Pušiona: Leukemičar (2/2)

DUGO JE JAKIŠA putovao drumovima Bosne i Hercegovine. Gledajući Mjesec, Zvijezde i Sunce koji kao da su izgovarali riječi Mudrog Starca: "Put će te voditi tamo kud si krenuo, a ne tamo kud nisi krenuo."

Jedne vrlo mračne noći, na rubu snaga i bez prebijene konvertibilne marke, Jakiša se nađe u Ljubuškom. Dugo je hodao ulicama kroz noć, a onda zastao pored neonske reklame jedinog otvorenog ugostiteljskog objekta čije ime mu se učini kao Znak na njegovom Putu. Motel "Dođi da vidiš, dođi da se diviš".

Unutrašnjost motela više je sličila na neku čudnu kombinaciju disco-bara i noćnog kluba. Za jednim separeom sjedila su dva Čovjeka mračna izgleda ispred kojih je na stolu plesala striptizeta, a za šankom su sjedile dvije oskudno odjevene mlade žene i pričale na nekom, Jakiši nerazumljivom jeziku.

Sjede za šank.

- Odakle te Put vodi, Putniče Namjerniče Dobri? Šta š popit? - upita ga Čovjek s druge strane Šanka.

- Duga je to priča, Šankeru Dobri. - reče Jakiša.

- I baš bih popio jednu Duplu Lozu, ali prebijene konvertibilne marke uza se nemam.

- Primamo mi i Eure. - reče Dobri Šanker.

- Ni Eura nemam. - reče Jakiša.

Dobri Šanker ga pogleda.

- A možeš onda čaše oprati, ali samo ako mi tu dugu Priču ispričaš.

Jakiša stane iza Šanka i dok je prao čaše, Dobrom Šankeru ispriča svoju Priču.

- Tužna je to Priča. - reče Šanker.

- I ne znam kako da ti pomognem, ali možeš ostati u Lokalu i prati čaše koliko ti Duša želi. A ja ti sve to u Naturi platim. - pokaže prstom na jednu od oskudno odjevenih mladih žena.

Jakiša se zamisli nad ovom ponudom. Pogleda oskudno odjevenu mladu ženu i iz razloga koji su samo Vjetru, Suncu, Zvijezdama i Nedojebanim Ljudima razumljivi, učini mu se da je ovo mjesto tražio cijeli Život pa prihvati ponudu Dobrog Šankera.

Dani su prolazili, Jakiša je prao čaše, a kad bi mu Tatjana nakon radnog vrmena plaćala u Naturi, činilo mu se da se i Mjesec i Zvijezde i Sunce smiju. Nekim dražesnim smješkom kojeg je kroz otvoreni prozor sobe unosio Vjetar mrseći Tatjaninu dugu plavu kosu.

A kad bi Ga na kraju Tatjana uzela u usta, činilo mu se da postaje Jedno s cijelim Svijetom. Činilo mu se da se i Sunce i Mjesec i Zvijezde stapaju u jednu točku koju Vjetar kroz otvoreni prozor unosi u njegov želudac. Da u njegovom želucu ta točka jednine eksplodira i da se rasipa u milijune malih komadića koji plutaju Svemirom tvoreći od Svemira Dobrog Pastira Jakišu, a od Dobrog Pastira Jakiše Svemir.

Onda bi usnuo snom pravednika, a kroz san, kao kroz maglu, do njega bi dolazile slike Piramide koja kao da je nestajala u svemirskoj izmaglici.

Trajalo je to sve dok se ispred Lokala jednog dana nije parkirao Mercedes ML iz kojeg su izišle četiri oskudno odjevene mlade žene i jedan Čovjek.

Najprije je Čovjek Dobrom Šankeru rekao "Evo ih, pet iljada Eura komad.", a onda se okrenuo prema Jakiši i naručio Pago od jagode.

Jakiši se učini čudno da Čovjek koji sa sobom vodi četiri oskudno odjevene mlade žene pije Pago od jagode, ali ne reče ništa.

- Vidim, Čovječe Dobri, čudiš se mom Pagu od jagode, ali ne smiješ ljude po Pagu i Ukrajinkama procjenjivati. Ljudi su ljudi po onom ljudskom, a ne onom neljudskom. Sve nas naš Put nekud vodi. Negdje kud smo krenuli, a ne negdje kud nismo krenuli.

Rekavši to, Čovjek uzme Eure i ode. Jakiši se ove riječi učine nekako poznatima. Prisjeti se svoje Leukemije i Piramide u Visokom i osjeti se baš ono nekako sjebano. Toliko sjebano da ga ni Tatjanino uzimanje u usta ne uspije oraspoložiti.

- Svi mi imamo neki svoj Put. - reče joj dok je brisala usta.

- A moj vodi do Visokog, moram stići do Piramide.

- Dobro. - reče Tatjana.

- Ne radi se o tebi, s tobom bih proveo ostatak Života, ali jednostavno moram doći do Piramide.

- Dobro je, čula sam. – reče ona.

- Znaš, ja tebe stvarno volim. - nastavi Jakiša

- I znam da ne smijem tražiti to od tebe, ali obećajem ti, ako ćeš me čekati, ja ću se vratiti po tebe.

- A kud da odem? Uzeli su mi pasoš. - reče ona.

- Znači, čekat ćeš me? - zaključi Jakiša.

 - Mrmgšš... - reče Tatjana s četkicom za zube u ustima.

Dugo je Jakiša putovao drumovima Bosne i Hercegovine. Gledajući Mjesec, Zvijezde i Sunce koji kao da su izgovarali riječi Mudrog Starca: "Put će te voditi tamo kud si krenuo, a ne tamo kud nisi krenuo."

A onda, napokon, jedne noći stiže do Visokog i ugleda Piramidu. Ni u snu mu se nije činila ovako velika, a ono što je u tom momentu osjetio bilo je tisuću puta veće i razornije od momenata kad bi Ga Tatjana uzela u usta.

- Jo, Gud Man! – ču s jednog Zidića. Tamo su sjedila dva Probisvijeta s Dredovima i majicama na Boba Marleya – Imaš šta za Pušit, nama nestalo?

Jakiša izvadi iz džepa Travu još iz onog sela i podijeli s Probisvijetima.

- Dobri su vam Dredovi. – počne Jakiša kad su Srolali.

- Ma zakon su, Stari! U Međugorju smo ih napravili. Imaš salon, zove se "Trajna vjere". Genijalne Dredove rade.

Nastave Pušiti u tišini zagledani u Piramidu.

- Vi ste iz Visokog? -Jakiša nastavi.

- Jok! Mi smo s Hvara, ali evo, već dva miseca čuvamo Piramidu.

- Zašto? - upita Jakiša.

- Pa... - počne jedan, a onda se zbuni.

- E jebote, šta mi radimo ovde? - upita drugog.

- Mi smo Ratnici Svjetlosti, a gori je Sunčev Hram. - reče ovaj skulirano i pokaže na vrh Piramide.

- E, da... Čuvamo Hram. A ti?

- Ja sam došao po Blago. Je li znate možda gdje je?

- Tamo ti je iza onog bunara. – reče jedan od njih.

Jakiša se zbuni.

- Ali... zašto ga niste uzeli kad znate gdje je?

- Pa... – počne jedan.

- Stvarno jebote, zašto ne uzmemo ono blago?

 - Zato šta smo mi Ratnici Svjetlosti, Pička mu materina! Čuvamo Piramidu! Uostalom, nije Blago ni srebro ni zlato već je Blago što je srcu drago. - odgovori pokazujući Đoju.

Jakiše se ovaj mudri odgovor toliko dojmio da mu je došlo da zaboravi Međugorje i pridruži se Ratnicima Svjetlosti, ali ipak se pribere. Uzme Blago, pozdravi se i krene put Međugorja.

Od Visokog do Međugorja, Put je dalek, Zemlja tvrda. Ali praćen Zvijezdama, Suncem i Mjesecom, Dobri Pastir Jakiša nije odustajao. Putovao je i danju i noću noseći Blago do Međugorja gdje ga je čekao lijek za njegovu Leukemiju.

Jedno jutro, s prvim zrakama Sunca, Jakiša uđe u Međugorje. Dugo se vrtio ulicama Međugorja i gledao svece po izlozima čekajući neki Znak koji bi mu sugerirao kud da krene. A onda ga je ugledao - Isusa s Dredovima u izlogu frizerskog salona "Trajna vjere".

- Što te vodi k nama, Putniče Namjerniče? – upita Jakišu Dobra Frizerka.

Kad joj je ispričao svoju Priču, Dobra Frizerka je trenutno promijenila raspoloženje. Odmah je pozvala pomoćnicu da preuzme mušteriju, a ona se bacila na Jakišu.

- Vaka ti je procedura. - počela je - Vidiš tamo priko puta Štedionicu Srca Isusova d.d., tamo uplatiš vridnost svega zemaljskoga Dobra šta imaš. Onda se s uplatnicom vrati do mene pa ću te ja do naše Gospe odvest da te ozdravi.

Kad je svo Blago pretvorio u Eure i uplatio ga na žiro-račun koji mu je Dobra Frizerka dala, vratio se do salona. Frizerka ga je onda uzela za ruku i povela do crkve, do jedne prostorije iza crkvenog oltara.

Klekli su i počeli moliti. Dobrog Pastira Jakišu obuzeo je neki čudni mir i baš kad je mir počeo dosezati vrhunac, ugledao je ispred sebe jako, zasljepljujuće Svjetlo, a onda se iz Svjetla začuo glas koji kao da je objedinjavao sve najljepše melodije koje je Jakiša u životu čuo - od "Dalmacije u mom oku" do "Mog galeba".

- Sine moj! – rekao je Glas.

- Molim? - rekao je Jakiša.

- Jesi donio Uplatnicu?

- Jesam. - odgovorio je Jakiša i pokazao papir.

- Tebe ono Leukemija muči? - pitao je glas.

- Da. – rekao je Jakiša ne skidajući pogled sa Svjetla. 

- Leukemija se liječi onim neleukemijskim! - nastavio je glas

- Baš kao što se Vatra gasi onim nezapaljivim, tako se i Leukemija liječi onim neleukemijskim. Jesi shvatio, Sine moj?

Baš kad je Jakiša krenuo odgovoriti "Jesam.", ugleda procijep u zidu iza Svjetla koji je izgledao kao otškrinuta vrata. Ustane, dođe do njih i otvori ih.

Iza vrata, u prostoriji opremljenoj monitorima, kompjuterima, mikserima i mikrofonima, ugleda Čovjeka koji mu se odnekud učini poznat.

- Ivanka, jeba mu Bog mater, koliko puta ti triba reć da zatvoriš vrata! - urlao je Čovjek bijesno.

 Jakiša je kao zbunjeno tele gledao u sve to.

- Šta gledaš ka zbunjeno tele? - upita ga Čovjek.

- Ja... ja vas znam. - mucao je Jakiša

- Vi ste onaj Dobri Starac... i onaj Čovjek s Parizerom i...

- Aleluja! - reče Čovjek

- A ja sam mislio da si totalni idiot, kad ono, samo si retardiran.

- Znači... znači... ništa od mog lijeka za Leukemiju.

- Ništa, kume! Pa kad si čuja da se neko u tvomu stadiju izličija od toga?

Jakiša je bio na rubu suza.

- Ali... ali... čemu sve ovo? Čemu cijeli ovaj Put kad sam mogao tako i ispod murve umrijeti?

- Stvarno ništa ne razumiš? Zbog ovoga! - poviče sretno Čovjek upirući prstom u Uplatnicu.

- Zbog Para? – reče tužno Jakiša. 

- A da za šta, Boga ti draga?

- Ali... zašto sam ja morao cijeli taj Put prevaliti, zašto niste sami mogli Blago uzeti? - govorio je Jakiša sa suzama u očima.

- Da zašto? Trč pribaci Travu priko granice, trč po Ukrajinke, trč liči ljude u Međugorje... Ne moš stić sve sam, Boga ti.

- Ali zašto baš ja? Od svih ljudi na planeti, zašto baš ja? – Jakiša je bio uporan.

- A Kume, jesi i ti pun upitnika? Pa zato šta si glup ka kurac, kad već voliš znat.

Jakiša je zabio ruke u dlanove i počeo plakati kao kišna godina. Jecaji koje je ispuštao bili su toliko puni bola da su omekšali tvrdo srce ovog nemilosrdnog Čovjeka.

- Ajde... ajde... nemoj plakat, Bog ga jeba. Nisan ni ja tolika pizda. Misec dana si pušija najbolju Travu u Hercegovini, izjeba si Tatajnu, to ti je najbolja kurba ovoga dila Hercegovine, a vidija si i svjetsko čudo - bosansku Piramidu. Vidiš šta sve ima Zemlja ta...

Jakiša je bio neutješan.

- Ajde lipo prikini, ajde... - nastavio je Čovjek. 

- Doživija si Sriću kakvu malo svita doživi. Nije ti Srića uvatit Boga za bradu, šta ja znan kako se to reče, ispunit sebe, nać smisal života i... i to, Boga ti. Smisal Života ti je u malin bočican, razumiš, to ti je Zapalit Dobru Đoju, Pojebat Dobru Žensku, Izist Kilo Pečenoga, to ti je Smisal i Srića. A to šta te tokala Leukemija, jebeš jon mater, neš se sad ubit zbog toga. Ajde, smiri se. Ajde, iđemo u moga Strica na Dva Kila Janjetine... Ajde, iz matere ga je izvadija, a to ti je slatko za prste lizat... Ajde, i Tatjana ti je tamo.

Dobrog Pastira Jakišu malo oraspolože ove Čovjekove Riječi i učini mu se da sve ipak nije bilo uzalud. Na koncu konca, ipak je vidio bosansku Piramidu, a tim se ne može svatko pohvaliti.

No ipak, ne ode na Dva Kila Janjetine nego se pozdravi s Čovjekom i zaputi se na početak svog Putovanja - do stare kuće i murve. Ispod murve čekala ga je jedna zalutala ovčica koja je nekako uspjela eskivirati onaj pokolj onog jutra kad je krenuo. Kad ju je vidio, Dobrom Pastru Jakiši došlo je da zaplače.

Legao je ispod murve, zagrlio ovčicu i umro od Leukemije.

- Beee. - rekla je ovčica na to.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara