JOŠ JEDAN Eurosong je iza nas. Let 3 je završio na 13. mjestu (sedmom po glasovima publike i pretposljednjem ako pitate žiri), a s obzirom na sve, možemo biti i više nego zadovoljni.

Ono što bi se moglo popraviti svi već jako dobro znamo (više možete pročitati OVDJE), a jedino je pitanje hoće li to čuti netko na HRT-u ili ćemo i iduće godine gledati novu epizodu serije HRT-ova delegacija ide na izlet ili Kako se nismo plasirali i naučili voljeti poraz. 

Slovenskom žiriju dodjeljujemo 30 srebrnjaka

Sve u svemu, jučerašnji Eurosong po tko zna koji put podsjetio nas je na to koliko je važno biti dijelom snažnog bloka što se glasova žirija tiče. Točnije, bloka u kojem nije Slovenija. 

Iako smo se i mi mogli malo isprsiti što se Srbije tiče (dali smo im samo četiri boda), slovenski žiri baš nas je judaški zanijekao jer Srbi su dali Sloveniji 12 bodova, Hrvati 5, a oni nama ništa. Uglavnom, dio hrvatske i srpske javnosti u svoje je crne knjižice upisao: "Slovenski žiri, 13. svibnja 2023." 

Na svu sreću, slovenski glasači ublažili su bol ove velike izdaje. 

Doduše, malo je zaboljela i odluka ukrajinskog žirija koji nam također nije dao ništa, ali i generalno zanemarivanje jedine otvoreno antiratne pjesme na događaju koji je djelovao kao međunarodno natjecanje u virtue signallingu što se tiče iskazivanja besmrtne ljubavi ratom pogođenoj Ukrajini. No, napravili su srce prstima, što još očekujete?

€urosong

Što se svega ostalog tiče, Let 3 imao je uvjerljiv nastup, publika je to očito prepoznala i, premda vjerojatno ne možemo biti objektivni, djelovali su neusporedivo zanimljivije od većine izvođača. Publika ih je smjestila tamo gdje ih je smjestila, a Hrvatska napokon može biti zadovoljna činjenicom da o nama netko priča u kontekstu nastupa koje ne smijete propustiti. 

Tu je i uobičajena serija članka o tome je li pobjeda Loreen namještena ili ne, ali to je neizbježan dio eurovizijskog folklora. Pobjednici su uvijek namješteni, a vaša zemlja uvijek zaslužuje bolji plasman. Na kraju krajeva, osjećali bismo se zakinutima da nakon svega ne možemo reći da je sve u parama, da se pobjednica znala tri tjedna unaprijed i da velike sile ponovno kroje sudbinu malog čovjeka. 

Neovisno o tome smatrate li da Loreen i njezina Tattoo zaslužuju prvo mjesto ili ne, morate joj odati priznanje za ono strpljivo, jedva uvjerljivo i izdašno zahvaljivanje od srca svaki put kada bi joj neki žiri dao 12 bodova. To neprestano križanje ruku na prsima i taj ganuti "pa ja ne mogu vjerovati koliko me volite" izraz lica za mnoge bi bio naporno i patetično prekenjavanje za kamere, ali ona je to odradila profesionalno i bez jednog pogrešnog koraka. 

Dobra godina za Hrvatsku na Eurosongu

Osim toga, bila je ovo dobra godina za Hrvatsku na Eurosongu. 

Točnije, bilo je onako kako treba biti jer, ako već moramo pratiti natjecanje u kojem se hrpetina zemalja natječe u izboru ne pretjerano nadahnutih pjesama koje prečesto zvuče kao nešto što graniči s tužbom za plagijat, onda je dobro da barem većinski vjerujemo u to da pjesma koju šaljemo može pobijediti. To je nešto što smo gotovo zaboravili u posljednjih dvadesetak godina. 

I nije da nismo imali odlične plasmane, Vanna je bila 10., Boris Novković i Vesna Pisarović 11., Ivan Mikulić 12., a Jacques Houdek 13. Međutim, ove godine bio je to malo posebniji doživljaj jer u posljednjih 13 godina gotovo da smo i zaboravili da je moguće plasirati se u finale. Imali smo samo Jacquesa i Ninu Kraljić. 

Ove godine zaista se činilo kao da bismo se mogli visoko plasirati. Možda ne pobijediti, ali barem završiti u prvih deset. To se nije dogodilo (jer slovenski žiri), ali bilo je zabavno gledati kako će se situacija razvijati. Društvene mreže bile su prepune komentara (OK, to bi se dogodilo bez obzira na ishod), svi su se nadali, navijali i generalno je postojao osjećaj da ćemo se ove godine možda zadržati na prijenosu Eurosonga i ne prebaciti na neki streaming servis kako bismo još jednom pogledali film koji smo sto puta gledali. 

I tako treba biti. U tom slučaju zaista možemo reći da pobjeda nije bitna i to ne govoriti u kontekstu racionaliziranja činjenice da objektivno nikada nismo ni imali šanse. Naravno, bilo bi zgodno pobijediti, ali ako se ne dogodi, barem smo na tih par sati vjerovali da je moguće. 

I ovo je uistinu pobjeda za sve nas. Let 3 dobio je promociju koju je i želio, gledatelji su dobili predstavnika koji nas je podsjetio na "dane ponosa i slave", kada smo redovito završavali na lijevoj strani tablice, ali od svih nas najviše se raduju članovi HRT-ove delegacije koji su upravo doznali da iduće godine idu na plaćeni "maturalac" u predivni Stockholm. Skandinavski dragulj, tri dana, pun pansion, sve plaćeno i bez obaveza. Predivno. 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala