ŠEST dana nakon prometne nesreće u kojoj je zadobio teške ozljede preminuo je Rajko Dujmić. Iza njega ostali su brojni hitovi, a mnogima su najdraži oni sa samih početaka Novih fosila, dok je pjevačica bila Đurđica Barlović. Na vrhuncu slave njih su dvoje dali ovaj intervju, koji donosimo u suradnji s Yugopapirom, a u njemu je Rajko otkrio da je za ime benda zaslužan Arsen Dedić.

OŽUJAK 1982. godine: Oni drže četiri koncerta na dan, prodaju ploče u fantastičnim tiražama, pjevaju Sanjaj me, Najdraže moje, Sašu... Novi fosili su osvojili srca i onih koji su za jučerašnji šlager, a i današnji rock.

Rijetko dajete intervjue...

R. Dujmić: Ne traže ih od nas. Što ne traže, to mi ne dajemo. Inače, kad nas traže, činimo to vrlo rado i vrlo iskreno.

Pomalo čudno s obzirom na vašu popularnost?

R. Dujmić: Možda nismo interesantni štampi, jer kod nas nema tračeva, skandala, mi smo, ovako, doista normalni.

Postojite dosta dugo i oduvijek ste se zvali Novi fosili. Čak i kada je došlo do promjene u sastavu, ime je ostalo isto...

R. Dujmić: To ime je imalo već jednu tradiciju. Bilo je nekoliko hitova i ako se već mijenjaju glavna lica i uloge u jednom sastavu, onda je bolje nek bar ime ostane isto, zar ne? U stvari, ne znam... Možda je trebalo promijeniti i ime, ali sad je već kasno.

Zašto baš Novi fosili?

R. Dujmić: To je jedna šašava kombinacija. Svi članovi su se zezali da su već stari momci, fosili, i onda im je Dedić rekao: "Sad, kad ste već fosili, onda budite novi fosili, tako da bude totalno otkačeno."

Današnji Novi fosili su postali to što jesu dolaskom u grupu Rajka Dujmića koji komponira sve pjesme. Međutim, zašto se još netko od članova ne bavi komponiranjem? Je li zato što je to isključivo Rajkov posao u grupi ili zbog većeg honorara?

R. Dujmić: Ne, radi se o sljedećem: naš gitarist i ja smo počeli zajedno komponirati i od samog početka su moje pjesme imale više uspjeha.

Đ. Barlović: Mi smo u početku radili s drugim kompozitorima. To su bili Hegedušić i Runjić. Međutim, utvrdili smo da mnogo više vremena gubimo u prilagođavanju tih pjesama našim vokalima, tako da nam se to ne isplati. Osim toga, Rajko poznaje i naše glasovne mogućnosti tako da je jednostavnije raditi na taj način.

Da čujemo nešto više o vašoj novoj ploči Budi uvijek blizu...

R. Dujmić: Interesantna je stvar s tom pločom. Poslije Nedovršenih priča, koje smo prodali u 350.000 primjeraka, a to je nebeska tiraža i gotovo sve pjesme su bile hitovi, imali smo pauzu s LP-om od godinu i pol. Svi su mislili da smo propali, da nikada nećemo napraviti ploču koja je bolja od Nedovršenih priča itd. Međutim, baš to nam se dogodilo: poslije prve bum ploče napravili smo ploču koja je bila još veći bum. Kad smo komisiji u "Jugotonu" pustili snimku ploče i kada je snimka završila, pitali su: Zar je već gotovo? To je nama bilo dovoljno. Zato smo i dobili veliku prvu tiražu.

Ploča je dijelom snimana i u Milanu... 

R. Dujmić: Da. Snimali smo vokale i miksali u Milanu. Sasvim slučajno smo došli na ideju da snimamo tamo. Kompozitor Dušan Šarac nam je rekao za tog čovjeka koji se zove Bruno Malasoma. Mi smo otišli tamo i za pet dana snimili sve. Inače, uvjeti za rad su bili odlični. Čovjek se može sve dogovoriti, a to je bitno. Nitko vas ne tjera iz studija kada mislite da možete ostati do kasno u noć i raditi.

Na ploči piše: dirigent - Đurđica Barlović.

Đ. Barlović: Da, dirigent. To treba shvatiti doslovno. Mi smo radili bez "idiota" (elektronski bubnjar) i u svakoj pjesmi, u prvoj fazi ide samo bubanj. Uvijek treba netko biti odmornog uha i davati nam tempo, baš dirigirati. E, u dvije pjesme sam to bila ja.

Što znači: stručni suradnik - Maja Sabolić?

Đ. Barlović: Čujte, mi ne govorimo talijanski, a Maja je profesor talijanskog i onda smo je zamolili da pođe s nama i uspostavlja kontakt između nas i ekipe u Milanu. Otuda njeno ime na ploči.

R. Dujmić: A i nije samo zbog jezika, jer ja smatram da ona ima dosta muzičkog ukusa. Pomogla nam je i prošle i ove godine pri određivanju rasporeda pjesama na ploči. Njene su ideje da se ove dvije LP zovu Nedovršene priče i Budi uvijek blizu. Da, u pravom smislu riječi ona je naš suradnik, i to dobar.

Na ploči se pored veoma dobrih tekstova pjesama Tonka, Hoću li znati, Mimi, Budi uvijek blizu, Saša, nalazi i pjesma Joj, joj s očajno lošim tekstom. Zašto?

R. Dujmić: To je jedna priča koju smo imali na prvoj ploči i sada je nastavljamo na drugoj. Zapravo, to je strašan hit među klincima. Ona odskače od ostalih pjesama, ali jako. Neću ulaziti u to koliko je tekst kvalitetan, ali u svakom slučaju je potrebno na jednoj takvoj ploči naći nešto što djeluje kao razbibriga. Jer, u svakim novinama na kraju imate humor. Eto, tu pjesmu treba shvatiti tako.

Koja je pjesma najbliža vama?

R. Dujmić: Pjesma Budi uvijek blizu je rađena u funkciji našeg posla. To je muzikantska pjesma. Sve u toj pjesmi govori o nama, našem nastupu. Mi je dobro radimo naživo. To je baš prava pjesma za kraj koncerta, jer što možeš drugo reći čovjeku nego: Budi uvijek blizu kao što si sada, ako si blizu.

Ploča Budi uvijek blizu se teško može naći...

R. Dujmić: Da, uglavnom je rasprodana prva tiraža. Za prvih dvadeset dana je prodano 140.000 primjeraka. Ploča ide sjajno. Mislim da je to presedan u našoj muzici da tako plane druga ploča nakon prve koja je, kažu, bila izvrsna. Osobno smatram da je ova ploča bolja jer mi smo zreliji, tekstovi su nam mnogo bolji, muzički i produkcijski smo otišli naprijed, promijenili smo dosta u aranžmanima, u ritmičkoj bazi, a naši slušaoci imaju dojam da se ništa nije promijenilo. Mi smo u trendu zapadnih snimaka, ali još smo naši.

Razmjerno visokim tiražama su i primanja visoka. Kako raspoređujete prihode?

R. Dujmić: Primanja jesu visoka i raspoređujemo ih na jednake dijelove. Mi smo prava socijalistička grupa. A i odgovornost je ista. Svi odlučuju hoće li neka pjesma ići ili ne. To je, eto, kolektivna odgovornost.

Po tiražama vas svrstavaju u rang Zdravka Čolića, Bijelog dugmeta, Srebrnih krila...

Đ. Barlović: S pravom. To su brojke, činjenice koje govore za sebe. Ali, za razliku od Čolića, Bijelog dugmeta, Srebrnih krila, kod kojih je dolazilo do izvjesnih stagnacija, mi stojimo, slobodno mogu reći, već tri godine na tom vrhu i ne silazimo. Mnogi su dolazili, bili sa nama i mi smo ih ispratili.

Koja je vaša publika?

R. Dujmić: To je teško reći. Vrio je raznovrsna. Sad se odjednom dogodilo da su ovu ploču počeli prihvaćati ljudi koji slušaju strane grupe. Mislim da smo ih privukli tekstovima koji su duboki i životni.

Što mislite o punku?

R. Dujmić: Pa, bilo je zgodnih stvari. Kad razgovaramo o tome, ja se uvijek sjetim svog početka. Počeo sam u grupi Marina Škrgatića. Mi smo svirali punk prije deset godina, al' pravi, pravcati punk. Samo se onda nije tako zvao. Na prvom Boom festivalu u Ljubljani imao sam jednu pjesmu koja se zvala Smej se. Tekst je bio pravi punkerski, onako u glavu. A muzika, mislim da su punkeri nježni danas. Međutim, ni onda, pa ni danas, nema jedne ruke koja bi povela sve te mlade ljude da znaju točno kuda idu. Ne mora sve u početku biti savršeno, neka se to razvija, nadograđuje, može se prihvatiti nešto iz neke muzike koja nije bliska samom čovjeku koji svira nešto drugo, ali ima elemenata koji pašu. Tako mi radimo, osluškujemo što se događa, koristimo to. Jer, zašto pronalaziti neka svoja rješenja koja nisu tako dobra kao ona koja su već provjerena?

Pa zašto se onda uopće truditi da se napravi nešto svoje, originalno, kad je jednostavnije uzeti tuđe?

R. Dujmić: Ne, to što sam rekao ne znači doslovno ukrasti pjesmu, ali recimo neki zvuk, neki efekt do kojeg su oni ranije došli. Ja to vrlo rado koristim. Zašto ne? Osim toga, pet stotina godina smo branili od Turaka one od kojih sada ponešto uzimamo. Valjda imamo pravo na to.

Pravdate li se vi to što je pjesma Padaj kišo s ploče Nedovršene priče, veoma slična pjesmi Nikad ne mijenjaj ljubavnika u ponoć grupe Boney M.?

R. Dujmić: Ne, pjesma nije ista. Jer da je ista, oni vani bi već to naplatili. A kako je došlo do toga? Ja sam tu pjesmu Boney M. slušao dosta dugo. Kad sam kasnije dobio tekst Padaj kišo, napisao sam muziku, ploča je napravljena. Poslije dva mjeseca sam čuo onu drugu pjesmu i pitao sam se tko li je moju pjesmu preveo na engleski. Tad mi je sinulo, htio sam da Padaj kišo skinemo s ploče, ali sve je već bilo kasno.

Koji su vaši planovi za budućnost? 

Đ. Barlović: Jedan od prvih projekata je dječji LP. Stil i sviranje će biti isti kao i dosad, samo će tekstovi biti za djecu. To će biti u proljeće, a sljedeću LP planiramo za početak '83.

Na kraju, dokle Novi fosili?

R. Dujmić: Do kraja. Temelji su postavljeni tako da to može trajati još dugo. Bez obzira na naše godine, mi možemo još dosta. Mi smo, ovako, model tovarnih konja, možemo izdržati oho, ho... na kraj svijeta. U dvorani Lisinski smo imali četiri koncerta u jednom danu: dva ujutro, jedan popodne i jedan uvečer. Nema veze što smo poslije sjedili u lokalu, a nismo mogli ruke pomaknuti. Nije umor toliko fizički koliko je u glavi, od koncentracije, doživljavanja svega toga, jer doživljaj umara... 

Na našim zagrebačkim koncertima Đurđa je pjevala Najdraže moje i atmosfera, svjetla, sve je to dovelo do toga da su joj suze potekle. To nije bila šminka, nije bila gluma. A to užasno iscrpi čovjeka...

Razgovarala: Aleksandra Marković (Intervju, 1982.)