NAKON članka koji je originalno objavljen u svibnju 1971., a koji govori o tome na što su sve morale pristajati cure koje su željele raditi kao hostese na Zagrebačkom velesajmu, Plavi vjesnik objavio je i nastavak, osobno iskustvo njihove novinarke koja je zamolila obiteljskog prijatelja da je povede na "službenu" velesajmsku večeru kako bi iz prve ruke vidjela što se događa u takvim prilikama. I ovaj tekst vam donosimo u suradnji s Yugopapirom.

Rujan 1971.: Iskoristila sam dugogodišnje poznanstvo svoje obitelji s jednim od rukovoditelja velike tvornice u susjednoj republici, koji je svake jeseni za velesajamskih dana gost naše kuće. 

Za ostvarenje plana bio mi je potreban upravo on i zato mu ukratko iznesoh svoje želje i zamolih ga za uslugu koja se sastojala u tome da me povede na jednu svoju "službenu" velesajamsku večeru, kakvima je u ovih desetak dana, jer je radio na Velesajmu, često morao prisustvovati.

Premda se pomalo nelagodno osjećao, vjerojatno zbog moje obitelji, moj znanac je ipak pristao, i tako se nas dvoje nađosmo jedne hladne rujanske večeri u poznatom izletištu podno Sljemena. Naravno, nismo bili sami, društvo je bilo prilično veliko, a sastojalo se od poslovnih prijatelja, članova radnog kolektiva mog znanca i djevojaka.

One su, čini se, neminovna "pratnja" gotovo svih službenih večera. Baš zbog toga htjela sam prisustvovati jednoj takvoj večeri i uvjeriti se koliko ima istine u pričama što kruže gradom i nimalo pohvalno ne govore o djevojkama zaposlenima na velesajamskim "štandovima".

Djevojke u našem društvu (bilo ih je pet) također su radile na Velesajmu. Predstavljale su se kao studentice, možda su to i bile, a možda su samo bile upisane na neki od fakulteta.

Za same večere, kad je atmosfera u društvu bila još "službena" i kad se raspravljalo o problemima tvrtke, promatrala sam djevojke. Sve su bile izuzetno dobro odjevene, dotjerane, našminkane, samosvjesne, a dvije su se isticale prepotentnim, gotovo nametljivim ponašanjem u želji da dominiraju u društvu.

Poslije sam u razgovoru saznala da njih dvije (Đurđa i Ljiljana) rade već treću godinu na velesajamskim priredbama kao hostese, domaćice, prevoditeljice, kako se sve ne naziva ta vrsta posla. Pozivi na večeru ne pripadaju im, naravno, u redovno radno vrijeme, ali ih prihvaćaju "zbog zabave".

Peta djevojka iz društva

Druge dvije djevojke, Nela i Jagoda, bile su mnogo smirenije i tiše. Saznala sam da su prvi put zaposlene na Velesajmu. Brucošice na fakultetu željele su zaraditi za zimsku garderobu. Roditelji u drugom gradu, sretni što su primljene na fakultet, nisu pravili probleme oko njihova zaposlenja. Zašto su na večeri?

"Pa šef nam je rekao da poziv shvatimo kao nagradu tvrtke za sav naš trud i napor za ovih velesajamskih dana."

Peta djevojka u društvu, Emina, pojavila se nešto kasnije u pratnji već postarijeg "poslovnog prijatelja", inače oca četveročlane obitelji u susjednom gradu, što mi je diskretno šapnuo moj pratitelj.

No vratimo se društvu i atmosferi večere. Pri dolasku bila sam predstavljena kao rođakinja svog pratitelja u što nitko od prisutnih nije povjerovao. Muškarci su se ponašali kao da "razumiju čovjeka, neugodno mu je, nije znao kako da me predstavi jer ne radim na sajmu", a djevojke, osobito Đurđa i Ljiljana, prihvatile su me kao staru znanicu počevši sa mnom razgovor o prošlogodišnjim "tezgama" na Velesajmu i Zagrebačkom festivalu, gdje su redovito "hostesirale".

Nakon večere, uz preglasne savjete (koliko god se trudila da budu diskretni), Đurđa je uvjerila Nelu da nije u redu konzumirati voćni sok kad cijelo društvo pije vino. Emina se za sve vrijeme večere zagonetno smješkala, ne komentirajući ni Đurđinu nametIjivost ni Nelinu stidljivost.

Jedino njoj se uopće nisam uspjela približiti. Povučena u oklop svog ironičnog osmijeha, ili tiho šaptanje s pratiteljem, bila je neosjetljiva za sve moje sitne provokacije.

Muški dio društva postao je nakon večere živahniji, nestalo je uštogljenosti i službene atmosfere; usporedno s konzumiranjem vina otapale su se i poslovne maske. Dovoljno smiono otapao se i djelić dobrog odgoja ako ga je uopće ikad bilo kod ovih ljudi.

Zalutale ruke na ramenu

Sada su tek Đurđa i Ljiljana bile u svom elementu. Sretne što su u središtu pažnje (kao da je to uopće teško!) već pomalo pripite glasno su komentirale riječi svojih udvarača i grubo se rugale povučenosti drugih dviju djevojaka.

Jagoda i Nela, iznenađene tom atmosferom koju nisu očekivale, nenavikle na alkohol, osupnute udvaranjem i prijedlozima šefovih prijatelja, posramljene Đurđinim glasnim komentarima, bile su pomalo izgubljene. Usiljeno su se smijale, diskretno odmicale zalutale ruke s ramena ili koljena, pravile se da podnose alkohol i vjerojatno žarko željele otići kući proklinjući neiskustvo koje ih je dovelo u tu situaciju.

S vremenom atmosfera u društvu je postala dosadna, Jagoda i Nela pospane, ostali pripiti. Trebalo je nekamo poći. Naravno svatko je predlagao drugo mjesto.

Moj znanac upitno me je pogledao vjerojatno znajući da sam umorna i da jedva čekam da se riješim dosadnog i pripitog društva, što je uostalom bilo i točno, ali nisam htjela da ostavim Jagodu i Nelu. Koliko god bile lakomislene, bilo mi ih je žao.

Budući da su Emina i njen pratitelj odmah otišli, raspolagali smo s tri automobila i bilo je gotovo nemoguće izmisliti razlog da u naš ukrcamo i njih dvije...

Na sreću, vlasnik trećeg automobila bio je dobar prijatelj mog znanca i u njega smo mogli imati barem malo povjerenja da će se pridržavati dogovora, prema kojem ćemo se naći u disko-klubu.

Svim silama smo nastojali da se nađemo u disko-klubu, premda je većina muškaraca bila za "bar" u obližnjim toplicama ("tamo je bolja glazba - ha, ha!"), vjerujući da ćemo se tako lakše "izgubiti" s djevojkama.

Ipak su prihvatili naš prijedlog i našli smo se u disko-klubu, gdje su Đurđa i Ljiljana, ponašajući se kao kod kuće, odmah pohitale na plesni podij, a muški dio društva prema šanku. Iskoristila sam trenutačno razdvajanje u gužvi i pod izgovorom da se idemo počešljati, krenula s Nelom i Jagodom prema izlazu.

Moj znanac je izašao odmah poslije nas i tako smo napokon krenuli kućama. Obje djevojke, sretne što su se "izvukle", raspričale su se o događajima koji su se zbivali na putu prema klubu, o svim prijedlozima, udvaranjima i čak prijetnjama polupijanih ljudi, koji su odbacujući svoje malograđanske maske (vjerojatno to radi većina, službeno dolazeći na Velesajam), zaboravili da su u nekom gradu očevi obitelji, uvaženi građani, cijenjeni stručnjaci.

Oprostili smo se s djevojkama koje su nam zahvaljivale, sretne što su neiskustvo i lakomislenost tako jeftino platile i uvjerene da su te noći položile glavni "prijemni ispit".

Sutradan, kako mi je telefonirao znanac, Nela i Jagoda nisu se javile na posao. Vjerojatno su otputovale u svoj grad da još malo vremena provedu u njegovu okrilju, sretne i bezbrižne, ne žaleći za izgubljenom velesajamskom zaradom.

Napisala: Branka Malčić (Plavi vjesnik, 1971.)