"Rastjerat će sve": Ovako je nezadovoljni gost pisao o odmoru na Jadranu 1975.

"Rastjerat će sve": Ovako je nezadovoljni gost pisao o odmoru na Jadranu 1975.
Foto: Press/Yugopapir

U SURADNJI S Yugopapirom donosimo vam tekst iz 1975. godine koji opisuje iskustvo jednog nezadovoljnog gosta u Budvi.

Kolovoz 1975.: Čim dođete u Budvu, odmah vam osiguraju život. Nitko vam ne kaže ni tko vas osigurava, ni zbog čega. Možda ste već osigurani. Jednostavno, u Turističkom birou plaćate za svaki dan boravka taksu za osiguravanje života. Kasnije shvatite da za to mogu biti dva razloga.

Onda, naravno, platite boravišnu taksu 400 dinara - za svaki provedeni dan. Cijenu boravka ćete posebno platiti kroz hotelski račun ili onaj u privatnom smještaju.

Ali boravišna taksa nije budvanski specijalitet, već turistički ekskluzivitet Jugoslavije. Tako, uz prvo "Dobar dan, Budvo", počinje oporezivanje. Kupališna taksa za svaki dan boravka, čak i ako pada kiša. Svejedno što svaki ulazak na svaku plažu plaćate posebno - svaki dan! Ovisno o nivou: na plaži hotela "Maestral" 2000 dinara, na plaži "Mogren" 300 dinara.

Na "mogrenskoj": pijesak pun opušaka, komadići stakla, komadi vate, kutije šibica. Jedan tuš za tisuće kupača, kad radi. Jedna pumpa za vodu s blagim dodirom struje, tek da ne pustite veliki mlaz.

Svi samo sliježu ramenima

Cijene u domaćoj radinosti, u prospektu Turističkog saveza: između 5000 i 5500 dinara za prvu kategoriju. Svi naplaćuju 5500 dinara. A prve kategorije ustvari i nema. Ili između 4000 i 5000 za drugu kategoriju. Svi naplaćuju 5000 dinara.

Kad nastane "špic", plaćate koliko vam traže. Ako prijetite da ćete to prijaviti - nema sobe. Nikoga nema da vas zaštiti. Svi to znaju i svi toleriraju. Prvi oni u Turističkom savezu. Svi samo sliježu ramenima. Jedini odgovor: "Što mi tu možemo?"

Izgleda kao da svi odgovorni u Budvi idu slegnutih ramena.

"Ako ovako nastave, rastjerat će sve Jugoslavene", žali se jedan turist.

Cijene u hotelima da dobijete vrtoglavicu.

U "Maestralu" 52.000 dinara dnevni pansion po osobi, kao da vam serviraju juhu od lastinog gnijezda i patku s narančama na kineski način. Za dva ražnjića ovdje ćete platiti 8500 dinara, a za biftek između 10.000 i 16.000 dinara. Pa izvolite na jednu obiteljsku večeru u "Maestral".

Ako sve to hoćete samo vidjeti, onda je ulaznica u hotel 2000 po osobi. Pošto u Budvi nema muzeja, hoteli su pretvoreni u muzeje. Hotel "Maestral" plaća glazbu preko 10.000 milijuna mjesečno. Pjeva Radmila Karaklajić s njenim ansamblom. Stranci navečer idu rano na spavanje, a domaći turisti rijetko dolaze zbog astronomskih cijena. Kome se svira za te pare? Samo da se kaže:

"U Budvi je bogami pjevala Radmila Karaklajić."

Bilo bi bolje da su novac namijenjen skupoj glazbi dali za čistoću. Jer ovdje, na najljepšoj terasi Budve, raste korov po njenim "đardinama". Svuda razbacane polomljene stolice za sunce. Niz betonski stepenasti sliv hotela umjesto vode - žabokrečina. Ulazak u bazen mutan i prljav.

Postoji jedan mali uređaj napravljen za protok vode kako bi kupači ušli čistih nogu u bazen. Ali nitko se o njemu ne brine.

"Mi imamo sve, samo nam treba netko tko zna", primjećuje jedan od gostiju.

Na sve strane samo jedan opći juriš na novac. Kao da nastaje smak svijeta. Kao da iz jedne, ove godine, treba isplatiti sve što je uloženo u proširenje turističkih kapaciteta Budve. Tu više nema ni mjere, ni stila. Taksist vam od stanice JAT-a u Budvi do ulaza u Stari grad naplaćuje 4000 dinara za četiri stotine metara. Centimetar - dinar.

Ako odbijete, možete sami nositi kofere. Ako tražite policajca, onda ostavite stvari i okušajte sreću. Od gostiju traže da prijavljuju ovakve slučajeve. Ne mogu se gosti pretvoriti u inspekcijske organe. Nisu zbog toga došli na ljetovanje. 

Gdje stanete - nešto plaćate. Parkiranje pred hotelom "Park" 1000 dinara. Ako navečer ostavite auto na parking prostoru - a sve je parking prostor, onda morate ustati ujutro u 6 sati da ubacite novac. Jer automati rade za vas od 6 do 22 sata navečer.

Deru bez anestezije

Ako se želite popeti na grad i malo prošetati, 400 dinara po osobi. Zašto? Da vidite najuzdignutiji javni WC u Budvi. Ovdje vas jednostavno deru - bez anestezije. U trgovinama tijekom dana promjene cijene i po dva-tri puta. Konačno, netko je to od kupaca primijetio i prijavio. Došla je inspekcija i utvrdila da su mijenjanjem cijena u toj velikoj samoposluzi "zaradili" tog dana 17,000.000 dinara. Razlika je oduzeta. Ali kako je vratiti - potrošačima!

"Rastjerat će sve goste, ako ovako nastave", čujete na svakom koraku.

"Doći će drugi!" odgovaraju samouvjereno turistički bogovi, zadovoljni velikim brojem gostiju koji se i ove godine sručio na budvansku rivijeru.

Kad se nekome žalite, kažu vam da su to sitnice prema onome što je u Budvi izgrađeno posljednjih godina. Svuda u svijetu, pa i kod nas, postoje velike i male stvari. Nažalost, ne možemo živjeti samo od velikih stvari. A svi se žele baviti samo velikim stvarima. Tko će se brinuti za male stvari? Turizam nije samo u velikim hotelima. Odmor je valjda, prije svega, jedno veliko opuštanje. Kako se opustiti kad stalno živite u jednom grču, u raspravljanju, objašnjavanju? 

Dođete udisati svježinu mora, a do vas dopire smrad iz kontejnera. Predsjednik općine objašnjava da nitko neće nositi smeće. Kaže, traže ljude za taj posao, ali nitko neće jesti taj kruh. Hoće li vas bar netko lijepo uslužiti za novac koji ste ovdje donijeli da ostavite? Pođete predvečer kod "Plave školjke" da se osvježite. Pivo toplo. Topla i mineralna voda. Tražite led za piće. Leda nema. Usred ljeta topla pića. Ali ako tražite kavu:

"Ne služimo tople napitke!"

A "Plava školjka" je zaista jedan lijepo uređen lokal Budve. Kod "Mogrena", gdje svi najradije svrate na viđenje, treba vam novi godišnji odmor da dočekate konobara. I treba vam, usput, mali osobni frižider ako hoćete popiti nešto hladno i svježe za cijene koje se zaista približavaju svjetskim.

Uslužiti - ovdje često znači: poniziti se. Kad za loše usluge prigovarate odgovornim ljudima grada, kažu vam: nema dovoljno konobara. "Kad netko nije nizašta drugo, daju ga u konobare", objašnjava mi jedan prijatelj koji bolje poznaje lokalne prilike. Prošle godine otvorena je ovdje Srednja turistička škola, ali se u prvi razred upisalo svega 37 učenika. Kad grad od 3500 stanovnika ima u kolovozu 25.000 ljudi, to, naravno nije lako. Ali ako se na to računa, onda se za to i pripremi.

U pošti na jednom šalteru jedna žena istovremeno radi na telegramima, telefonskim pozivima i poste restante. Ispred šaltera samo što se ne ugušite.

Krčma na putu za Tennessee

Objašnjenje: urbanisti su to tako riješili prije 12 godina kada se pošta gradila za onu malu Budvu. Jedan od autora urbanističkog rješenja Budve uzviknuo je, kažu, gradskim ocima: "Imate poštu - srce." A u pošti zvanoj "srce" umalo da izgubite srce. Svuda, međutim, samo objašnjenja. Čovjek ipak ne dođe u Budvu slušati predavanja. Ako kao domaćin ne možete ugostiti gosta, onda ga ne pozivate u kuću. Čak kad vam gost dođe, vi i psa vežete da ga ne uznemirava.

Ovdje, međutim, sve još i ispadne dobro ako ne dobijete batine. A to vam se u Budvi može lako dogoditi. Grupa obijesnih momaka koja divlja po Budvi napada sve one koji im se suprotstave. Djevojka koja odbije ples s nekim "lafom" u baru "Avale" ili na terasi, dobije šamar.

Bar hotela "Avala" kao da je "Krčma na putu za Tennessee". Kao u kaubojskim filmovima. Ne igra se poker, doduše, ne služi se viski. Ali momci koji ne znaju što će sa sobom i svojom snagom, sjede tu ispruženih nogu preko stolova ili stoje nalakćeni na pult bara. Kao kopci vrebaju djevojke pridošlice. Napadaju naše, napadaju i strankinje. One protestiraju, viču. Ili plaču. Nitko se ne uzbuđuje.

Barmen Zeća hladno gleda taj prizor. Njega to ne interesira. On samo zna naplaćivati. "Pola Zeću, pola preduzeću." To čujete kao refren bara. Pitam ga što čini kad vidi kako ovi momci zlostavljaju djevojke.

"Ništa!" odgovara. "Neću valjda i ja dobiti batine."

Nikome nijedno uho nije pocrvenjelo

Jednu našu renomiranu pjevačicu Nadu Knežević maltretirali su na najprostačkiji način. Nitko se zbog toga nije uznemiravao. Uprava hotela, najmanje. Imaju oni važnijih poslova. U baru momak tresne šakom o naslon stolice. Ne zna što će sa svojom snagom. Probije ga kao od šale. Prilazi konobar, a tip mrtav hladan pita: "Koliko košta?"

Konobar već zna cijenu i sve je ok.

"Postoji li vlast u ovom gradu?" pitaju se zaprepašteni gosti. Jer bilo je ovdje više tuča. A bila je jedna i krvava. Djevojka je pozvala braću da je zaštite od maltretiranja. Dobili su batine jer kauboja je mnogo više i nikad ne napadaju sami. Takvi baš junaci nisu. Pozvala je onda SUP. Stvorio se tu neki Rajko Nikolić koji se predstavljao kao inspektor. Ali Rajko ništa ne poduzima. Krivci se izvlače. Ovakvim postupkom oni samo mogu biti ohrabreni. Jednom policajcu koji se srećom zatekao ispred hotela "Avala" žali se djevojka da joj prijete. On se smješka.

"Što je tu smiješno", pita ga napadnuta djevojka.

"Neću valjda plakati", odgovara ovaj.

Ali zar su roditelji poslali svoju djecu da plaču u Budvi? Pitam načelnika SUP-a što oni poduzimaju. Navodim mu neka imena: Lopičić Baćko, Ljuba Mitrović, Gardašević Toša, zvani "Toša snaga"... 

On, naravno, ovakve stvari ne odobrava. Žali se da nema prijava oštećenih. Zaokupljeni izgleda nekim važnijim poslovima, ovakva zlostavljanja nisu pratili. Negdje su intervenirali, ali do tada još nitko nije bio zatvoren. Ili je sudac za prekršaje bio bolestan, ili se interveniralo sa strane:

"To su djeca junačkih obitelji... Spremni su sutra, ako zatreba, da se bore za ovu zemlju."

A djeca "junačkih obitelji" su zlostavljala sve i svuda gdje su stizali. Po plaži, na terasi i u baru "Avale", u "Pampur-baru", "Znak pitanja" ...

Ogledalo krivo što je lice ružno

Jedan novinar je o tome pisao. Umjesto da nekoga pozovu na odgovornost, da ispitaju ljude, bar članove orkestra, te uvijek prisutne promatrače svih događaja, sastaje se izvršni odbor općinske konferencije SSSRN i piše veliki demanti:

"Navodi iznijeti u napisu nisu točni. Takvo pisanje unijelo je nemir među goste i građane Budve... " 

Pisanje je tako unijelo nemir, a ne ponašanje mangupa. Novinar je kriv, a ne izgrednici. Ogledalo je krivo što je lice ružno. Samo riječ - dvije primjedbe na bilo što i odmah se sastaju predstavnici društvenih organizacija. Da bi efekt ispravke bio jači i uvaženiji. A uvaženi drug Blažo Ivanović, vrlo odgovoran politički funkcioner ovog grada, čak kaže, govoreći o novinaru koji je pisao o "Pticama rugalicama":

"Ja mu ne garantiram sigurnost ako dođe na teritorij našeg grada. A i ako ne dođe, naći će ga ovi naši." 

I odmah priča kako je čuo da su roditelji tog novinara ustaše. I dok o tome pričamo, nailazi direktor hotela "Park", a on mu naređuje: "Nemoj da ti ovdje više vidim Nadu Knežević na terasi."

Pa što da se kaže poslije svega? Navečer sjedimo na terasi jednog hotela i pričamo o tome. Sa zvučnika dopire: "Nikad više, milo moje... "

Djevojka čiji roditelji rade u Frankfurtu i koja je došla ovdje da sa svojim školskim kolegicama iz XIV. beogradske gimnazije provede odmor, piše na razglednici svom dragom:

"Nikad više u Budvu."

Zar s ove divne obale ne treba slati ljepše poruke?

Napisao: Dragoljub Golubović (Duga, 1975.)

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara