Od smeća do vrhunske produkcije: Kako su se spotovi cajki mijenjali kroz vrijeme

Od smeća do vrhunske produkcije: Kako su se spotovi cajki mijenjali kroz vrijeme
Screenshot: Youtube

CAJKE, vječni neprijatelj hrvatske kulture.

Iako je naše tobožnje opiranje lakim notama tijekom godina postalo tragikomična dosada, ljudi i dalje obožavaju raspravljati o ovoj temi, prezirati cajkaroše, zgražati se nad njihovim nedostatkom ukusa i koristiti svaku priliku da svoj animozitet prema ovom žanru iskoriste kao dokaz vlastite "kulturne nadmoći".

Voljeti ili ne voljeti cajke stvar je ukusa pojedinca i tu zapravo više i nemamo o čemu posebno raspravljati. Međutim, da biste imali mišljenje o bilo kojem žanru, vrlo je dobro znati nešto o tome.

Najčešće reference boraca za kulturu zapele su u devedesetima pa se kao primjeri turbo-folka najčešće koriste "go to" stihovi kao što su "sjedala se tresu u mom Mercedesu" ili "suzama sam lepio tapete" koji ne samo da su prilično nepošten način da opišete cijeli žanr, već su i smiješno zastarjeli.

Ti stihovi ne opisuju ni opus starijih izvođača narodne glazbe koji su u kvalitetu stihova ulagali podjednak trud kao i bilo koji drugi izvođač bilo kojeg žanra, a ne opisuju ni moderne izvođače koji su narodni melos kombinirali sa stranim uzorima i stvorili scenu koja kvalitetom nimalo ne zaostaje za svjetskom produkcijom.

I baš kao i svaki drugi glazbeni smjer, i narodnjaci su prolazili kroz bezbroj različitih faza od kojih su neki bili kvalitetni, a neki najobičnije smeće, a to nigdje nije očitije nego u spotovima kojima ćemo se i baviti.  

Žanr se mijenjao, nadograđivao i dijelio na podžanrove. Međutim, trpati ih sve u isti koš i svoditi ih na "cajke" podjednako je pogrešno kao i bilo koja druga generalizacija. Hrvatski dance devedesetih izrodio je mnogo instant zvjezdica i jednohitaša, ali bilo bi pogrešno u isti koš trpati Velinu i E.T. čija je "Tek je 12 sati" jedna od najboljih pop pjesama na ovim prostorima.

Narodnjaci su pak imali transformaciju koju bi najlakše mogli usporediti s razvojem R&B-ja koji se od četrdesetih do danas osjetno promijenio, ne samo glazbeno, već i lirički. Pokušate li usporediti klasični soul kakav se slušao u vrijeme Motowna i Staxa s onime što danas rade Beyonce ili Rihanna, primijetit ćete brojne razlike, a mnogo toga ide na štetu ovih novih. Radi li se o lošijoj glazbi? O tome bi se dalo diskutirati, ali nitko normalan neće diskreditirati kompletan R&B samo zato što mu se ne sviđa smjer u kojem ide. Isto vrijedi i za cajke.

Narodna glazba je, najjednostavnije rečeno, glazba za "obične" ljude koju rade "obični" ljudi. Neki će u tome prepoznati banalnost ili čak vulgarnost, ali jedan pogled na današnje narodnjačke spotove dovoljan je da vidite da kvalitetom bez ikakvog problema mogu parirati bilo kojem američkom spotu.

Problem starijih izvođača je činjenica da je glazba bila kvalitetna, a spotovi, barem iz današnje perspektive - smiješno loši.

Nije bilo prevelikih ulaganja u produkciju, a vizualno ste najčešće pratili likove u sakoima i kožnjacima koji hodaju kroz parkove, uz rijeku ili pak nastupaju u "kafani"... I to je to. Identične su spotove osamdesetih snimali i Mišo Kovač, Zlatko Škender ili Oliver Dragojević. Bilo je to vrijeme kada se u spotove ulagalo malo, a tako su i izgledali.

Malo se prošetate, bacite pogled za djevojkom koja prolazi pored vas ili zamišljeno gleda u more, dotaknete neki cvijet ili granu i pjevate. Bilo je bitno imati nešto što će se događati dok vam pjesma svira na TV-u.

MTV je to promijenio, a spotovi su odjednom postali daleko važniji. Pretvorili su se u kratke filmove s ponekad astronomskim budžetima. U regiji je taj proces modernizacije tekao malo sporije, ali već u osamdesetima imali smo narodnjačke spotove u koje se počeo ulagati novac.

"Jugoslovenka" Lepe Brene u kojoj tadašnja kraljica estrade uz Popovića, Kalembera i Islamovića pjeva o ljepotama Jugoslavije totalni je dokaz moći. Nije to ništa revolucionarno, ali snimke iz zraka, statisti i hrpetina lokacija svjetlosnim su godinama udaljeni od lika u kožnjaku koji baulja po parku i skuplja žireve.

Devedesete su već drugi par rukavica i tu imamo daleko bogatiju selekciju različitih stilova i utjecaja. Doduše, likovi poput Rođe Raičevića i dalje su ostali vjerni klasičnom pristupu pa imamo scene gdje Rođa majstori naslonjen na šank pjeva dok se u ostalim scenama razvija priča o nesretnoj ljubavi s glumačkim ostvarenjima kakvih se ne bi posramili ni u serijama kao što je "Krv nije voda".

Ipak, malo je onih koji su staroškolski pristup snimanju spotova odradili bolje od Miloša "bosanskog Harveyja Keitela" Bojanića koji je u "Kućo moja" ispričao tužnu priču o povratniku iz Njemačke i njegovoj čežnji za "starom ljubavi". Malo Roberta Palmera i "Addicted To Love", malo drame i ljubavnih prizora u najdepresivnijem mogućem okruženju i imate hit.

No, s druge ste strane imali i Cecu u čijoj ste "Idi dok si mlad" mogli primijetiti osjetan rast kvalitete. Ovo je već punokrvna sapunica o ljubavnim jadima bogatašice koja je kultivirala seksi drvosječu koji, pretpostavljamo, živi u šumi, ali je unatoč njezinoj dobroti, darežljivosti i ljubavi, u srži samo muškarac koji će utjehu i dalje tražiti kod kurvi.

Drama.

Tu je i buntovni Aca Lukas koji je narodnjacima dao dašak rokerskog duha jer motor... koža... rokenrol?

Jelena Karleuša i njezina "Gili Gili" (i silikonske sise) privukle su pažnju spotom koji nije nužno na svjetskoj razini, ali ozbiljno teži tome.

U isto je vrijeme i onaj podsjetnik da kvaliteta i dobar glas nisu presudni za uspjeh. I još jedna bitna stvar, otkad je Cher svijetu dala autotune, ništa više nije bilo isto, a Jelena je bila barem 15 godina ispred konkurencije i savršeno ga uklopila u pjesmu.

U redu, "savršeno".

Dvijetisućitih, proboj narodnjaka bio je nezaustavljiv. Ono što je nedavno bila "zabava za seljake" na periferijama lagano se počelo seliti prema centru svakog hrvatskog grada.

Možda je pretjerano reći da je medijski tretman popularizacije narodnjaka bio presudan, ali svakako je dao doprinos pretvaranju žanra u nešto subverzivno.

A kao i svako zabranjeno voće i cajke su postajale sve popularnije i popularnije. Iz kafića i auta prašili su narodnjaci, a to se s godinama nije promijenilo.

Ono što se promijenilo bila je kvaliteta glazbe i spotova. Kombinacija s elektronikom lagano je počela poprimati druge oblike i koketirati s drugim žanrovima.  

Ono što se kasnije pokazalo kao dobitna kombinacija, posebno dvijetisućedesetih, bila je fuzija s rapom, trapom i latino ritmovima.

Bez previše filozofije, trap-folk pojavio se u savršenom trenutku, baš u vrijeme kada je rap scena tražila alternativu već istrošenoj socijalnoj osviještenosti, a narodnjačka scena nešto svježe.

 

Velik broj novih imena nije unio samo nasušno potrebnu svježinu, već i tehnički usavršio i modernizirao cajke, pretvorivši ih u nešto potpuno novo, drugačije i zanimljivo. U isto vrijeme stvorio je i otpor starije garde repera koji su osjetili da se ploča okrenula pa sad imamo vojsku onih koji osuđuju nove repere koji koketiraju s cajkama, ali i one koji ne žele zvučati kao stari prdonje pa na neki način pokušavaju racionalizirati što se točno događa.

A događa se ono što se oduvijek događalo. Svaki žanr se mijenja i razvija. Neki će reći da je ovo najbolje što se dogodilo cajkama. Drugi da je najgore što se dogodilo rap glazbi. A treći se na sve neće ni obazirati jer, budimo realni, priča je potpuno nebitna. Ovo je pop glazba i kao takva kombinira sve što prolazi. Narodnjaci i dalje rade ono što su narodnjaci oduvijek radili i ljudima daju ono što ljudi žele slušati.

A kvaliteta spotova? Kvaliteta spotova je neupitna. Štoviše, iDJ, Bassivity i Balkaton dokazali su da se u regiji može stvoriti nešto na svjetskoj razini i to nigdje nije očitije nego u njihovim spotovima.

Rasta, Coby, Jala Brat, Buba Corelli, Senidah i mnogi drugi trenutno spadaju u najpopularnije izvođače bilo kojeg žanra. Činjenica je da su se narodnjaci oduvijek prodavali i prolazili bolje od svih ostalih žanrova, ali gledanja koja prelaze brojke od 70 ili 80 milijuna nedostižne su izvođačima koji pripadaju "necajkaroškim" žanrovima.

Naravno, u isto se vrijeme radi i o diskutabilnim brojkama jer danas je vrlo jednostavno nabrijati gledanost pa za desetak tisuća eura možete dobiti sve, od pregleda, preko komentara i sljedbenika na društvenim mrežama.

No, bez obzira na to koliko neki od nas željeli vjerovati da je popularnost ovih spotova umjetno stvorena, rasprodane dvorane, prepuni klubovi, nastupi u inozemstvu, honorari od 50 do 90 tisuća kuna i naposljetku, ogromna popularnost među mladima, itekako su stvarni.

Rezultat su istine od koje je nemoguće pobjeći - ovo je oduvijek bio savršen prostor za cajke.   

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara