Ovo su najluđi vladari u povijesti

Ovo su najluđi vladari u povijesti
Foto: Wikimedia Commons

NEKI povijesni vladari su velikim državama i carstvima upravljali potpuno neuračunjivi. Jedni su takvi došli na vlast, a drugi su neuračunjivi postali za vrijeme vladanja. Mnogi su vladali godinama, naprosto zato što su kao vladari uživali često neograničenu moć i nije bilo osobe koja im se bila u stanju suprotstaviti pa bi takvi dočekali smrt. Drugi su, pak, zbog svog ludila započinjali ratove, a često su i stradali u krvavim obračunima na dvoru.

Ovo su neki od najluđih vladara u povijesti.

Nabukodonosor II. (630. – 561. p. n. e)

Nečovječno ludilo u koje je zapao babilonski vladar zabilježeno je u Knjizi proroka Daniela iz Starog zavjeta. Iako se radi o knjizi punoj legendi, riječ je o pričama koje se često referiraju na neke stvarne povijesne događaje. Tu se navodi da je Bog kaznio snažnog cara zbog nedostatka vjere, nakon čega on napušta svoj dvor i odlazi živjeti u divljinu. Priča o Nabukodonosoru poslužila je kao okvir kojim će se nadalje opisivati ludilo među vladarima u judeo-kršćanskom predajama.

Kaligula (12. – 41.)

Smatra se okrutnijim i manje razumnim čak i od svog nećaka Nerona. Ovaj rimski car zapamćen je po svom rasipanju, sadizmu i ekscentričnosti. Jednom prilikom naredio je svojim trupama da sagrade pontonski, odnosno plivajući most dugačak preko 3 km kako bi po njemu jahao konja. Naredio im je i da "poharaju" more, tako što će sakupiti što više školjki u svoje šljemove.

Kaligula je bio visok i jako dlakav pa je navodno zabranio da se u njegovoj prisutnosti spominju koze i vježbao je izraze lica kako bi izgledao što strašnije svojim podanicima. Svom konju Incitatu sazidao je raskošnu kuću, a pokušao je i imenovati ga za konzula. Pretorijanska garda ubila ga je prije nego što je proveo svoju zamisao u djelo.

Henrik VI., kralj Engleske (1421. – 1471.)

Postao je engleski kralj prije svog prvog rođendana, a opjevao ga je čak i Shakespeare u istoimenoj dramskoj trilogiji. Posljednjih desetljeća života, mentalno zdravlje mu je znatno oslabilo. Za to je vrijeme Engleska gubila rat s Francuskom, nakon čega je uslijedio i krvavi građanski Rat dvije ruže, u kojemu je i svrgnut.

Nikada nije bio snažan vladar. Bolovao je od shizofrenije i doživio je živčani slom 1453. Kao posljedica, godinu dana nije bio u stanju govoriti. Kasnije je zapao u letargiju. Pogubljen je 1471., u jeku građanskog rata.

Ivana I. Kastiljska (1479. – 1555.)

Bila je kći španjolskog kralja Ferdinanda i kraljice Izabele. Iako je bila tek četvrta u redu za prijestolje, niz smrti u obitelji omogućio je da postane nasljednica. Njen muž Filip Lijepi, nadvojvoda od Austrije i vojvoda od Burgundije, držao ju je u zatočeništvu s namjerom da se domogne španjolskog prijestolja.

Nakon smrti njenog muža i oca, naslijedila je prijestolje, ali ju je kasnije i sin Karlo V. prisilio na zatočeništvo, stvorivši za nju svijet izoliran od stvarnosti. Bila je proglašena mentalno nesposobnom. Skupina pobunjenika oslobodila je Ivanu I. 1520., s namjerom da je postave na prijestolje, ali je ona odbila izdati svog sina pa su je vratili u zatočeništvo.

Ivan Grozni (1533. – 1584.)

Bio je prvi ruski car. Uveo je niz reformi i obračunao se s boljarima, višim slojem feudalne aristokracije. Koristio se sadističkim metodama i mučenjem kako bi sebi podredio svoje protivnike. Ipak, ono zbog čega će zauvijek ostati zapamćen jest ubojstvo vlastitog sina kojega je probio kopljem u naletu bijesa.

Rudolf II. (1552. – 1612.)

Smatra se jednim od najekscentričnijih europskih vladara iz doba renesanse. Bio je izdašan pokrovitelj umjetnosti i znanosti. Držao je razne životinje na svom dvoru u Pragu, uključujući lavove, tigrove, orangutana i živi primjerak ptice dodo. Imao je živopisnu kolekciju rijetkih predmeta.

Cijelog se života borio s naletima ushićenja i melankolije. Događalo mu se da se povuče u svoje odaje i tjednima ne izlazi. Iako je bio veliki pobornik različitih znanstvenih disciplina, bio je lakovjeran, odlikujući se sposobnošću da povjeruje u bilo što. Pored toga što je cijenio astrologe i alkemičare, cijenio je i svakojake mistike, piše History.

George III. (1738. – 1820.)

Poznati engleski pjesnik Percy Shelley opisuje ga kao "poludjelog" i "prezrenog" kralja Velike Britanije i Irske. Prve znakove mentalnog oboljenja pokazao je 1765., na samom početku svoje vladavine, ali je tek 1810. postao u potpunosti neuračunljiv. Vrijeme njegove vladavine bilo je burno i poklapa se s događajima koji su odredili rađanje novog doba, kao što su Američki rat za neovisnost, Francuska revolucija i Napoleonovi pohodi.

Pojedini povjesničari medicine smatraju da je jedan oblik poremećaja po imenu porfirija krivac za njegove psihičke probleme, koji, između ostalog, podrazumijevaju halucinacije, paranoju i živčane slomove.

Carica Carlota od Meksika (1840. – 1927.)

Bila je kći belgijskog kralja Leopolda I. Udana je za meksičkog cara Maksimilijana, pripadnika dinastije Habsburgovaca. Na vlast ih je dovela grupa konzervativnih monarhista, koji su maknuli meksičkog predsjednika i pomogli proglašenje carevine. Trudila se svidjeti meksičkom narodu, naučivši čak i španjolski.

U nadi da zadobiju podršku naroda, ona i njen suprug uveli su niz liberalnih reformi, koje su ih, zauzvrat, otuđile od konzervativaca koji su ih prvobitno doveli na vlast. Nakon što je car izgubio podršku francuske vojske, poslao je Carlote u Europu da pregovara s francuskim carem Napoleonom III. i papom u Rimu. Nije uspjela zadobiti ičiju pažnju pa je doživjela živčani slom. Potom je odvedena na psihijatrijsko liječenje. Nakon ponovnog uspostavljanja republike, meksički predsjednik Benito Juarez naredio je da se car Maksimilijan pogubi. Carlote se spasila iste sudbine. Oporavila se i provela ostatak života u obiteljskom dvorcu u Belgiji.

Ludvig II. Bavarski (1845. -1886.)

Bavarski kralj Ludvig II. bio je ljubitelj opere i graditelj bajkovitog dvorca Neuschwansteina, koji i danas oduzima dah, ali je završio neslavno. Svrgnut je s prijestolja i ubijen pod nerazjašnjenim okolnostima. Iako nije bio dokazano neuračunljiv, suvremenici su ga smatrali takvim. Na prijestolje bavarske kraljevine stupio je kao 18-godišnji mladić. Bio je jedan od glavnih pokrovitelja skladatelja Richarda Wagnera.

Zbog prekrasnih palača koje je podizao, zapao je u dugove. Skupina je urotnika 1886. krivotvorila liječničku potvrdu da je njihov kralj mentalno onesposobljen, iako ga potpisani liječnici nikada nisu ni pregledali. Namjera je bila da se Ludvig II. makne s prijestolja. Sljedećeg jutra, pronađen je sa svojim osobnim liječnikom mrtav u jezeru Starnberg. Nikada nije rasvijetljeno što se zapravo dogodilo. Zanimljivo je da je i sam Ludvig jednom prilikom izjavio da želi ostati vječna enigma svima, pa i sebi.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara