Foto: Front

POVODOM 29. studenog, datuma na koji se nekad slavio Dan Republike, u suradnji s Jugopapirom prisjetili smo se jednog članka iz 1971. godine koji opisuje čime su se to Jugoslaveni ponosili u vezi svoje domovine.

Studeni 1974: Svake godine u ove novembarske dane, u čast Republike, presijecamo vrpce  puštamo u pogon nove tvorničke  hale, otvaramo nove škole, biblioteke, obdaništa, a mnogim svojim drugovima čestitamo useljenje u nov stan...

Praznik je svuda. U ljudima, na njihovim licima, na ulicama i trotoarima, na sportskim borilištima. To je dan kada za trenutak zastajemo da predahnemo, ali i da se "izvučemo" iz svakodnevne trke, iz nervoze, malih pravdi i nepravdi, iz svakidašnjice koja nam ponekad zasmeta, ispriječi ono poslovično "drvo" zbog kojeg, u tom trenutku, ne vidimo "šumu".

Bogatu i prebogatu.

Podataka o tome što smo sve, za trideset godina, poklonili sebi za Dan Republike ima previše. Ne mogu se ni okupiti svi na jednom mjestu. A za ovakav jedan "praznički raport" teško je i odabrati one najriječitije, jer su svi impresivni.

Ipak, za ovaj trideset i prvi rođendan Republike pogledajmo samo jedan dijelić onoga što nas okružuje, što nas čini ponosnijim, zadovoljnijim.

Samoupravljanje je već davno napustilo tvorničke hale i upilo se u sve naše društvene pore. Radni ljudi su u Jugoslaviji tako postali istinski gospodari proizvoda svoga rada. Ustav, a odmah zatim Deseti kongres doprinijeli su da krenemo velikim korakom naprijed i savladamo značajnu stepenicu koja naše društvo približava Programu ispisanom na našim zastavama - socijalističkom samoupravnom društvu.

Put začet u oslobodilačkoj borbi produžen je za još jednu dionicu, koja će svoj potpuni značaj dostići tek u vremenu koje je ispred nas. Vlast u ime klase prelazi u vlast klase.

"U SFRJ sva vlast pripada radničkoj klasi i svim radnim ljudima grada i sela. U cilju izgradnje društva slobodne zajednice proizvođača radnička klasa i svi radni ljudi razvijaju socijalističku samoupravnu demokraciju kao poseban oblik diktature proletarijata".

Osnovni je ovo princip Ustava. On je, u stvari, suštinsko opredjeljenje našeg društvenog i političkog sistema, on određuje njegovu klasnu prirodu i socijalistički samoupravni karakter.

Snovi začeti u jurišima proletera postali su stvarnost.

Mlada radnička klasa

Tamo, potkraj 1945. godine u Jugoslaviji je bilo svega 461.000 zaposlenih. Svi ostali žitelji mlade socijalističke zajednice su živjeli od proizvoda rada uloženog u zemlju ili od stočarstva. Pri tome pretežna većina tih žitelja je bila nepismena, a rat joj je razorio, uništio i odnio gotovo sve ono što je s mukom stvoreno.

Sredstva za proizvodnju onog malog dijela zaposlenog stanovništva su bila dobrim dijelom zastarjela, ratom onesposobljena, a rudnici, izvorišta preko potrebnih sirovina tek da su pokazivali znake života. To je bila polazna linija s koje se krenulo u industrijalizaciju naše zemlje.

Tri desetljeća su za povijest zanemarljivo razdoblje, gotovo - ništavno. Ali, kad gdje, kao u nas, ove tri decenije koje nas razdvajaju od rata su nemjerljivo velike. Za to vrijeme preko četiri milijuna ljudi, od kojih je više od dvije trećine sa sela, našlo se u gradovima, industrijskim centrima - tamo gdje su se otvarali vidici boljeg života, gdje se raslo i stasalo u snažnu radničku klasu.

Njih blizu milijun steklo je visoko i više obrazovanje, visoku stručnost, a samo onoliko koliko je nakon rata bilo zaposleno još nije steklo kvalifikaciju. Brojke su katkad najrječitiji sugovornici.

Pokažu što smo postigli, koliko smo koraknuli naprijed. Samo jedan pregršt statističkih podataka o nama biće posve dovoljan.

U desetljeću koje je prošlo kvalifikacijska struktura među zaposlenim je bitno izmijenjena. U Jugoslaviji je 1961. godine bilo zaposleno 3.529.779 osoba. Od toga su 3,6 posto imali visoko obrazovanje; 2 posto - više; 10,6 - srednje; 14 - niže; visokokvalificiranih - 4,6 posto; kvalificiranih - 23,9; polukvalificiranih - 12,1; nekvalificiranih - 28,9 posto.

Deset godina kasnije, od 4.122.766 zaposlenih, visoku školu je imalo 5,9 posto, višu - 4,4; srednju - 15,3; nižu – 7,2. visokokvalificiranih je bilo 6,6 posto; kvalificiranih - 25,6; polukvalificiranih - 10,4; nekvalificiranih 24,1 posto. Među zaposlenim 1961. godine bilo je 4,5 posto nepismenih, a deceniju kasnije svega 2 posto.

Slika preobražaja žitelja sa sela u industrijskog radnika je zadivljujuća. Armija seljaka zaposlena u industriji i drugim privrednim djelatnostima za kratko vrijeme postala je suvremena radnička klasa, koja je temelj i glavni pokretač našeg društva. Ona je suvremena ne samo po tehnologiji, već i po tome što ostvaruje revolucionarne promjene u proizvodnim odnosima, što se bori i neprekidno izgrađuje samoupravne odnose.

Iako mlada, jugoslovenska radnička klasa, kaljena u razdoblju intenzivnog ekonomskog razvitka, ima izuzetno visok stupanj klasne svijesti. To najbolje ilustrira činjenica što je ona svojim opredjeljenjima u svim složenim društveno-političkim situacijama, na prijelomnim mjestima našeg razvitka, uvijek odlučujuće utjecala na taj razvoj oduševljeno prihvaćajući i nepokolebljivo sljedeći Titovu misao i njegovo djelo.

Jugoslavija je jedna od najbogatijih zemalja u Europi

U izgradnji socijalizma stalno smo nezadovoljni postignutim. Htjeli bismo da što prije stignemo u red onih zemalja koje iza sebe imaju više od stoljeća industrijske izgradnje, postali smo zemlja s najvećom stopom privrednog rasta poslije rata.

Već u narednoj godini brojka zaposlenih će se približiti petom milijunu. Izgradili smo mnoge gradove, industrijske centre, od 1.000 stanovnika 14 ih je na studijama, tri milijuna djece sjede u školskim klupama, iznad dva i po milijuna domova strši televizijska antena, svako peto domaćinstvo je "na automobilskim kotačima", a prosječan vijek Jugoslavena premašuje 67 godina...

Teško da itko može nabrojati što smo sve postigli, uspjeli. Po onome što se skriva u njedrima naše zemlje Jugoslavija je jedna od najbogatijih zemalja u Europi. Primjera radi, imamo željeza  dovoljno za narednih 500 godina, po rezervama kroma smo prvi na našem kontinentu, a po rezervama molibdena - treći. Bakra ima više od nas samo Španjolska, boksita - Mađarska. Tu su još olovo, cink, antimon, živa, pirit...

A duge vojvođanske, slavonske, pelagonijske, mačvanske... ravnice s plodnim tlom pružaju izvanredne mogućnosti razvoju poljoprivrede. Planinska bila - razvoju stočarstva.

Odmah nakon rata naša zemlja je pretvorena u gradilište kakvo svijet do tada nije vidio. Sisak,Zenica, Jesenice, Nikšić, Bor, Trepča, Mežice, Kidričevo... Nikli su snažni industrijski centri, a ljudi ponijeti oduševljenjem i neviđenim požrtvovanjem postigli su zadivljujuće rezultate.

Stopa industrijske proizvodnje samo od 1953. do 1956. godine rasla je svake godine za 12,9 posto. Takav porast industrije do tada nije zabilježen nigdje u svijetu. Već tada smo proizvodili blizu pet posto cjelokupne svjetske proizvodnje antimona, a rijetko koja zemlja u Europi da je proizvodila više kroma, molibdena, bakra, olova, cinka, aluminija, žive, zlata i srebra.

Na početku ove decenije proizveli smo 15 puta više željeza nego pred rat, 9 puta više čelika, puta više bakra, 10 puta više olova, 26 puta više aluminija...

Naredne godine proizvest ćemo i 250 tisuća tona jestivog ulja, 5,5 milijuna tona pšenice, milijun tona mesa, blizu devet milijuna tona kukuruza...

Put ka jedinstvenom jugoslavenskom tržištu je, i pored mnogih otpora sa strane i iznutra, sve izgrađeniji.

Porast standarda

Rat je zbrisao s našeg tla preko pola milijuna stambenih zgrada. Dakako da je taj gubitak u poratnim godinama bilo teško nadoknaditi; zbog nedostatka najosnovnijeg građevinskog materijala. Ipak već u prvoj deceniji sve je nadoknađeno, a do danas je u našoj zemlji izgrađeno više od dva milijuna stanova.

Sadašnji napori ulijevaju još više nade, jer se u svim naseljima posebno vodi računa o rješavanju ovog najakutnijeg problema suvremenog svijeta. U tom računu prvo mjesto zauzimaju stanovi namijenjeni neposrednim proizvođačima.

Svake godine 155 hiljada obitelji dobije suvremen krov nad glavom. Ove godine u Jugoslaviji je bilo više od sto tisuća kilometara puteva, blizu dva milijuna bruto registarskih tona pomorskih brodova, oko pedeset aviona, trideset hiljada teretnih vozila i autobusa u javnom saobraćaju, 763 broda riječne flotile...

I ove brojke nam rječito govore šta smo sve uspjeli, ali nas i obavještavaju da nisu konačne i da ćemo već naredne godine u ove prazničke dane moći objaviti nove značajne podatke.

Mladi ljudi koji stižu ne zaostaju iza prethodnih generacija. Razumiju sve potrebe društva, pa su mjesta u svim našim srednjim, višim i visokim školama nedovoljna da u svoje klupe  prime sve one koji bi da steknu odgovarajuću kvalifikaciju.

Od kraja rata u našoj zemlji je primilo diplomu više od 400 tisuća stručnjaka i većina je, pored svih teškoća koje su donosile prethodne decenije oko zapošljavanja, našla odgovarajuće radno mjesto u zemlji. Inflacijska kretanja u svijetu i u nas nisu omela ni porast kupovne moći našeg građanina.

Samo letimičan pogled na "rang" listu koju nam pruža međunarodna organizacija uvjerit ćemo se u to.

Jer Amerikanac u prosjeku mora za napunjenu korpu u samoposluzi dati blagajnici 29 dolara, Austrijanac 19, građanin SSSR-a - 27, Šveđanin 40, Indijac - 18, a naš kupac - 14,5.

Prvi koraci delegatskog sistema

Općii i osobni standard su u neprekidnom porastu. I oni su, kao i sve u nas, u rukama neposrednih proizvođača, samih ljudi. Ostvarivanjem odluka Desetog kongresa i sprovođenjem članova Ustava u život, u mesnim i interesnim zajednicama delegati već uvelike pronalaze mnoga nova rješenja iz područja općeg standarda - komunalne potrebe, sportska i rekreacijska aktivnost, kulturni život, itd. - koja čine da svako domaćinstvo živi udobnije i bolje.

Na nov način organiziran društveni i politički život, drugim riječima ostvaren delegatski sistem pruža nevjerojatne mogućnosti da organiziranije, bolje i skladnije trošimo svaki dinar. Uvid u sve zahtjeve i redoslijed rješavanja, način rješavanja i način financiranja nije više stvar pojedinih foruma odvojenih zatvorenim vratima već stvar svakog građanina.

Neposredno ili preko brojnih delegacija on utječe  da dinar krene na pravo mesto i u odgovarajućoj količini. Tako organizirani građani ne svode svoju aktivnost samo na nivou općine, mjesne zajednice, već su prisutni u pokrajinskoj, republičkoj Skupštini i Skupštini SFRJ.

Ti prvi rezultati su vrlo jednostavnim dokumentiranim jezikom progovorili o valjanosti novog načina organiziranja, ali su, već na startu, otvorili mnoge procese koji se više ne mogu zaustaviti. Postavljaju mnoge zadatke pred delegacije i delegate, od onih najživotnijih kao što su stambena politika, politika investiranja, preko prosvjete, zdravstva i kulture sve do zabave i razonode. I život u određenoj komuni će sve više zavisiti od rada i zalaganja onih koje smo odabrali da nas u ovom mandatnom periodu predstavljaju.

Iz onoga što nam već sada mogu statističari ponuditi nije teško zaključiti da su poletne slabosti savladane i da većina delegacija, a ima ih više od sto tisuća, sve sigurnije pronalaze svoje mjesto i sve potpunije predstavljaju sugrađane.

Spremni smo da se obranimo od agresora

Brz razvoj na svim poljima našeg života donio je i mnoge uspjehe u općeobrambenim pripremama. Samo u ovoj godini vježbe kojima smo provjeravali stečeno znanje održane su u svim našim krajevima. Njihovim rezultatima, kako su nas obavještavali stručni promatrači i sudionici možemo biti zadovoljni. Otkrili su nam dokle smo stigli i, šta bi bilo puno potrebno još učiniti da naš obrambeni "jež" za svakog mogućeg agresora bude još oštriji.

Spremni smo - poruka je svih naših ljudi, da u slučaju potrebe na najbrži i najracionalniji način branimo i obranimo sve što smo postigli. Dakako, da spremnost nije nikada konačna pa su pripreme neprekidne i dostignut stupanj borbene gotovosti može biti još veći.

Prelistavajući samo izvještaje s ovogodišnjih vježbi čovjek se ne može oteti dojmu  s kolikim su oduševljenjem naši radni ljudi odlučni da svoje samoupravno pravo - obranu slobode, ustavnog poretka, a samim tim svih tekovina oružanog dela revolucije i svega što je učinjeno u decenijama mira - do kraja koriste.

Male je narode učinio velikim

Sve što smo postigli bezbrojnim nitima neraskidivo je vezano za ime Tita. Za ime čovjeka koji jesnagom svoje ličnosti i velikog revolucionarnog dijela premostio mnoge bujice odvojenosti naroda, odjeljenosti ljudi. Vojskovođe i ratnika kome je mir u svetu i bolji život ljudi osnovno opredjeljenje.

Čovjeka čije je djelo obilježje epohe, temelj budućnosti. Upalio je baklju slobode, učinio je da Marksova misao postane stvarnost, male narode učinio je velikim.

Pod njegovom sigurnom rukom sve brže koračamo ka slobodi rada. A utkao je i neprekidno utiče da svijet u kojem živimo bude bolji, plemenitiji i čovječniji. Njegova riječ je u decenijama iza nas bila izraz snage, jedinstvenosti i volje naroda. Jasno su određivale put kojim treba ići ka konačnoj izgradnji našeg samoupravnog socijalističkog društva.

I danas, kada krećemo ka novim radnim pobjedama, kada izvršavamo ono što smo preuzeli na Desetom kongresu SKJ njegova riječ je smjernica i vrelo snage koja nas nadahnjuje i čini snažnim da svaku obavezu i ispunimo. Bez dvoumljenja. Onako kako smo predvođeni Titom i do sada činili.

Za koji dan proslavit ćemo trideset i prvi rođendan Republike. Više od jedanaest hiljada i tri stotine dana su iza nas otkako smo krenuli ka sretnijoj budućnosti koju već uveliko osjećamo svuda oko nas. Jer bratska i ravnopravna zajednica jugoslovenskih naroda i narodnosti postala je samoupravna republika rada.

Napisao: Dušan Mandić (Front, studeni 1974.)