"ČUO sam da netko jednom kaže da ako ne volite Rolling Stonese, onda jednostavno ne volite rock'n'roll. Istim principom govoreći, mislim da ako ne volite filmove Sama Fullera, onda ne volite film. Ili ga barem ne razumijete", rekao je jednom Martin Scorsese.

Fuller je imao veliki utjecaj i na Scorsesea, Spielberga i na Novi val u Francuskoj, poslije na Jarmuscha, Demmea, Tarantina i tako dalje, a kada govorimo o njemu samom, to je jedan užasno zanimljiv život, gotovo koliko su mu bili i filmovi. Prvo je već sa 17 godina radio kao novinar kronike u New Yorku i mentorica mu je bila supruga Waltera Hustona, a Johnova majka. Upravo je Sam Fuller prvi objavio priču o smrti Jean Eagles, tada velike zvijezde Hollywooda, u isto vrijeme je pisao jeftine romane, a poslije krenuo i s prvim scenarijima za filmove.

Tada se dogodio Drugi svjetski rat i on je s puškom na ramenu preživio sve košmare koji su se mogli preživjeti. Iz prve ruke i iz prvih redova je osjetio barut na sjeveru Afrike, na Siciliji, prilikom iskrcavanja u Normandiji, poslije u još nekoliko bitaka do '45. i sva ta iskustva su mu umnogome poslužila za ratne filmove koje je radio. Rijetko realistično i svirepo ih je pravio, a naročito su mu poslužila za Veliku crvenu diviziju s Leejem Marvinom. Taj film je djelomično svakako zasnovan na povijesnim događajima kojima je i Fuller prisustvovao. Marvin je također bio veteran pa je još lakše išlo.

Poslije rata je stigao redateljski poziv, nije htio više gledati kako mu drugi ljudi "uništavaju" priče i inzistirao je da on sam režira Ubio sam Jesseja Jamesa bez novčane nadoknade. To je prošlo dobro, a već njegov treći film Čelični šljem je izazvao ozbiljne, ozbiljne nemire i proglašen je antiameričkim. To je bio prvi film o Korejskom ratu i snimljen je dok je rat zapravo i dalje trajao, a Sam Fuller ga je bazirao na iskustvima ljudi koji su se vratili iz Koreje, kao i na svojima iz Drugog svjetskog. Scena u kojoj američki narednik strijelja ratnog zarobljenika je bila sačuvajbože za Vojsku Amerike te su se dužnosnici žustro zalagali da se film zabrani, da je to protivno američkim vojnim principima i da jednostavno nije istinito predstavljanje. Fuller je izjavio da je on sam prisustvovao desetinama takvih slučajeva i da je to apsolutna istina, a scena je na kraju ostala, mada je zbog nje imao dosta problema sa zaposlenjem u nastavku karijere.

Jedan od njegovih najboljih filmova je Pickup on South Street, pravi noir "gem" što bi se reklo, priča o sitnoj jajari Richardu Widmarku koji nabasa na velike probleme špijunske prirode. Widmarkov lik je primjer Fullerovog junaka. Većina su bili teški marginalci, a takve su bile i junakinje, npr. lik Jean Peters iz istog filma je samo jedna od nekoliko značajnih prostitutki u Fullerovim djelima. Tijekom pedesetih je radio i House of Bamboo, ali onda su uslijedile možda i najzanimljivije šezdesete sa Šok koridorom, Golim poljupcem i filmom Underworld USA. Da postoje vjesnici novog doba u američkom filmu, operiranog od glamura, otmjenosti i svjetlucavih bisera, to bi bila ta tri filma, naročito dva prvospomenuta. Samog Fullera ponekad opisuju kao "primitivnog stvaratelja" i tu se možda ponajbolje vidi zašto, s tim što riječ "primitivno" ima ružan prizvuk, a filmovi su sve samo ne plitki i diletantski.

Poslije je tijekom sedamdesetih nastupila velika nula, da bi se 1980. vratio profesiji sa spomenutom Divizijom, a onda i s legendarnim ostvarenjem Bijeli pas dvije godine kasnije. Naslovni pas je u filmu istreniran da grize samo crnce i samo iz toga već možemo naslutiti što je mogao biti problem u to vrijeme, a tko zna kako bi to prošlo i danas. Stvar je u tome što je film zapravo duboko antirasistički, ali sama premisa je bila dovoljna da uvrijedi ponekog i Fuller se ni kriv ni dužan našao u nebranom grožđu, i to Fuller koji se već više puta bavio rasizmom uz najoštrije osude. Studio nije imao kud, već je zabranio distribuciju, a razočarani redatelj je poslije toga otišao u Francusku, gdje je uradio još dva komada, ali u Sjedinjenim Američkim Državama više nikad nije snimao. Preminuo je 1997. godine.

Previše interesantnih događanja u samoj biografiji da bi se još posvetilo vrijeme i dodatnoj analizi njega kao autora i pojedinačnih ostvarenja, ali i pobrojani naslovi su valjda dovoljni da se u Fullerov rad uputi možda netko tko nije imao prilike dosad. Što reče Scorsese, vrijedno je toga.