Screenshot: YouTube

BEOGRADSKA legenda kaže da bi, kad bi Marija Baksa prolazila Jevremovom ulicom, muškarci u kavanama odgrizali komade stolova. Rođena je u Osijeku, živjela je u Beogradu, a potom se odselila u Rim u kojem i danas živi.

Svako toliko netko se sjeti fatalne ljepotice za kojom su ludjeli redatelji, ali i publika, a tko je ona bila najbolje oslikava ovaj tekst Yugopapira.

Ožujak 1982: Ime Marija, a prezime Baxa - taj divan spoj jugoslavenskog arhitektonskog čuda (s dva zaostala ispita, a možda će ih položiti u međuvremenu?) na dvije noge (i to kakve) i glumačkog dara jednog našeg gastarbajtera na privremenom filmskom radu u Italiji - izazov je za svakoga: novinara, čitateljaa, muškarca, ženu, Milovana Ilića (mada je sada Tanja kod njega "in"), a ponajviše za samu Mariju. A vraški je teško pronaći taj prekrasni "izazov" - pošto je čas u Rimu, čas u Americi, čas u Beogradu.

Poslije dugog traganja našli smo je na "tamo nekom kilometru" Obrenovačke džade (koja je napokon popravljena), kod čuvenog Mije Alasa.

Vjerojatno, da se tu, uz njegovu čuvenu riblju čorbu i prženu kečigu, poslije tolikih godina "dobrovoljnog izgnanstva", čovjek opet najbrže vraća svojoj nacionalnoj pripadnosti, prijateljima, dobrom apetitu... A lijepa Marija Baxa živjela je u Rimu više od decenije.

Moji korijeni su u Jugoslaviji i Rimu

"Otišla sam tamo na praksu arhitekture, na mjesec-dva. Pošto su biro gdje sam radila, često posjećivali i filmaši, ubrzo su me "primorali" da potpišem trogodišnji ugovor s producentskom kućom čuvenog De Laurentisa, koji mi je garantirao najmanje dvije glavne uloge godišnje i ne baš male honorare".

Za vas se uskoro čulo i van Apenina...

"Naročito poslije filmova, kao što su "Joe Valachi", "Tajna Cosa Nostre" s Linom Venturom i Charlesom Bronsonom kao partnerima i "Crni Torino", gdje mi je "sparingovao" Bud Spencer".

Između prenatrpanog programa snimanja uspela je da "trkne" na tri mjeseca do Amerike, gdje je reklamirala (i to uspješno - i naši TV-gledaoci imali su prilike da vide jedan od tih spotova) proizvode jedne poznate kozmetičke kuće.

Uz svakodnevna snimanja po nekoliko sati, usavršavala je engleski jezik. Sve je bilo, činilo se, u najboljem redu, ali nešto ju je tištilo:

"Ja sam snimala u SAD još 1973. godine i tada me je ta velika zemlja naprosto fascinirala. Sedam godina kasnije sve sam to doživjela na jedan drukčiji način, kao već odrasla osoba! Ovdje, prije svega, mislim na američki način življenja, razmišljanja, mentaliteta, stalnu trku za novcem. Lijep je New York, ali trebalo je otići tamo znatno ranije, da se makar malo odraste u toj sredini. A moji korijeni su u Jugoslaviji i Rimu! Dakle, bilo je to jedno lijepo turističko putovanje i vratila sam se u svoje rimsko prebivalište, koje je neko u međuvremenu obio. Put se, kako vidite, višestruko isplatio, meni i još nekome".

Vratili ste se, dakle, ponovo u Rim?

"Rim jako volim. Možda najviše zbog toga što Beograd nije daleko. A tu su moji najdraži: obitelj, prijatelji, Kalemegdan. Tako sam se i liječila! Jer, jedno vrijeme kolesterol mi je strašno "skočio" i liječnici su ustanovili da je sve to na "psihičkoj bazi", uslijed neprekidne čežnje za domovinom, tako izraženom kod ljudi koji rade van svoje domovine. Česti beogradski vikendi su me "naprosto" izliječili.."

Gimnazijske ljubavi su najljepše i najiskrenije, pa zašto bi tu i Marija bila izuzetak. Ona je voljela - slikarstvo!

"Čak sam i nekakve nagrade podobijala na izložbama u zemlji i van nje. Ali, kao što to obično biva, mama me protiv moje volje upisala na arhitekturu. Tako je jedna velika strast bila prigušena godinama...".

Izuzetno cijenim Fellinija

U posljednje vrijeme sve manje snimate. Zašto?

"Posljednjih godina u modi su filmovi strave i užasa, polupornići, gdje sve pršti od krvi, noževa i brutalnog seksa. I poznatiji glumci, a naročito glumice, počeli su dobivati takve scenarije, koje su, silom prilika, morali da prihvaćaju. Pored toga talijanski film (uglavnom sam igrala u njihovim komedijama) zapao je u veliku krizu. Sve je to uvjetovalo, da mi režiseri više nisu nudili uloge koje ja želim. Zato je za mene bilo bolje da u tom trenutku "zaobiđem" film i "bacim" se, na slikarstvo. Proljetos sam imala jednu veliku samostalnu izložbu u poznatoj rimskoj galeriji "C’a d’oro". Pored toga što slikam strastveni sam kolekcionar; posebno mjesto u mojoj zbirci zauzimaju, naravno, naši slikari.

Pored slikarskog ovo je i neka vrsta relaksacijskog perioda za Mariju Baksu. Osim toga, Marija kaže:

"Sve više počinjem misliti i na privatni život, jer, kao i svaka žena, toliko žudim za djetetom, obitelji. Ako tu usijpem (čujemo da je uspjela!) bit će to za mene najveći uspjeh u životu. Pbitelj, dijete i slikarstvo bit će mi jedine životne preokupacije. Filmske ambicije su polako presahle, što vjerojatno ide s godinama..."

Interesantno, ali i pomalo nevjerojatno, zvuči podatak da Marija u svojoj zemlji (osim jedne manje epizode u filmu "Bokseri idu u raj") nije glumila. A još u sedmom razredu gimnazije nju i Stašu Pešić pozvao je u "Avala-film" Mića Popović. Na žalost, ovaj filmski projekt nikad nije realiziran.

"Tada nisam imala ni trunčice filmskih ambicija u sebi. Tek po dolasku u "Vječni grad" to se nekako probudilo u meni. Kasnije sam dobila dvije-tri ponude iz Jugoslavije, ali ih nisam prihvatila. Zašto? Jednostavno nisam mogla da se uklopim u "šemu" nekih naših redatelja. Ništa drugo!

Fellini?

"Zašto me nije bilo kod njega, mislite? Vrlo ga dobro poznajem i izuzetno cijenim i kao čovjeka i kao redatelja. Ali, njegove glumice su, po pravilu, gotovo duplo veće i teže od mene! Jučer je bila u Rimu, sada je opet među nama - ne samo kolesterola radi. Talijani, zaista nemate sreće!

Tekst: M. Š. (Intervju, 1982.)