Foto: YugoPapir

U SURADNJI s portalom YugoPapir donosimo tekstove beogradskih srednjoškolaca koji su se tada nalazili pred svojim prvim samostalnim ljetovanjem. Tekstove prenosimo u cijelosti.

Prvi put sami na letovanju: Ćao maco i pamet u glavu! (1975)

Učenici beogradskih škola kad su sami, samostalni, slobodni. More. Ljeto. Prvi put sami, bez roditelja. Bez onog: "Izađi već jednom iz vode", "U devet da si kod kuće", "Ne započinji razgovor s nepoznatima..." Sami i slobodni. "Ćao maco i pamet u glavu!"

A mamina "maca" sada je sama. Tatini sinovi također. Ili bar žele da budu slobodni. Što će uraditi s tom slobodom za petnaest, dvadeset dana?

Pitali smo neke učenice i učenike beogradskih gimnazija koji razmišljaju o prvom samostalnom ljetovanju, ili su ga već okusili.

Evo odgovora...

Gordana Mihajlović, I razred: A pamet - gde je?

Do jučer: "Pazi preko ulice i čuvaj se nepoznatih!

A danas: "Pazi na karte i ne upuštaj se u razgovor s nepoznatima. Ćao, maco i pamet u glavu!"

Preda mnom se prosu zlatna sunčeva rijeka, a pamet, gdje je?! Vjerojatno se utopila u more, u morsko plavetnilo njegovih očiju. A kako se zvao, ne znam. Znam samo da je imao divnu kosu, swinger traperice i jednu staru gitaru.

A nas dvoje ... Imali smo pred sobom petnaest dana, pješčani žal sa svojih petnaest noći i nešto love u džepu.

Trčali smo u more prljavi od pjeska, voljeli se skriveni pod tamom od vjetra ili do besvjesti plesali u nekom prepunom "diskaču".

I bilo je lijepo ... tako lijepo, a pameti nije bilo. Plave oči izbrisale su u meni ono "pazi preko ulice", stopila sam se s njima, i...

Petnaest dana je prošlo, s njima njegove oči, utihnula je gitara, a ostala je samo ljubav zabilježena na pijesku.

A sada, osjećam da nema više onog "pazi preko ulice". U meni živi nešto novo i ozbiljnije, a o svom prvom samostalnom ljetovanju, o njegovim očima, gitari, i swinger trapericama, vjerojatno ću vam pričati za koju godinu kad se stvarno vratim s takvim uspomenama.

"Henri Miler, mlađi", III razred: Jedno veliko "Danke" i "Ćao"

Moje prvo samostalno ljetovanje ostat će mi uvijek u sjećanju. S ruksakom sam otišao prvo na plažu. I dok sam uživao leškareći na valovima začuo sam ciku ženskih glasova. Tri Nijemice su uzbuđeno pokušavale stići loptu koju im je morska struja odnijela.

Ali, tu sam bio ja.

Elegantnim plivanjem kao od šale, s dušom u nosu, stigao sam loptu i zaplivao natrag. Dočekale su me s anđeoskim osmjesima i uglas izrecitovale jedno:

"Danke"

Ne znam njemački, ali mi se u tom trenutku otelo:

"Bitte"

I poznanstvo je palo. Do zalaska sunca sjedeli smo na plaži, a zatim su mi one predložile, pošto nemam smještaj za tu večer - da spavam kod njih.

Ja sam se nećkao... sigurno sedam desetinki sekunde... i krenuo s njima.

Imale su mali žuti šator u jednoj uvali opkoljenoj steijnama i morem. Jeli smo, a onda su iznijele vino...

Raspoloženje je uskoro dostiglo vrhunac. Ubrzo smo zagrljeni pjevali. Poslije toga sjećam se još kupanja na mjesečini, dugih lepršavih plavih kosa na vjetru i vlažnih toplih usana, a onda praznine.

Izmoren plivanjem, a i "nešto malo" zbog ljubavi s njih tri, zaspao sam.

Ujutro, me je probudilo sunce. Sunce! Zar nisam u šatoru? Sve moje pijanstvo nestalo je u trenutku kad sam vidio da nema mojih prijateljica ...

Ni šatora, ni mog ruksaka, ni para koje je netko u prolazu pokupio.

Srećom ostavile su mi velikodušno svoj madrac na kojemu sam zaspao, traperice s ceduljom na kojoj je pisalo veliko:

"Danke i ćao".

Sada sam bar imao madrac i uživao sam na njemu kad već nisam imao para za zabavu ili disko klub. I razmišljao sam o tri njemačke nimfe.

A šta bih drugo bez dinara.

Marija Milanković, III razred: Slatka, mala Maja

Preko godine sve se znalo: nekoliko sati u školi, petnaestak minuta do kuće, zajednički ručak ili večera s ocem čija glava jedva viri iza "Politike" i "Sporta" i uvijek zamišljenom majkom. Razgovori, isti od rujna do lipnja:

"Maja je donijela još jednu peticu iz matematike"

"Baš lijepo, znao sam da će biti pametno dijete"

Duži dio dana nosio je samo jednu parolu: učiti i samo učiti, za nove petice, nove pohvale, diplome, priznanja. Nekada im je i godilo što imaju mene, Maju, "pametno dijete".

A potom sve manje, manje pitanja, razgovora, zajedničkih ručkova i večera.

"Otac već pet sati sjedi na sastanku u tvrtki."

"Zamisli, kada su ga prije neki dan pitali u koji razred ideš, zaboravio je da si treći, pa je rekao: drugi..."

Smiješno. Žalosno. Tužno.

A majka? Uvijek prisutna, u kući, a zapravo nikad tu, sa mnom. Ranije sam je zapitkivala, da mi objasni, štošta. Ni jedan jedini odgovor.

- Majo, dušo, na kraju godine ... Sada je vrijeme da učiš".

I onda dođe i prošlo ljeto. Bio je 13. lipnja. Popodne. S knjižicom sam došla kući.

"Sve same petice. Čestitam, dušo. Evo i poklona."

Kratkotrajno oduševljenje. Otac je pošao na poker. Majka kod prijateljice. Kupili su mi petice: zauzvrat sam dobila 200.000.

I plaćeno ljetovanje, na moru, s prijateljicama.

Krenule smo prvog srpnja. Mira, Sonja, Rada i ja, prvi put same. Na aerodromu su bile naše četiri majke i mi. Očevi su sastančili. Majke - zbunjene.

"Djeco, pamet u glavu..."

Razmišljala sam: nije li dovoljno biti pametan 16 godina? Pametan - bez pauze. A da pri tom to što si "pametan" nitko i ne zapaža?

Je li pamet u peticama? I hoću li biti pametna samo dok budem donosila petice?

Kada se avion odlijepio od zemlje, znala sam šta će se dogoditi, tamo, na moru.

I dogodilo se.

Nisam to uradila zato što su moji osjećaji podlegli zvjezdanoj noći, morskim valovima, šarmu tog momka kojem ne znam ni ime i koji je htio sjesti sasvim blizu mene. Razumijete me?

Govorio je ijekavski, baršunastim glasom, trudeći se da dalmatinski izgovor zamijeni književnim.

Poslije smo se prošetali. Dok me ljubio sjećam se da sam rekla:

"Moja gospoda roditelji i ne sanjaju da postoje i udobniji ležajevi od francuskih."

Nasmijao se. Poslije me dopratio do hotela. Sutradan se nismo prepoznali. I nikad poslije.

Bila sam zadovoljna. Rezultat sam znala samo ja: moji roditelji i njihova "slatka, mala Maja" su sada na 1:1.

U Beogradu sve teče upravo onako kao i svih prethodnih godina. Osim što se spremam na novo ljetovanje ...

Dragan Bobić, IV razred: Osveta finoj maminoj djevojčici

Boba, Tirke i ja prodavali smo prošlog srpnja po Beogradu traperice. Petak i subota: Trst. Ponedjeljak, utorak ... do petka: Terazije. Štand se raspada od posla. Nas trojica - od love. I tako mjesec dana.

Vidio sam je tada prvi put. Sređena, ona i majka.

Mama na jednom kraju štanda. Ona i ja na drugom. Ja kao za sebe pričam:

"Al' ovi starci zavode teror. Novi nacizam, gospođice. Slažete se?"

Crveni, šuti, oborila pogled.

Mama se nervira. Sikće:

"Dripac...."

Džep je, ipak, važniji. Kupuje farmerice od dripca za pola love od onih što nudi vlas’. Na kraju čujem:

- Hoćemo li na "32"?

Mislim: sestre iz dobre kuće. Dedinje. Il' Senjak. Ne mjenja stvar.

Posao je bio gotov 25. Prvo smo krenuli u Trću - po perje.

Tirke tvrdi: u modi su leptirići. Kupim dva komada. Na tufne i teget. Uz svijetli smoking - ludo.

Petnajs’ teslijanera i Tirketov "bmw". U "Kroacijanu" ufuramo slučajno. Da vidimo i to čudo. I da se okvasimo.

Kad! Gospođica u mojim trapericama! Ostajemo, izdajem zapovijed Bobi i Tirketu. Do daljeg.

Navečer: leptirići izlijeću iz kofera. Prije toga dao sam crvendaća brici. Sredio me propisno. Kandžice mi nisu nikad bile tako čiste kao tad. Za gajbu usred sezone morao sam podmazati onog gulanfera dolje s čitavim teslijanerom.

Prva večer: Nacionalni salon u "Kroacijani". Muzika. Priđem i zamolim za ples. Odbija. Nema veze.

Druga večer: dama je pristala. Na ples.

Treća večer: sjedim za stolom. Naravno, njihovim. Inženjer, gospođo, pričam. Koliko? Dvajes’tri. Na vrijeme? A, dabome, na vrijeme sam svršio. Ja uvijek na vrijeme svršavam.

Četvrta večer: vodim damu u "Ptičicu". Mislim, u "Albatros". Za mamu. Za nas - glazba udvoje.

Peta večer: repriza četvrte. Mislim, dobra muzika. Udvoje. Pravi orkestar. Svi instrumenti rade ludo. Sve u leptiriću, s rukavicama. Zbog mame.

Šesta večer: ništić! Otperjao. Završio meč. U Beogradu - ona mene tup: dripac. U Cavtatu, ja nju - preko kćerke.

Petnajs’ teslijanera otplovilo je bez traga već do Splita. Onda trkom u Trću. Po traperice. I ponovo štand. Mala će možda jednom i prošetati nogice pored moga štanda. Mora me prepoznati. Upamtila me ...

Srđan Vlajković, III razred: Šta ti roditelji misle o meni

Moji roditelji, sasvim neopravdano, tvrde da sam još, nesnalažljiv, razmažen, nesposoban, , zaboravan, plašljiv i, uz put, pripišu mi još stotinu atributa, ne naročito ugodnih i oko dvije stotine primjera kojima to dokazuju.

Kažu: ti bi se uspavao i ne bi otišao na doručak, zakasnio bi na ručak.

Nije to jedina nevolja koja bi me snašla na ljetovanju: Izgubio bih svoje stvari, jer ja - tako oni tvrde - nikada ne znam gdje što ostavim.

Sličan slučaj bi bio i sa novcem. Najvjerojatnije bi mi ga ukrali. A kad počnem igrati šah, ja ne znam što je dosta, sigurno se ili ne bi kupao ili bih izgorio na suncu.

Vidite, ja sam u njihovoj verziji, jedno apsolutno bespomoćno biće.

Njihova zabrinutost zbog moje "bespomoćnosti" dovedena je prošlog meseca do kulminacije.

Jedne nedjelje, navečer, došao je predsjednik mog kluba da pita moje roditelje hoće li me pustiti na šahovsko natjecanje u Puli.

To je veliko natjecanje za Kup maršala Tita.

Šest dana u Puli. Privlačno. Moji roditelji su šutjeli. Šutio sam i ja. Poslije dosta duge pauze, moj otac je bojažljivo rekao:

"Znate, mi imamo puno povjerenja u njega, mi mu se ne mješamo, neka sam odluči ... Ali škola je u pitanju, sad je kraj godine."

Videći ga onako zabrinutog, odlučio sam da mu pomognem i rekao sam:

"Ne mogu, baš ove nedjelje imam tri pismena zadatka."

Na licima svojih roditelja vidio sam veliko olakšanje. Ali poslije, umjesto da budu zahvalni što sam im uskratio velike brige, oni su me zadirkivali: odbio si, jer se bojiš ići sam.

Očigledno je da me nisu shvatili.

Ja ne planiram samostalno ljetovanje zbog njih, da im uskratim brige. A, uostalom, kuda bi oni bez mene. Bilo bi im prazno i dosadno! Samo oni to ne priznaju. Istina je, ipak, na mojoj strani.

Zorica Bobić, II razred: Mi pametni, mi šašavi, mi šesnaestogodišnjaci

Izmiču nam iz očiju mahanja, i mame, i maramice, i poneka suza ... Sami smo u vlaku što ide na more. Mi bleskasti i luckasti, mi šašavi sa po šesnaest godina - sami smo.

I sljedećih mjesec dana sami.

Blago nama! Bit ćemo potpuno slobodni. I nema više maminih riječi:

"Pazi dušo, kako ćeš to, pazi kako ćeš ovo! ... Uradi to, donesi ovo ... Poslušaj svoju mamicu!"

E, sad ćemo prvi put moći spavati do podne, uopće ne doručkovati (čuvajući novac za neki disko ili tulum), ići na plažu popodne i uopće se ne sunčati kad izađemo iz vode i, kašljući jako, popušiti prvu cigaretu u svome životu...

Naći nekog dečka i to prvog dana, i šetati borovima, šetati- slobodni ...

Mi pametni, mi šašavi, mi šesnaestogodišnjaci - tako slobodni - šta ćemo s tom slobodom?

Anketu vodila: Vesna Maran (Duga, srpanj 1975.)

Podsjećamo, Index u suradnji s YugoPapirom svakog ponedjeljka predstavlja najbolje iz prošlosti. Usporedite što se otad promijenilo, prisjetite se kako se nekad živjelo ili, ako ste nešto mlađi, kako su se zabavljali vaši roditelji.