Pušiona: Kolinje story
KAKO je prošli tekst na temu kolinja (ozbiljna analiza utjecaja EU na klanje u Hrvata) polučio neviđeni međunarodni uspjeh u vidu prevoda na njemački i objave u Švicarskoj, to nastavljamo s ovom tematikom u cilju doprinosa izvozu autohtonih hrvatskih tekstova na zahtjevno europsko tržište.
Priča je ovo koja ulazi u samu bit kolinja i koljačke tradicije na ovim prostorima a koja će, po uzoru na Prousta, biti napisana kao sjećanje iz idiličnog djetinjstva. S tom razlikom što su njega na nastalgiju pucali čajni kolačići, a autora ovog teksta svinjska žigarica na gradelima.
Sve je počelo početkom dvanaestoga kad je dida skužio da je pet prasaca na peteročlanu obitelj ipak malo previše pa odlučio prodati jednog.
Iako nenaviknut na sva čuda tehnologije koja su se do tada već pojavila u selu, brzo je skužio sve prednosti telefona, ali pošto mu cijeli mehanizam nije bio baš bistar, to je urlao u slušalicu kao da se fakat doziva s ovim drugim.
Mislim, prvih par mjeseci telefona bilo je tako u cijelom selu. Mogao si s pedeset metara prisluškivati tuđe telefonske razgovore.
- Proda si ga, a? - vikao je dida u slušalicu dozivajući se s lokalnim mesarom, inače prvim susjedom koji je imao poslovnicu u Splitu.
- ...
- Pošto?
- ...
- Dobro je to! - urlao je i dalje - A znaš čovika, govoriš?
- ...
- Je! Domaće! Pa gledaš ji svaki dan, Gospe ti!
Onda se dida bacio u akciju. Ispalo je da je kupac nekakav, kao splitski gospodin što radi u banci i redovna je mušterija ovog mesara koji, eto, kao i svaki pošten čovik, oće imat svoj pršut i sušeno meso pa želi sto posto domaće.
To je didu bilo dovoljno da zaključi da treba okupiti ekipu za klanje u sastavu tri najbliža susida i rođak Damir The Koljač & Bikar. Kontao je, neće se ugledni Splićanin i bankar zajebavat klanjem, pranjem crijeva i tim, je li, najprljavijim dijelom cijele priče.
Onda je opet radio telefon.
- Petak popodne! - urlao je.
- ...
- Ne sve! Samo jednog! Za ovoga čovika! Ja ću u nedilju svoje!
- ...
- Ma šta je kupija prasca!
- ...
- Ma di će ga on klat! U banki čovik radi!
- ...
- Dobro je onda! U petak!
U petak se cijela ekipa nacrtala već oko tri iako je bankar najavio dolazak tek oko četiri i po. Triba, jebiga, naoštriti noževe, prizalogajit malo, popit koju lozu. Neš klat na prazan želudac.
I kad su se svi već naoštrili poput bajunete iz prvog svjetskog samo za ove prilike a oni s par loza više već vrtili oko koćaka i pikirali žrtvu, u daljini se pojavio novi Opel Kadet s prikolicom. Bankar dolazi.
Iz auta su izišli tip u odijelu i žena u fakin krznenom kaputu s hrpom nekih điđa miđa oko vrata, našminkana i naprskana parfemom da boli. Ekipa se trenutno malo upristojila, pozdravila se s likom, a ovaj je s čuđenjem gledao u njih i noževe što su im stajali na dohvat ruke.
- Šta će van ovo? - upitao je dida pokazujući na noževe. Dida se zbunio.
- Pa... ovi... ja san računa da ćemo van ga mi odma zaklat, da se ne zajebajete s tin...
Bankar se počeo smijat i uhvatio se za lozu.
- Ma šta van je ljudi? Ne kupujen ga ja radi mesa, nego će mi sutra doć direktor i ovi iz firme pa ćemo klat gori u mene u selu.
- A odakle ste vi?
- Iz Imotskoga gori.
- A Boga ti, šta nan ne rečeš! - svi, kao, odahnuli. Odmah im jasno koja je spika.
- A nego? Ćete mi vi prasca klat? - ceri se.
Tip je pikirao najvećeg prasca da gostima ne uskrati ni hrvanje s njim kad se već kolje, ekipa ga je ukrcala u prikolicu, ovaj je popio još dvije loze, platio i izgubio se.
A onda je ovima što su ostali uslijedilo tupilo. Ono, totalni zajeb. Skroz su nabrijali na klanje, a ovaj im skupio igračku ispred nosa i ispario.
Sve je počelo diskretno, kao kod barenja.
- Je li, striče, reka si da š ove druge u nedilju?
- Je. - rekao je dida nervozno spremajući noževe.
- To je za dva dana? - prihvatio je susid.
- Je. - nastavio je dida.
- Oće ti još ko dolazit osin nas? - nastavio je rođak.
- Neće. Samo ćer iz Splita.
- Pa neće ona klat.
- Neće.
Muk. Svi kao da čekaju nešto. Onda opet rođak.
- Pa mogli smo ji i sad zaklat kad smo svi već ovde.
- Je, je, dobro govori. - prihvatili svi.
Dida stao, nećka se, vidi se na njemu da bi, ali ipak se krene vadit. Više onako reda radi.
- Ali ništa nisan spremija, ni večeru, ni lonce za meso... A i kasna je ura, još uru i smračit će se.
Ekipa odmah živnula.
- Ajde, Gospe ti, šta se misliš? Donit ću ja produžni sa sijalicon iz garaže, za večeru ćemo ispeć mesa na gradele, samo neka ti žena lonce spremi.
Dida je opet kao malo razmišljao, a onda zaurlao.
- Marijaaaaaaaaa!
To je bio znak da akcija počinje. Susid je dofurao produžni, ekipa je trgnula još po lozu i rokaj. Prvi na redu, najveći što je ostao. Onda drugi. Po principu, najprije ih sve zaklat pa onda šta stignemo večeras.
Nakon manje od pola sata, četiri prasca su ležala mrtva na podu, a ekipa se za nastavak pripremala lozom, kad je dopilio još jedan susid šta je vidio svjetlo, pa, eto, da se i on uključi.
Još pola sata kasnije, svjetlo je kao muhe privuklo pola sela. Da barem gledaju ako već neće klat. Dida je izvadio tonu sira i demežanu vina pa su svi u slozi i veselju, do dugo u noć, uzimsku bijelu noć, nastavili s brijanje, čerečenjem i vađenjem crijeva.
Denis Lalić
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati