FANOVI Đorđa Balaševića obilježavaju njegov 68. rođendan. Facebook grupe posvećene Balaševiću prepune su fotografija, slika i sjećanja na kantautora čija je smrt 19. veljače ove godine rastužila milijune ljudi diljem bivše Jugoslavije.

Iako se mnogima čini da je u danima nakon njegove smrti o Balaševiću napisano sve, to ipak nije slučaj. Prije nekoliko dana smo u grupi Đotovi, koja okuplja najveće fanove pokojnog Balaševića, postavili objavu u kojoj smo tražili da nam njegovi obožavatelji koji su ga poznavali ili barem jednom sreli opišu svoj doživljaj susreta.

U samo nekoliko sati javili su nam se deseci ljudi - Balaševićevi sugrađani, obožavatelji i novinari koji su opisali susret s obožavanim kantautorom.

Foto: Dijana Radojković

Izabrali smo najbolje od najboljeg.

"Meni najdraža anegdota s Đoletom desila se upravo prilikom prvog susreta s njim. Pri tom ne brojim susrete na koncertima, gdje smo mi u publici, a on na bini, već one susrete "jedan na jedan". Bilo je to u Sava Centru u Beogradu, u travnju 2010. godine, na premijeri njegovog filma Kao rani mraz. Film treba početi za koju minutu, a mi trčimo kao sumanuti kroz hodnike Sava Centra prema sali. Čiko koji cijepa karte nas je primijetio i dovikuje nam: "Hajde, djeco, brže malo, još vas čekamo pa da počnemo." Kad smo dotrčali, shvatili smo da to nije bilo koji "čiko koji cijepa karte", već osobno Đorđe Balašević koji "cijepa karte za premijeru svog filma." Hvatajući zrak, nekako sam promrmljao: "Ne mogu vjerovati..." a on je spremno dočekao: "Znam, djeco, nitko nam neće vjerovati... Hajdemo se slikati pa da pustim film", priča nam Adnan Kukuruzović, frontmen tribute benda Tajni gaz.

"Ja sam Jugoslavenka udana za Izraelca i živimo u Izraelu od '92. Moj muž Eran zavolio je Balaševića iako nije govorio naš jezik. Moj otac je živio u N. S., tako da smo dolazili tamo. Jedne '95. pokucali smo na Đoletov prozor, a on je, eto, otvorio kada je čuo da ga Izraelac želi vidjeti. Eran je na hebrejskom napisao na papiru riječi pjesme Putuj Evropo i pročitao ih mu ispod prozora. Bio je iznenađen i rekao mu je da mu pokažemo kako njegove pjesme izgledaju napisane hebrejskim slovima. Polaskan, ali s tako skromnim osmijehom, mu je zahvalio. Mi smo ga nastavili voljeti i moj ga je muž nastavio slušati i pjevati njegove pjesme, iako ni danas njegov srpski nije baš najbolji", priča Dunja Frankental.

"Ulica Karađorđeva u Novom Sadu. Šetam psa, tada starog oko godinu dana, znači 2010. godina. Prilazi nam jedan sasvim običan čovjek, u džinsu i s kačketom na glavi, saginje se da pomazi mog Lazu i kaže: Opa, security! (Laza je imao jaknicu s tim natpisom) i dok ga Laza veseo liže, ja kontam... taj glas... poznat... jako poznat... I onda ga prepoznam! Đole! Naš Đole! Običan komšija s naše Salajke, najvoljeniji! Inače, sretali smo ga UVIJEK na glasanju, u o.š. Vuk Karadžić, gdje je kao i svaki sasvim običan građanin čekao u redu, ni po čemu se ne izdvajajući od ostalih. Sasvim običan a ipak jedan jedini Đole", napisala je Violeta Vukić, Balaševićeva sugrađanka. 

"Srela sam njega i Olju u samoposluzi na Spensu, možda je bila 1987. (izašao je album Bezdan). Tog dana sam i kupila kasetu. Na kasi ispred mene, on i Olja plaćaju i pakuju u kese robu. Pri pakovanju on se u momentu kao uplaši i uspaniči i poče da se žali kasirki: evo vidite što je ona ubacila u korpu, jao meni kad stignem kući! U pitanju su bile drvene VARJAČE! Zamislite koliko smo se svi prisutni smijali. Naravno, zamolila sam ga da mi kasetu potpiše, naravno čuvam je! A kad god se dohvatim varjače, bude mi smiješno... A sada, tužno...", piše Nadežda Ralev.

"2007. radio sam kao kasir u velikom marketu u Novom Sadu. Pored mene su bile kolegice, njih tri kontrolirale neke rokove. U jednom momentu izlazi Đole iz prodavnice sportske opreme koja se nalazila preko puta kasa. One sve oduševljene jooj eno ga, Balašević. Ja mu priđem, rukujemo se i pitam Đole jel može po jedan autogram za kolegice? Kaže hajde. Dođemo do kase, ja iz fiskalnog štampača izvlačim papir. Gleda on i u njegovom fazonu, što mi to poturaš neki predračun, fakturu?  Kaže pusti sada ću ja prošetati do kola da donesem diskove, (a parking je bio ogroman i ne tako blizu). Kažu one ma nema šanse da se vrati. Kad evo ga Đole poslije nekih 15 min nosi u ruci četiri diska za njih tri i za mene (u međuvremenu se tu našla još jedna kolegica pa sam joj moj primjerak kao neki džentlmen prepustio). I tu je sada svaku pitao kako se zove i napisao posvetu. Kaže ona hvala Đole. A on u njegovom fazonu. Što hvala? 20 eura", napisao je Borislav Petrović.

Foto: Ivana Shljivana

"Išla sam momku kupiti knjigu Tri posleratna druga koja se tad nigdje (kao ni sve druge) nisu prodavale u knjižarama, samo kod njega u kući... i ja što ću, ajd "na kuću".. Zvonila, ljubazna neka teta otvorila, ja rekla treba mi knjiga ta i ta, ona reče sačekaj, kad na prozor s knjigom ispada Đolee... I onako šmekerski s osmijehom pita Što da pišem?. I naravno meni vilica pala, na što on: "ajde, što si se zbunila".  Kad sam ja ljudi moji počela da pletem. Pa znate, rođendan, momak, on Vas obožava... I napisa posvetu, najljepšu na svetu: Banetu za jedan od onih rođendana koji su poklon sami po sebi. Balašević", napisala je Tanja Sačić.

"Imam slike s koncerata ali zapravo sam ga samo jednom srela i upoznala na premijeri filma u Šidu gdje mi je potpisao knjigu i pitao: Čemu tako tužan pogled?! Koji te je film rastužio? Moj ili tvoj?. Previše emocija je bilo u meni da bih bilo što odgovorila...", piše Maja Cvetković.

Foto: Tajana Krasnič

"Kako mi je Đole poklonio sat sa svoje ruke? Onaj smeđi sat kojeg vidite na većini njegovih fotografija. Tražio je način da dođe do mene dok je koncert završavao svojim Cirkusom. Koncert u Ljubljani, 25. 5. 2018., došli smo iz Poreča. Bio mi je rođendan i pitala sam ga samo zagrljaj. To je pisalo na mom transparentu kojeg je vidio jer smo bili u prvim redovima. Prozvao me nekoliko puta kroz šalu jer sam transparent stalno držala u zraku. Tražio je način da nešto napravi, ali redari su čuvali pozornicu. Dok je pjevao pjesmu dao mi je znak rukama da dođem bočno do pozornice. Stajala sam zbunjena tamo ali već dovoljno sretna. Redari me nisu puštali, nisu se dali umoliti, a on je završavao Cirkus. I onda je u jednom trenutku skinuo sat sa svoje ruke i dobacio mi ga. Sa svoje ruke u moje ruke. Zagrljaj nije uspio ali dao mi da je nešto od sebe. Moje vrijeme sada ima njegove dimenzije. Sat je pravi muški, smeđi i kožni, al za razliku od svih drugih satova ovog svijeta, samo ovaj paše na sve kombinacije, uvjete i situacije. Stalno ga nosim. I kad ga pogledam sve postaje đoletovski - jednostavno i životno", kaže Marinela Dropulić Ružić.

"S hrpetinom zečeva i magaraca čekala sam tren da odem do bine i odnesem mu barem jednoga. I u jednom trenu, kad je došao na našu stranu, frendica me gura i viče: "Sad, sad, ajde, ajde." Srce mi je bilo u petama, ali otišla sam, i to direktno gore na pozornicu. Zaštitar se sletio odmah, a Đole je taman zažmirio kad sam se ja uspentrala na binu.I prepao se jadan kad je otvorio oči i vidio mene od dva metra pred sobom. Ja sam njemu dala zeca, a on meni svoj def. Sve je bilo prtljavo i smiješno, a srce mi je bilo već na tramvajskoj pruzi. Trebala sam ostati dolje, sišao bi on, ali trema je bila ogromna i nisam znala kaj uopće izvodim", kaže Iva Pintar.

"1989/90 bila sam srednjoškolka, došla iz provincije, i stanovala u ulici Jovana Cvijića 11. Bar jednom tjedno sam prolazila pored njegove kuće i često ga sretala uz obavezan pozdrav, s moje i uvijek i s njegove strane. Tada sam bila klinka i nisam imala hrabrosti da mu se obratim, zbog čega sada žalim. I još jedna anegdota iz tog vremena. Stan u kome sam stanovala je bila mala kućica u dvorištu, gazde su mi bili stariji bakica i deda. Jednom prilikom kod mene je išla stvar... jednom su sadili lipu, stari Nestorov, gos'n Čeda i još jedan... A moj deda, proturi glavu kroz otvoren mi prozor i reče: taj još jedan sam bio ja - A ja sam bila - neka nova klinka u Jovana Cvijića...", napisala je Zorica Kozomara.

"Interliber 2017., 2 tjedna nakon 4. kemoterapije, nekoliko sati čekanja i onda mu kažem da me njegova čarolija liječi... a Đoletov odgovor čarolija je u vašim očima, ozdravio me", napisala je Ranka Kopun.

Foto: Nikola Čulić

"Ja sam eto, zajedno sa mojim najboljim drugom Dragoljubom (s kojim sam se, gle čuda - upoznao baš u redu za karte za Đoletove novogodišnje koncerte u Beogradu, još davne 1996. i od tada smo nerazdvojni) na Miholjdan 1999., prešao s Petrovaradina u Novi Sad preko mosta na barzama, jer su u Novom Sadu bili srušeni svi mostovi. I krenuli smo na hodočašće, ka ulici Jovana Cvijića da se poklonimo pred našim idolom. I upoznali smo prvo na uglu Dunavske, kod parka - Jelenu Bebu Balašević, pa onda Olju i na kraju Njega, našeg Đoleta. I taj susret nam je promijenio život, pa smo mu, nošeni energijom koju smo dobili tog dana, poklonili jedan album sa slikama i pričama s njegovih novogodišnjih koncerata. I on nas je jedne hladne, februarske večeri 2020. primio u Njegovoj kući i poklonio nam relikvije, za nas neprocjenjive: knjigu Dodir svile sa svilenim koricama i brojem (bila su samo 33 primjerka, a nama je dao dva), i još dosta lijepih poklona koje i danas čuvamo. I na kraju, po njegovoj želji - proglasio svojim počasnim gostima na svim Njegovim koncertima, gdje god da se održavaju. I poslije smo s Njim putovali po Srbiji na turneji Živet slobodno... i doživjeli nezaboravne trenutke s Njim... Ali vidim da je mnogo ljudi doživjelo nezaboravne susrete s Njim. To samo pokazuje kakav je On veliki čovjek bio", kaže Zlatko Jelisavčić.

"Pre dvije godine u parfumeriji u Novom Sadu. Išla sam kupiti sebi nešto, on je bio na kasi okrenut leđima, uzimao taman vrećice. Okrenuo se i tad sam ga prepoznala i kao oparena skočila u neki od redova, varijanta da pobjegnem, što je on naravno skontao, nasmijao se, stao raširio ruke i prokomentirao pa nisam valjda toliko širok, da si morala tako daleko otići, da prođem?", napisala je Tanja Uzelac.

"Često sam pomišljao da treba da mu napišem pismo u kojem ću mu se zahvaliti još jednom. Ta epizoda, u kojoj je Đole pokazao da nije samo velikan poezije, dogodila se u ljeto 1994. On je s obitelji i prijateljima na odmoru u Hotelu Maestral. Neposredan, prijatan i srdačan sa svima, naravno i s osobljem Hotela. Ja tada, srednjoškolac na raspustu, sezonski radnik na moru i samouki vozač, pravim glupost zbog koje Đoletov menadžer dobiva nervni slom. Nova mazda 626, tek izašla iz salona, za tren je po desnoj strani postala neprepoznatljiva gomila zgužvanog lima. Ja sam mislio da ću je na pretrpanom parkingu Maestrala uparkirati za sekundu, dok nisam čuo hrapavi zvuk bliskog susreta prvo prednjih, pa onda i zadnjih vrata s drvetom koje je razdvajalo dva parking mjesta. Javljamo preko recepcije vlasniku, on dolazi odmah. Kada je vidio na što liči njegova crvena ljepotica samo što ne počinje da čupa kosu s glave. Već sam se pomirio s tim da ću, em morati da plaćam astronomski odštetu, em ostajem bez posla. Izvinjavam se po sto puta, kažem da ću platiti itd, ali me čovjek i ne čuje. Brzo se vraća u hotel, ja čekam poziv iz uprave. Prolazi možda pola sata i na parking silazi Đole, menadžer pored njega. Krenuo je do obližnjih terena na tenis, reket u desnoj ruci, lijevom me grli i dok hodamo, kaže: "Ma to nije ništa, riješit ćemo, ti ništa ne brini". Kasnije čujem da je prije toga već bio kod direktora da ga zamoli da ne kažnjava momka s parkinga. To je bio Đorđe Balašević. To ga se uopće nije moralo ticati, ali je odlučio da spriječi da jednom srednjoškolcu, iako je zaslužio, bude zagorčan ljetni raspust. Zato je on bio velikan. Oplemenio nas je sve svojim stihovima i melodijama, ali je prije svega bio dobar čovjek. Zbogom Đole...", svjedoči Mirjana Rudović u ime svog supruga Nedjeljka Rudovića.

"Išla sam da gledam njegov film, kad ga je prikazivao, i htjela sam da se slikam s njim, on je stajao i sad ljudi su prilazili, i kad sam ja prišla, on kaže pa da, ja sam sad onaj magarac s mora, što stoji i svi se slikaju s njim...", piše Ivana.

"U ljeto 1991. pred koncert u Budvi sjedio sam s društvom na zidiću nekog kafića i kroz gužvu primijetim kako se Đole s obitelji probija kroz masu. S par metara mu dobacim: Đole, najbolji si!. On se osmjehne i odgovori: Jeste, ali u drugoj ligi!. Nikada više mu nisam bio tako blizu, a ovaj detalj pamtim evo već 30 godina", napisao je Miki Janić.

"Susret s njim u KG-u, '98. pred koncert. TV stanice dobile po dva minuta, a ja sa svojim radijskim diktafonom dobijem 32 minuta! Ugledao me je kako skakućem u daljini i nestrpljivo čekam da se sklone svi kamermani. Kad sam dolepršala do njega, sve je stalo. Kao da se sami Bog spustio na zemlju! Sve vrijeme sam se borila s ogromnim ushićenjem i, treba li da dodam, na kraju sa suzama. Shvatio je da je neko koračao kroz život grčevito se držeći njegovih stihova jer nije bilo nikoga i ničega drugog. Njegov glas s radija, daaavne '77. je bio presudan. Možete misliti kako je mala djevojčica shvatila U razdeljak te ljubim?!  Smijali smo se tome dok je on svojom dobrotom i širinom otvarao nove portale. Organizatori su u nekoliko navrata pokušavali da prekinu naš razgovor - nije se obazirao na to. Shvatio je da ispred njega stoji neko kome su njegovi stihovi SVETINJA... Dotaklo ga je i ispoštovao je to. Za mene je taj susret ispunjenje najveće želje. To je onaj Sveti trenutak koji se upisuje u vječnost", napisala je Elena Laos.

"Kada mu je kćerka Beba bila u bolnici zbog saobraćajke, Đole je zbog nje renovirao kupatilo spram njenih potreba. Jednom prilikom je sam došao kod nas, po vodoinstalatera, i tom prilikom je donio poklon bebi tog majstora, a za koju bebu je saznao kroz razgovor. Pa eto, to liči na Đoleta! A mi smo svi zanijemili u šoku", napisala je obožavateljica koja je željela ostati anonimna.

"Davne 1996. godine, mislim da je tada bilo, naravno, vrijeme inflacije i rijetki koncerti. Karte su se kupovale kao i uvijek na biletarnicama, ali te godine, došla sam u njegovu kuću. Spavao je, a kada sam mu rekla da sam došla po karte za koncert samo je pružio 4 karte kao da se znamo 100 godina. Ovdje u Novom Sadu on je bio sasvim običan čovjek, šetao ulicama.... i mada smo 1000 puta imali priliku da se slikamo s njim, nitko se nije usuđivao da mu priđe. Vjerojatno smo mislili da će uvijek biti tu, oko Porte, na trgu, u Cvijićevoj...", svjedoči Vesna Slaviković.

"Pratila sam kao tv novinar koncert i premijeru filma u Opatiji. Kolegica i ja smo nekim čudom propustile davanje izjava pa smo krenule prema hotelu u kojem je Đole imao večeru pa ako prođe, prođe... Za stolom Olja, on i cijela produkcija. Zamolili ga ako može na par minuta doći, da uzmemo izjavu... Znači, čovjek je valjda pol sata ćakulao s nama (izjava je bila gotova u par minuta - nisam mogla ni pitanje postaviti od oduševljenja), Olja je morala doći po njega da se vrati za stol. A jednom nisam dobila zadatak da idem na pressicu, kolegicu sam preklinjanja da se zamijenimo, nije htjela.  Ali se vratila s knjigom Kao rani mraz, a unutra: Za Adrianu, mada nema opravdanja što nije došla. To mi je valjda najvrjednija stvar koju imam doma", napisala je novinarka Adriana Karuza.

"Kad je bio u Staroj Pazovi poveli smo i djecu na koncert, bili su još mali, ali smo ih učili da ga vole i po završetku koncerta potrčali smo u svlačionicu da se slikamo s njim. Onako uzbuđeni ipak smo ga pitali da li bi pristao da se slika bar sa sinom, a on je odgovorio ne. I taj djelić sekunde smo bili zbunjeni a klinac razočaran, ali je Đole brzo nastavio nakon onog ne: nemam ništa protiv, naravno... Uz onaj njegov osmjeh šereta i zagrljaj...", piše Marija Nimet

"15. 07. 2010. bila je premijera filma na Paliću Kao rani mraz. Na ulazu su se prodavale Đoletove knjige i on je stajao pored i potpisivao i koju riječ zborio sa svima koji su kupili knjigu. Ja sam stigao s prijateljima i došli do štanda gdje je On baš potpisivao knjigu i podigao pogled prema nama i upitao vi? A ja mu odgovorih mi bi da se slikamo! On kaže uredu i spusti glavu nastavi s pisanjem. Kada je završio pisanje u knjigu i proslijedio knjigu svome kupcu iste ponovo pogleda u nas i kaže i jer ste se slikali? A ja kaže pa nismo mi bi s Vama. A On kaže: aaaaa sa mnom pa dobro hajde da se slikamo", stoji u komentaru korisnika Žombor Od Rozalije Danji.

"U to vrijeme, 2001., radila sam kao novinarka. U redakciju je procurila obavijest da će Đole i Kemal Monteno biti skriveni, nenajavljeni gosti u Ljubljani, na presici povodom otvaranja prvog Mercatora. Nije bilo sigurno hoće li doći, ali možda... I redakcija mene i fotografa trkom iz Zagreba u Ljubljanu - ako bude Đole da pokušamo dobiti intervju, jer mu je tri dana poslije bio koncert u Puli, prvi nakon desetljeća rata, njegovih progona, i cijelog kaosa.

Stižemo na presicu, nema ih, fućkaj ga. Odjednom, s desetak minuta kašnjenja, ulaze. Organizatori se odmah postavljaju gospodin Balašević i gospodin Monteno su naši gosti, neće davati nikakve intervjue, sve izjave će reći na presici i nakon toga ih pratimo u hotel. Zvuči loše, ovi će ih čuvati k'o bodigardi, nema šanse za ljudski razgovor s njim...

Ali, u toku presice, Đole se ispričava, mora skoknuti na toalet. Grabim priliku za par sekundi, moram kao i ja, i vrebam ga pred vratima. Izlazi i zaskačem ga, nemam što izgubiti. Znam da mu novinari, nakon što su se mnogi tijekom rata prema njemu ponašali zlo, nisu najomiljenija vrsta, ali moram pokušati.

Vidi, sad nema šanse, i nakon ovoga nas vode u hotel, ali kad tamo sve završi, ti me sačekaj, ja ću se vratiti, kaže.

U hotel su ih odveli u sedam navečer. Večera, svečana druženja s velikim gostima. Koja je vjerojatnost da će se uspjeti vratiti da bi tamo nekoj klinki (tada imam dvadeset godina) dao intervju kojeg nikome nije dao? A opet, rekao je, a On nije bilo tko, ako kaže - tako je... No, što ako je zaboravio ili ga netko od važnih državnih gostiju spriječi, zadrži...

S tim mislima sjedim u foajeu u čekam, od sedam navečer. U nešto sitno do jedanaest, kad stvarno mislim da sam luda i da je vrijeme da odem, utrčava u hotel crna prilika sa šiltericom. Jbt, došao je!!! Još se ispričava, stvarno su ga zadržali. Prije svega, koja je to Veličina, SuperGrande veličina kad to napravi...

I krenemo pričati, ne onako novinarski službeno, nego pravo ljudski. Ispričam mu kako mi je Ćale kad je bio rat govorio da malo stišam Đoletove pjesme, jer ima svakakvih susjeda... On meni priča sve, snimamo na dvije male kazete, svaka po 90 minuta. Prvo puno o muzici, stvaralaštvu, ratu, šta je prošao. Isteku kazete, ali do tri ujutro nastavljamo - o ljubavi, o Oliveri. Sjećam se kako je rekao da mu je i najbolji prijatelj i ljubav i pratnja i saveznik, ma sve.

Pozdravimo se. Ja izvan sebe, ne što imam intervju nad intervjuima, nego što sam imala Čast, Milost da razmjenjujem s takvom dušom i družimo se.

Pišem intervju, treba biti objavljen dan prije koncerta u Puli, ali u zadnji tren se na onom nekom sastanku 'jako pametnih' odluči da 'nije vrijeme i nije podobno'", napisala je novinarka Dea Devidas.

"Krajem 1997. Đole je gostovao u Švicarskoj, u blizini Zuricha. Tog dana, uoči prvog koncerta, išao sam lično u Grodoniju, gdje se odrżavao koncert, da podignem karte koje sam par dana unaprijed rezervirao.

Ušao sam u salu i spazio Đoleta i ekipu kako sjede za šankom, piju kiselu vodu i pivo i nešto pričaju. Kad sam na kasi podigao karte prišao sam Đoletu i pitao Mogu nešto da te pitam?. Naravno, odgovori on. Evo baš sam sad kupio 8 karata, 3 za moje prijatelje iz Bosne, 2 za Makedonce, pa za 2 Hrvata i jednu za mene! Kako to radiš, mislim dijela bivša Juga te voli i evo dolaze ti na koncert?. Đole me pogleda i hladno odgovori Pa znaš, ja sam samo normalan. Tu sam se nasmijao i on me pita Odakle si ti, po akcentu bi rekao negdje iz Vojvodine?. Odgovorim mu: Da ja sam iz Novog Sada, odrastao sam tu u Maksima Gorkoj ali sam često prolazio Dositejevom, ali sad više ne!. Tu me Đole pogleda i viknu Dujo, evo naših. Ajde da sjednemo za sto, hoćeš da nešto popiješ? Kuća časti!“, napisao je Jovan Drapšin.

"Slučajan susret, nezaboravan, na terasi hotela u Puli. Radila sam stjuardesa, cijela posada naletjela na jednog i jedinog... Kaže jedan od nas Đole!, a on se okrene pogleda iza sebe i kaže nemam ja pojma ko je taj. Tako je krenulo, smijehom i završilo slikanjem jer nam je konobarica rekla da može. Bio je divan, identičan kao na bilo kojoj pozornici, topao, beskrajno duhovit i samo svoj. Zahvalna što sam imala tu čast", napisala je Martina Stemberger.