STIGLA je 25. obljetnica terorističkih napada 11. rujna 2001., dana koji je nepovratno promijenio svijet na sve one najgore načine koje možete zamisliti.

Dok su sve oči bile uprte u njujorške Blizance, prava drama odvijala se i u srcu američke vojne moći, Pentagonu.

Marilyn Wills, umirovljena časnica američke vojske, našla se usred nezamislivog kaosa kada se avion leta 77 zabio u zgradu brzinom od 850 km/h. Njezina priča danas nije samo svjedočanstvo o preživljavanju jednog od najmračnijih dana u modernoj povijesti, već i lekcija o nevjerojatnoj nesebičnosti, hrabrosti te teškoj, dugogodišnjoj borbi s posljedicama traume. U ovom intervjuu, Marilyn se prisjeća trenutaka udara, spašavanja kolega iz goruće zgrade, suočavanja s PTSP-om i daje svoj odgovor na teorije zavjere koje ni četvrt stoljeća kasnije ne jenjavaju.

Willis se također pojavljuje i u seriji "Povratak u 11. rujna", a radi se o priči o najgorim terorističkim napadima u američkoj povijesti, u kojima je život izgubilo 2977 ljudi. Ipak, iz tame tog dana izašle su nevjerojatno uzbudljive priče.

Ova nova serija bilježi te priče, preživjele koji su se duboko povezali s drugima usred užasa i koji se sada žele ponovno susresti. Mnogi od njih okupljaju se prvi put od tog dana, u želji da se zahvale ili prenesu poruku, dok drugi imaju pitanja za koja su do sada osjećali da ih ne mogu postaviti. Snimljena u suradnji s Nacionalnim memorijalnim muzejom 11. rujna kako bi se obilježila 25. godišnjica, serija isprepliće priču tog dana, od prvog udara do jednog od posljednjih spašavanja, s emotivnim susretima koji pokazuju kako su veze nastale tog dana trajale četvrt stoljeća.

Mi smo s časnicom Willis kratko porazgovarali i pokušali dobiti što više informacijama o događajima tog dana.

Zbog vaše vojničke discipline, na sastanak ste stigli 15 minuta ranije. Vjerujete li danas da vam je ta točnost zapravo spasila život? Osim toga, vratili ste se u ured po crni džemper. Koliko često razmišljate o tim sitnicama koje su vam potencijalno spasile život?

Ne, ne mislim da mi je to vrijeme spasilo život jer se u Pentagonu ništa nije dogodilo prije 9 ujutro. Da, vratila sam se u ured po svoj crni vojnički džemper jer je u konferencijskoj sali često bilo hladno. Vjerujem da mi je taj džemper oštetio grlo i pluća jer je upijao mlazno gorivo, a ne vodu. Nisam to tada mogla znati, samo mi je trebalo nešto čime bih održavala usta vlažnima.

Kako biste nekome tko to nikada nije doživio opisali zvuk aviona koji udara u zgradu ispod vas brzinom od 850 km/h?

To je teško objasniti. Samo sam čula snažnu eksploziju, a onda su uslijedili vatra i dim.

Jeste li znali što se dogodilo? Što vam zapravo prolazi kroz glavu u tim trenucima?

Budući da smo bili u konferencijskoj sali, nismo znali za Blizance u New Yorku. Nisam bila svjesna što se zapravo dogodilo sve do četvrtog dana, dok sam ležala u bolnici.

U cijelom tom kaosu uspjeli ste spasiti ne samo svoj život, već i život Lois Stevens, kao i preživjelih koji su vas pratili na putu prema izlazu. Recite nam nešto o tome.

Da, to je istina, ali smatrala sam se odgovornom za nju i uvjerila sam je da ćemo izaći iz te zgrade. Nisam znala da su i drugi išli iza nje sve dok nismo stigli do tog prozora. U tom sam se trenutku osjetila odgovornom za sve koji su me pratili i nisam htjela nikoga ostaviti za sobom.

U jednom trenutku doveli ste preživjele do neprobojnog stakla i skočili tek nakon što su svi ostali skočili. To je nesumnjivo herojski i nesebičan čin, ali recite nam malo više o tim trenucima. O čemu tada razmišljate i odakle mislite da dolazi taj osjećaj odgovornosti , da se nadvladaju vlastiti instinkti za preživljavanjem i tuđa dobrobit stavi na prvo mjesto?

Kod prozora sam vidjela ozljede na jednom mladom vojniku, dok su ostali bili civili. Znala sam da oni moraju prvi izaći kroz prozor. Nisam to gledala kao nesebičan čin, već jednostavno kao nešto što se moralo učiniti. To je samo moj način brige i služenja drugima. Pomagati drugima je u mojoj prirodi.

Nama koji to gledamo sa strane sve se čini kao scena iz filma, ali kako ste vi to doživjeli? Postoji li u takvim trenucima išta osim pukog instinkta?

Mogu vam apsolutno garantirati da ovo NIJE film. To je proživljeno iskustvo mog života tog dana. Da, dio toga bio je instinkt, ali veliku je ulogu odigrala i moja vojna obuka.

Mnogi vas nazivaju herojem. Kako danas, 25 godina kasnije, reagirate na tu riječ?

Čak i tada mi je bilo teško prihvatiti titulu "heroja". Znanje o tome što ta riječ doista znači omogućuje mi da to prihvatim kao veliko postignuće. Ali, to nikada nije bilo nešto čemu sam težila.

Zbog zadobivenih ozljeda i udarnog vala dobili ste Purpurno srce. Što vam to odlikovanje danas znači?

To nije nagrada koju bi itko u vojsci priželjkivao dobiti. Ali velika je čast nositi je i biti u društvu ostalih koji nose tu medalju.

Spoznaja da je troje kolega s vašeg sastanka poginulo promijenila je mnoge živote. Jeste li ikada osjetili "krivnju preživjelih"?

Da, svake godine me to iznimno teško pogodi. Uz to, poginuo je i vojni časnik koji je bio u posjetu mom kolegi i koji je sjedio za mojim radnim stolom. Te je gubitke jako teško prihvatiti.

Dugo ste skrivali svoju borbu s PTSP-om. Zašto vam je trebalo toliko dugo da to priznate samoj sebi? Je li problem bila i spoznaja da ne možete sami izliječiti vlastitu traumu?

Kao prvo, željela sam nastaviti služiti u američkoj vojsci. A onda je došlo vrijeme kada to više nisam mogla skrivati. Morala sam potražiti pomoć.

Napadi 11. rujna sa sobom nose mnoštvo teorija zavjere koje su kroz sve ove godine poprimile nevjerojatne razmjere. Kao netko tko je to preživio, kako gledate na sve to?

Poručila bih takvim ljudima da dođu i porazgovaraju sa mnom. Podijelit ću s njima svoju priču, pokazati im dokaze – svoju spaljenu i rasparanu uniformu, kao i ostalu dokumentaciju.