća nije odradio doslovno ništa previše vrijedno, čak je dospio i na YouTube isječak pod nazivom Worst Acting Ever za svoju Oh Man, Oh God, Oh Man, Oh God sekvencu u filmu Tough Guys Don't Dance. Ipak, to stvarno nije poštena ocjena glume s obzirom na tekst scenarija, teško da bi se i Olivier bolje snašao. U 21. stoljeću je ostao najistaknutiji kao otac glavne junakinje u seriji Kosti i to je otprilike sve.

Narkotici, ljubavnice, nasilje...

To je bio najkraći mogući pregled karijere i naravno da je baziran gotovo isključivo na jednom desetljeću, a razlog zašto je čak i to desetljeće u sjeni jest onaj temperament koji smo spomenuli na početku i navike kojih se nije odrekao nikada. Navike podrazumijevaju korištenje narkotika, horde ljubavnica i nasilje nad tim ljubavnicama, užasan tretman vlastite djece... Nekako su te tri-četiri stavke prilično dovoljne. 

Općepoznato je da se zabavljao s Farrah Fawcett otprilike 30 godina s prekidima, a prekidi su se događali kad ona više nije mogla podnijeti njegove prevare i kada ga je počela osobno hvatati u njima, ali poslije su se opet nekako složili i ostali zajedno do njene smrti 2009. Neugodno je i napisati da se nabacivao vlastitoj kćeri na sahrani Farah Fawcett, a tko zna koliko je tek neugodno bilo tome prisustvovati. Međutim, kao i za sve ostalo u slučaju Ryana O'Neala, kokain je preuzeo krivicu. On vjerojatno nije bio svjestan ni gdje se nalazi tada niti s kim razgovara.

Ukupno je imao dva braka, a oba su se desila prije veze s Farrah. Ima četvero djece, uključujući jedno s njom, a jednom je izjavio: "Ja sam beznadan otac. Sva moja djeca su ili u zatvoru ili bi trebala biti tamo."

Ovo čak i nije daleko od istine, apsolutno sve četvero od njegove djece su bili ili jesu problematični i, zanimljivo, sve četvero krive njega. Jedan sin je čak priznao kako ga je Ryan tjerao da proba kokain s 11 godina. Bolje ne nastavljati...

Osobni život na stranu (ako je ikako moguće), ali u vrijeme kada se luđački jaka ekipa nalazila na vrhu liste glumaca dio tog vrha i dio te ekipe bio je i on. Ne smijemo to zaboraviti. Neka to bude ono po čemu se pamti Ryan O'Neal, a za ostalo ima tko će mu presuditi.