U SURADNJI s Yugopapirom donosimo tekst iz 1986. godine koji otkriva kako su izgledali počeci srpskog glumca Branislava Lečića kojeg je danas još jedna glumica optužila za silovanje. Merima Isaković tvrdi da ju je Lečić silovao 1978. godine.

Travanj 1986.: Branislav Lečić, glumac u nezadrživom usponu, osim što je zapažen po glumačkim kreacijama, zadivljuje gledalište izvanrednom fizičkom spremom koju je demonstrirao kao Crni u TV seriji Sivi dom. 

"Gluma je specifično ludilo", ima običaj reći Branislav Lečić Leka - lider mladih dramskih umjetnika Beograda, pa i Jugoslavije.

Za nj više ništa nije iznenađenje, a ovom prilikom naglasak je na Lekinim psihofizičkim mogućnostima koje su u Sivom domu dostigle gotovo nevjerojatne razmjere. Crni - koji se u verziji Mihića i Bajića najprije izjašnjava kao buntovnik s bezazlenim dezerterskim sklonostima, potom se lagano, uz vječitu strepnju gledališta, kao u filmovima strave, pretvarao u sadista s izraženim patološkim osobinama - na kraju je cijelu dozu prokletstva svalio na sebe. Usput je demonstrirao gotovo nevjerojatne psihofizičke sposobnosti.

"Glumac je avanturist ljudske duše", kaže Leka, ali bez ambicija da se razbacuje mudrim definicijama. Pokušava pronaći taj fluid u sebi, ali ne sam, već u zajedničkoj igri. Da nije tako - bio bi lud!

Poslije svega što je pokazao u ulozi tog besprizornog nesretnika i onoga što je viđeno u nekim opasnim prizorima, ne bi bio pogrešan ni pretjeran malo drukčiji, a proširen stav: glumac je također avanturist ljudskog tijela!

Pa u vezi s time ne bi bilo neobično ako ga zapazi i pod svoje okrilje pozove neki Spielberg ili kakav drugi holivudski maher pustolovnih filmova u kojima su glumci na teškim iskušenjima i mukama jer se bez vratolomija koje oduzimaju dah, a oči žare, ne može ni u jednoj sceni.

Doduše, kod profesionalnih statista i dublera, posebno onih koji su u gipsu ili na rehabilitacijskoj terapiji, Leka sigurno ne bi bio mnogo omiljen, barem ne u prvo vrijeme - dok ga dobro ne upoznaju i shvate.

"Danas se glumac ne može osloniti jedino na svoj dar pa da kuka nad time što mu nije pružena šansa. Mora se mnogo razumjeti u vrijeme u kojem živi. Pa da, na kraju krajeva, i omogući - i sebi i drugima - pravo na rad. Tako će, jedino tako, provjeriti je li talentiran", smatra.

"...Taj duh je izražavao i Peer Gynt Branislava Lečića. Ova naslovna uloga pruža mnoštvo efektnih mogućnosti. Lečić je uvek birao najdublju i najjednostavniju. S eksplozivnom glumačkom energijom je napredovao iz jednog poraza u drugi, ali se nije predavao, čak ni vlastitim iluzijama. Borio se kao Žiradoov junak s anđelom za malenu istinu skrivenu daleko od iluzija. Lečić je odigrao ovu ulogu sa izuzetno velikom umetničkom koncentrisanošću i nadmoćnom glumačkom ekonomičnošću", piše kazališni kritičar Laslo Vegel u Politici u povodu beogradske premijere Ibsenova komada Peer Gynt na sceni Jugoslavenskog dramskog pozorišta.

U toj "tragediji suvišnosti" Lečić se svojim zagonetnim lukavstvom izborio za jednu od najznačajnijih glumačkih kreacija u ovoj, inače izuzetno burnoj i plodnoj teatarskoj sezoni glavnoga grada.

Tako dolazimo do saznanja da se izuzetno složene i suptilne kazališne role, gdje je potrebna čudesna koncentracija, jedino i mogu ostvariti (ako su želje da se dostigne vrh, razumije se!) s pomoću nevjerojatne discipline tijela i duha, a podrazumijeva se da psihofizička kondicija bude zavidna. Leka je, možda to niste znali, nosilac crnog pojasa trećeg dana u karateu. 

Zar se od Crnog moglo očekivati nešto drugo? 

Zar je čudno što u Sivom domu nije imao dublera?

Nema sumnje, s Lekom nema šale! Glumac koji svojim ulogama u kazalištu, na televiziji i filmu obilježava izraženu prisutnost svoje generacije. Ipak, po mnogo se čemu izdvaja. 

Noću, na omiljenim glumačkim punktovima, u dimu i uz stolove gdje čašice često podgrijavaju invenciju mnogih diskusija i dilema, Branislav Lečić je samo katkad - kad mora. 

"Nije mi to strano, ne bježim od toga, ali ima i drugih zadovoljstava, nije li tako?", kaže on uz vragolast osmijeh, a pri tome sigurno ne misli na osjećaj zadovoljstva ili sigurnosti da je uz Mikija Manojlovića jedini beogradski glumac koji u svom kazalištu (ili na filmu) bira, a to znači - odbija uloge. On to može.

Napisao: Slobodan Šterić (Studio, 1986.)