KAZALIŠNA i televizijska glumica Mira Furlan preminula je prije točno godinu dana, a u suradnji s YugoPapirom donosimo njezin intervju iz 1988. godine. Tada je pričala o svojoj karijeri, životu u Zagrebu i Beogradu, odmoru od kazališta te filmskim angažmanima.

Prosinac 1988: Poslije čestih putovanja na relaciji Zagreb - Beograd u posljednje dvije godine, Mira Furlan je "bacila sidro" u Beogradu. Još prije njenog dolaska pronio se glas da prelazi u Jugoslovensko dramsko kazalište, a da joj je gradonačelnik glavnoga grada ponudio i stan. Miru Furlan smo pronašli u iznajmljenoj garsonijeri kod Bajlonove pijace, a što se posla tiče, točno je da je angažirana u Kući na Cvjetnom trgu.

Uz kavu sa smeđim makrobiotičkim šećerom i uz zvuke južnoameričke glazbe, u garsonijeri čiji standard odgovara studentskom, poznata glumica nam priča o razlozima koji su je doveli u Beograd jer za našu sredinu takva premještanja nisu uobičajena, pa nije čudo što izazivaju pažnju.

Udaljavanje od svijeta i gradova

"Slažem se da nije uobičajeno", kaže Mira Furlan koja, obučena u crnu rolku i crne hlače, djeluje izuzetno krhko. "Politika zemlje nas prisiljava ne samo na to da se lišimo svake veze sa svijetom nego i svih veza između gradova koji su udaljeni 400 kilometara.

Na riječima se zalažući za otvorenost, bratstvo i jedinstvo, ta politika nas u praksi zatvara, svakoga u njegovu malu rupu, iz koje se, kako neki misle, ne bi trebalo micati. Svatko tko se želi pomaknuti, izviriti, biva već na početku onemogućen, između ostalog, svojim siromaštvom. Eto, sada avionska karta Beograd - Zagreb stoji oko 24 stara milijuna, a to je polovica glumačke plaće u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu."

Ipak, naša sugovornica je uspjela prekoračiti taj "prag", "izviriti". Njeni razlozi za dolazak u Beograd su prvenstveno osobni, ali, kako veli, nisu ukinuli njenu potrebu za radom.

"Još se zanosim idejom da bih mogla funkcionirati u oba grada, što iz prije spomenutih, ekonomsko-političkih razloga postaje sve manje izvedivo. A osim toga, u te dvije godine, koje sam pretežno provela u Beogradu, u Zagrebu mi nisu ni bili nuđeni poslovi."

Za sada, saznajemo, Mira Furlan ima dogovor o suradnji s Jugoslovenskim dramskim kazalištem te ugovor o honorarnom gostovanju. Sve to još nije definirano, postoje dogovori za neke projekte, ali što će to biti, ne zna još ni ona sama.

To ne znači, opet, da je prekinula svoje veze s HNK ili, kako ona kaže, "možda mi se čini da ih nisam prekinula", tek u Zagrebu igra u dvije predstave: Vučjaku i Šteta što je bludnica.

Mira Furlan je rođena Zagrepčanka, a upravo je Hrvatsko narodno kazalište kuća u kojoj je kao glumica odgojena i gdje je odigrala mnoge uloge iz klasičnog i modernog repertoara koje su bitne za karijeru jedne glumice. Ali, iako iza ove glumice stoji pozamašan popis kazališnih uloga u HNK, na Dubrovačkim ljetnim igrama, na kojima je dobila i priznanja, širokoj publici je poznatija po filmskim i televizijskim ostvarenjima.

Spomenimo, između ostalih, Otac na službenom putu, Lepota poroka, Za sreću je potrebno troje, U raljama života, pa tri filma prikazana ove godine u Puli (u kojoj, uzgred rečeno, nije bila), Za sada bez dobrog naslova, Put na jug i Braća po materi.

Bijedno, ponižavajuće, iscrpljujuće

Čini se da je film, bar u posljednje vrijeme, dominirao u Vašoj glumačkoj aktivnosti. Je li to neko vaše svjesno opredjeljenje ili splet okolnosti koji često rukovodi karijerom glumca?

"Film je kod nas tako naporno raditi, uvjeti su tako bijedni, tako ponižavajući i iscrpljujući, da se iz te perspektive kazalište čini kao čisti luksuz. S druge strane, kazalište veže čovjeka za jedno mjesto i opasno mu ugrožava osobnu slobodu koja mi se čini jako, jako bitnom.

Meni je bio potreban odmor od kazališta, od mahnitog kombiniranja termina, trčanja s proba na snimanje itd., od čega se sastoji uobičajeni glumački život. Htjela sam malo izaći iz svega toga, baviti se drugim stvarima, putovati ili, naprosto, ležati, gledati u strop i ne raditi ništa, što smatram vrlo korisnom aktivnošću i za što apsolutno nemamo dosta vremena. No, kazalište, ipak, fali."

Poslije putovanja na koja su je vodila snimanja, recimo u Argentinu gdje je snimala Put na jug, pa zatim na europske premijere filma Ljepote poroka u Hamburg, Köln, München, Bruxelles, te filmski festival u Montrealu, evo Mire Furlan ponovo u kazalištu.

Htjela to ona ili ne, nastup na sceni JDP-a bit će za ovu renomiranu glumicu ipak jedan novi ispit, još jedno dokazivanje kvalitete, što je, uostalom, u glumačkom pozivu neminovnost - dokazati se svakom novom ulogom. Ali, u vezi s tim, kaže:

"Uvijek sam se bojala svih vrsta ispitivanja i nisam naročito sklona natjecanjima, samodokazivanjima, borbama za tzv. poziciju. Jedino se trudim da radim kako najbolje znam i mogu u datom trenutku. Ne vjerujem u postizanje rezultata na silu, tako da ne osjećam nikakvo naročito opterećenje u vezi s ovim 'ispitom'."

Što se tiče te publike, i filmske i kazališne, kao i širokog televizijskog auditorija, Mira Furlan smatra da je njihovo mišljenje vrlo čudna stvar koja više govori o toj publici, njenom ukusu, njenom duhovnom nivou, nego o predmetu tog mišljenja, u ovom slučaju o njoj.

"Televizija u tome ima najopasniju ulogu, koje čovjek u početku nije svjestan, kao što nije svjestan ni uloge tiska. Ja sam platila cijenu te svoje TV popularnosti i raznoraznih interpretacija mojih riječi, mog rada i moje osobe u našem tisku, platila sam tu cijenu vlastitim živcima i vlastitim unutrašnjim mirom, pa sam sada opreznija nego ranije."

Skupo plaćena cijena popularnosti

Moramo reći da je Mira Furlan oklijevala i s razgovorom za UNU, ali kada ga je prihvatila, bilo je to s velikom ozbiljnošću i odgovornošću nad svakom riječju koju je izrekla.

Nismo, naravno, željeli istraživati uzroke njenih ranijih nezadovoljstava što se tiska tiče, ali nam je ona, ispričavajući se što stalno inzistira na tome da vidi je li sve zapisano kako je kazala, ispričala i nedavni nemili događaj, tako da smo je apsolutno razumjeli i shvatili sav njen oprez. A ona, opet, očigledno pogođena "upotrebom" svoje ličnosti u javnosti, nastavlja:

"Vrijeđaju me nevjerojatno drska preformuliravanja tuđih riječi, osobito riječi jedne žene, i to još glumice. Postoji potreba koja, vjerojatno, ima veze s ovim podnebljem i svim što to podneblje nosi, a to je potreba da se ta žena, osobito ako je uspješna ili po bilo čemu zanimljiva, zgazi, uništi, povrijedi, izvrijeđa. Ionako nema poštovanja za bilo čiji rad.

Kad je riječ o radu glumca, ne postoji osnovna svijest o tome da glumac (dakle, i glumica) igra uloge, izvršava zadatke, nego se u svijesti ljudi, pa i profesionalnih kritičara, sve to miješa, glumac se nepovratno identificira s onim što je igrao, a ako se tome pridoda strahovita uznemirenost pubertetskog karaktera u vezi s tzv. erotikom na filmu, onda se lako može pretpostaviti da biti glumica u ovom prostoru nije naročito lako ni naročito ugodno."

U ovom zaključku Mire Furlan zaista ima mnogo istine, čini nam se naročito u tome da glumca identificiraju s ulogom koju igra, što, ipak, nije "specijalitet" naše sredine. Nekada to poistovjećivanje s likom tumaču donosi veću popularnost, nove uloge, materijalnu dobit.

Nekada, ako je suditi prema našoj sugovornici, i mnogo nedaća, pogotovo ako se poistovjećivanje svodi na NEKE određene uloge. Naime, pri spomenu imena Mire Furlan, uz sav respekt prema njenoj glumi, nameće se misao o njoj kao fatalnoj i neodoljivoj ženi, uz naglasak na njen izgled, što stvara dojam da je takve uloge pretežno igrala.

Nisam "fatalna i neodoljiva"

"Taj opći dojam", veli nam, "nema baš nikakve veze i podloge s činjenicama. Ja, naime, NISAM uglavnom tumačila 'fatalne i neodoljive' i NIJE se inzistiralo na izgledu. Osim u svojoj prvoj ulozi na filmu, u Kiklopu, i u ulozi u Čengićevom Pismo-glava, većina uloga u dvadesetak filmova koje sam snimila bila je baš oprečnog karaktera (Za sreću je potrebno troje, Ljepota poroka).

No, i meni je zanimljivo da dosad još nije bilo intervjua u kojem nisam morala odgovarati na ovakvo ili onakvo pitanje o erotskim scenama i tome slično."

Izgledalo nam je da ima previše toga čime je naša sugovornica, inače vrlo popularna i omiljena glumica, nezadovoljna. Konstatacijom da je do svoje tridesete godine odigrala mnogo dobrih uloga i da ima uspješnu karijeru mislili smo izazvati zadovoljstvo i umanjiti njenu kritičnost. Ali, uz svu njenu ljubaznost kao domaćice i spremnost na razgovor, o zadovoljstvu postignutim ni riječi:

"Zadovoljna? Čime? Cijela moja generacija, koja bi prema životnim godinama trebala biti, na neki način, sređena i etablirana, uglavnom je izgubljena, mašta o odlasku nekamo, o nekom novom početku, ne zna se točno gdje i kako, nitko se nije nigdje smjestio, ukotvio, svi plutaju. Doista se nema čime biti zadovoljan.

S druge strane, to je i prednost jer je čovjek ovdje i s trideset godina adolescent, što mu daje (lažni?) osjećaj slobode. Ipak, bitnije je to stanje beznađa u kojem smo svi, ta besperspektivnost, odsustvo nade. U tim godinama, u kojima sam ja sada, kada postoji i snaga i energija i iskustvo, a nema se gdje upotrijebiti, to je najstrašnije."

Budući da se, uz sve rečeno, ne može poreći činjenica da je uspjela postići da je se uvrsti u sam vrh jugoslavenskog glumišta, zanimalo nas je što joj je, osim talenta, uz sve dosad rečeno, bilo potrebno da to postigne.

"Ne znam na to odgovoriti. U svemu tome nema naročite logike. Mislim da slučaj igra vrlo bitnu ulogu, splet okolnosti i tome slične stvari, na koje nemamo previše utjecaja."

A splet okolnosti je Miru Furlan i doveo do glumačkog poziva. Naime, kao učenica Jezične gimnazije u Zagrebu maštala je o tome da postane simultana prevoditeljica, vrijedno učeći engleski, njemački, francuski, i tako nastavi obiteljsku tradiciju po ženskoj liniji jer su joj i baka i mama bile profesorice francuskog. Nije, sjeća se, tada voljela ni recitirati na školskim priredbama.

Ipak, zbog eksperimenta otišla je na Pozorišnu akademiju i - uspjela. Uz jezike, voljela je i glazbu, išla u glazbenu školu. Sjećamo se njenih glazbenih interpretacija. Što je s time danas?

"Još od gimnazije sam bila s nekim bendovima, to se stalno mijenjalo, probalo po nekim podrumima, ali se nije uobličilo u nešto određeno. Ja imam i volje i želje za time, ali sam shvatila da i to treba raditi potpuno ili nikako. A nemam ni talenta ni smisla za estradne kontakte s publikom, menadžerima.

Ploča koju sam snimila bila je neka alternativa, nešto antikomercijalno, što nitko nije kupio. Sve smo radili s malo para pa je i produkcija loša. Ali, bez obzira na sve, meni se to još čini zanimljivim."

Sada se Mira Furlan ograničava na slušanje glazbe, i to, kaže, iako ima loše uređaje, voli slušati prastari rokenrol, sve vrste južnoameričke muzike, diksilend, džez...

Kako se vratiti u igri?    

Budući da smo u jednom kutu vidjeli makrobiotičke namirnice, a uočili i njenu supervitku liniju, zanimalo nas je je li i ona pobornica tog načina ishrane i života.

"Ne držim se drastično principa makrobiotike, kao što se, uostalom, ne mogu tako dosljedno držati bilo čega. Ali, interesantno je upotrijebiti neka iskustva. Eto, više uopće ne jedemo bijeli kruh, sama mijesim tijesto, zapravo, Goran ga mijesi, zapravo, naša mala zajednica", smije se Mira Furlan.

I budući da to nije bio prvi put da se spominje Goran, želimo nešto više saznati o "tom razlogu" njenog dolaska u Beograd.

"Nemojte o tome, molim vas, i njemu je dosta svih tih priča o meni."

Nismo više željeli ulaziti u intimni život, shvatili smo tijekom razgovora koliko joj je dosta toga. Na kraju smo još zapisali:

"Od kada sam ušla u svijet glume pa do sada, moj se stav prema svemu tome izmijenio. Ušla sam u sve to potpuno nespremna. Ušla sam s velikim i naivnim veseljem koje se tijekom godina, nažalost, izgubilo. Ipak, još sam spremna tražiti to prvo veselje i tu naivnost i želju za igrom, od koje sve i potječe."

Pa, poželimo Miri Furlan da ono što je izgubila - nađe.

Razgovarala: Jasna Terzić (Una, 1988.)