SPADAM u onu generaciju koja je odrastala doslovce istodobno kad i Parni valjak. Tek sam počeo otkrivati rock glazbu u tada produkcijski još relativno siromašnoj Jugoslaviji, kad mi je moj frend Željko, u legendarnoj špajzi svog starog – s kolekcijom od preko 3000 ploča – pustio B stranu njihovog prvog singla. Zašto baš B stranu, a ne A? Valjda zbog neobičnog naslova i otkačenog teksta, što je nama na pragu puberteta nekako dobro leglo.

A i sviđao nam se taj čvrsti zvuk u stilu Stonesa. Aki sebi daje malo i oduška s histeričnim vrištanjem na kraju pjesme. 

I onda su postali veliki

Valjak sam opet zapazio kad sam krenuo učiti gitaru. Nimalo čudno, oni su uvijek imali odlične gitariste – uz Husa tu je prošla galerija sjajnih svirača, počevši od meni iznimno dragog Jurice Pađena, preko Zorana Cvetkovića-Zoka, Ratka Miloševa-Rasa, multi-instrumentalista Brune Kovačića, pa do vrhunskog Marijana Brkića-Brka. Zok i Brk inače su (ne jedina) poveznica između Valjka i Prljavaca. 

Za nas gitariste obavezni je dio repertoara bila Stranica dnevnika, pjesma koja pomalo bezobrazno plagira Angie od Stonesa – ali bez nje nije išlo na tulumima. U toj ranoj mladosti nije mi bio problem izvući i one visoke Akijeve tonove na kraju, koji su tada bili neko mjerilo kvalitete pjevača. On je to (za razliku od mene) radio perfektno – a obratite pozornost i na gitarsku solažu, iz koje sam tada dosta naučio. 

Zahvaljujući i toj pjesmi, Gradske priče postale su prvi album Valjka u našim kolekcijama ploča. 

Ubrzo smo uvidjeli da taj album ima i svojih drugih bisera. Recimo, tu je Jablan, prva objavljena pjesma tad još anonimnog Johnnyja Štulića. Tu je Hrast, koja u sebi ima gorki tekst očito inspiriran njima već poznatom Štulićevom poetikom. A tu su i Ulične tuče, pjesma koja se svojom žestinom već dosta približila punku. Valjak je konačno postao veliki bend, koji je nudio za svakoga ponešto – i onima koji vole pjevušiti uz gitaru i onima koji vole bučnu urbanu glazbu po klubovima. 

Kratko iskakanje Valjka iz kolotečine

Kad su počele tinejdžerske godine, moju je generaciju zahvatio novi val. Dečki iz Valjka već su počeli kužiti te promjene glazbe – i napravili su jedan od najboljih jugoslavenskih novovalnih albuma Vruće igre. Pjesma Neda postala je ne samo hit, nego i dio urbanog vokabulara, jetka šala na račun svih cura koje su nas nekoć gordo odbijale, a potom pristajale i na frajere koji su bili objektivno ispod njihove razine. Meni ta pjesma danas zapravo zvuči tužno.

Vruće igre bio je jedini album Valjka u kojemu se pjesme nisu dijelile na, kako se to zna reći, killere i fillere, odnosno, hitove i pjesme za popunjavanje albuma. Jednostavno su sve bile dobre i bio je to drugi njihov album koji se našao i u našim kolekcijama ploča. Na tulumima se najviše s tog albuma svirala Hvala ti.  

Razilaženje s Valjkom

I nakon tog odličnog albuma, Valjak je krenuo definirati mainstream tadašnjeg jugoslavenskog i hrvatskog rocka. Svi njihovi kasniji albumi (a bilo ih je samo studijskih još 12) nudili su istu, provjerenu formulu: par jakih hitova i hrpa profesionalno odrađenih stvari. Kod publike je to prolazilo narednih gotovo 40 godina, a kritika ih nije nešto ozbiljno dirala jer su dečki iz Valjka uvijek bili na zavidnoj sviračkoj i produkcijskoj razini.

Stilski i zvučni eksperimenti su zamrli, nije se tu više nudilo nešto novo, samo već usvojeni rock šabloni, s kojima su ovi lagano baratali. Nijedan od tih albuma nije se našao u kolekcijama mojih frendova.

Ja to, iskreno rečeno, više nisam ni slušao. Meni je srce uvijek bilo na strani onih autora i bendova koji su svakim albumom nudili neku promjenu (poput Beatlesa, Zappe, Floyda, Radioheada); Valjak je odabrao stranu na kojoj su bendovi poput Iron Maidena ili njima zvučno bližih Dire Straitsa – ostajanje u istome, bez promjena recepta koji ima svoju stalnu publiku. 

Zacementirani mainstream

Krajem 1980-ih Valjak i Prljavci dovršili su projekt rock mainstreama u Hrvatskoj i općenito na ovim prostorima. Prljavci su u to upali kao bivši pankeri, a Valjak je mainstreamu oduvijek suštinski i pripadao. Oni uglavnom nisu mijenjali epohu (samo to stidljivo pokušali), nego su pustili da epoha mijenja njih. I onda u jednom trenutku prestali mijenjati bilo što. Pa tako do kraja karijere.

Ipak im se mora priznati da – za razliku od Prljavaca – nikada nisu uzeli u ruke tamburice i zaplivali mutnim vodama narodnjaka, nego su ostali vjerni (soft)rocku kao svom jedinom glazbenom izričaju. Mom uhu u toj poplavi oprobanih shema ipak nije promaklo da im je u ovoj hit baladi netko solidno složio gudače da malo naprave i disonancu. 

Dostojan oproštaj od Akija

Akija svi prije svega znamo kao pjevača. Jedan je od rijetkih koji je i u zrelim godinama zadržao dobar glas i sposobnost točnog izvlačenja visokih tonova (poslušajte ono "nemoj čekati" na kraju pjesme). Akiju su već bile 62 godine kad je dobio Porina za vokalnu izvedbu ove pjesme:

Njegov glas i dalje je djelovao neokrznuto – što vam još više upada u oči kad čujete neke velikane rock pjevanja koji su nakon 50. godine gotovo izgubili moć pjevanja (prvi mi na pamet pada Ian Gillan). Istina, Aki je uvijek pjevao istim, prepoznatljivim i pomalo iritantnim stilom, što je, po svemu sudeći bio i njegov osobni odabir. 

Ja se njemu za oproštaj ipak vraćam u 1976. godinu, njemu je tek 21. Mom (kasnije) dobrom frendu i svom susjedu Igoru iz Skoplja upravo se pohvalio da pjeva u jednom zagrebačkom bendu. Snimaju prvi album Dođite na show, a na njemu se nalazi i jedina Akijeva pjesma koju je on skladao za Parni valjak.

Ujedno i njihova najduža pjesma ikada, koja pomalo zalazi i u ozbiljnije vode prog-rocka, s tipičnim tadašnjim jugoslavenskim približavanjem etno-glazbi. Pjesma o starosti, o onoj dobi koju Aki, nažalost, neće dočekati.