Poznati glumac: Mene, Srbina, suborci napadaju, a brane Hasanbegovića i slične

Poznati glumac: Mene, Srbina, suborci napadaju, a brane Hasanbegovića i slične
Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

HRVATSKI glumac Milivoj Beader danas poručuje da mu je drago što je, uz "teret" krvnih zrnaca", pobijedio one koji su se otvoreno zaklinjali da nikad neće postati glumac. Nedavno je u filmu Dragana Bjelogrlića "Žigosani u reketu" odigrao istaknutog hrvatskog negativca, a u filmu "Dopunska nastava" Ivana Gorana Viteza glumi ogorčenog i razvedenog bivšeg branitelja kojemu ne daju viđati kćer. I sam je bio hrvatski branitelj dragovoljac. Njegov otac Jovo bio je jedan od najpoznatijih građana srpske nacionalnosti u Drnišu, a početkom rata odbio je poziv Jovana Raškovića da mu se pridruži u balvan revoluciji.

"Okupilo nas se nekoliko stotina, uglavnom studenata, toga rujna 1991. u Zagrebu. Bilo nas je više iz miješanih brakova nego čiste krvne slike. Ljudi u Dalmaciji ni dan danas često nemaju pojma koliko je drniških Srba bilo u gardi. Kad sam čuo Ratka Mladića kako poručuje da je Drniš "stoletni srpski grad" i da će u njemu uskoro i ptice "pevati srpski", u meni se, kao i u mnogima, prelomilo. Nije to bila nikakva politika, nego odluka srca", rekao je za Slobodnu Dalmaciju.

I njega i oca u Kninu su javno prozivali kao veleizdajnike.

"Svaki rat je na ovim prostorima obično i obiteljski, a Beadera je bilo i na neprijateljskoj strani. Čak su neki od tih naših daljnjih rođaka, kako smo naknadno čuli, nakon okupacije opljačkali našu kuću i odnijeli pršute iz konobe u Drnišu. Kad te stvari danas pričam kolegama glumcima u Beogradu, mnogima je neshvatljivo da sam ja, sin Jove, bio hrvatski vojnik: mlađe generacije tamo su, kao i kod nas, potpuno preparirane plošnim tumačenjima ratne povijesti", rekao je.

"Nisam, poput nekih šarlatana, rat dočekao ni s tamburicom"

Dodao je da su njegov otac i stric bili privedeni u trogirsku policiju zbog lažnih prijava da navodno radiostanicom dojavljuju četnicima hrvatske položaje. Problemi nisu završili kad je završio rat, nakon povratka u Drniš starijeg Beadera susjedi su nazivali četnikom, iako su dobro znali gdje je proveo cijeli rat i gdje mu je bio sin. 

"Nisam, poput nekih šarlatana, rat dočekao ni s tamburicom, ni s Yorickovom lubanjom, nego s puškom u ruci. Kao branitelja, najviše me rastužuje što ljudi koji su zajedno sa mnom ratovali danas zbog mojih stavova napadaju mene, a brane Zlatka Hasanbegovića i slične, koji nigdje nisu bili. A Hrvatsku su, i kad je bilo najteže, obranili moji stavovi, dok su oni svoju neviđenu hrabrost dokazivali eventualno slikanjem s ustaškim kapama", izjavio je Milivoj.

Dodao je da mu smeta što javnim prostorom i nakon 30 godina dominiraju nacionalističke identifikacije.

"Svaki normalan čovjek s ratnom traumom nastoji je što prije prebroditi i zaboraviti, dok se kod nas s te društvene rane stalno ciljano skida krasta. Imam dvije kćeri i danomice se pitam u kakvom će svijetu biti prisiljene odrastati", rekao je.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara