PUTOPIS ZABRANJENOG PUŠENJA

Sejo: Ljudi nam zavide, a mi vidimo tek hotel, dvoranu i restoran lokalnog gazde

Sejo: Ljudi nam zavide, a mi vidimo tek hotel, dvoranu i restoran lokalnog gazde
Foto: Zabranjeno pušenje

Konačno grad u kojem smo uspjeli nešto i vidjeti… Sve ove godine ljudi ti zavide kad čuju za New York, London, Pariz, Sydney, a ti od svega toga vidiš aerodrom, hotel, dvoranu i restoran lokalnog gazde koji je ujedno i sponzor organizatora. On te obično uvjerava da su kod njega najbolji ćevap,i iako ih poslužuje s ajvarom, kečapom i pomfritom da slučajno ne bi izgubio i poneku kanadsku mušteriju.

Onda umjesto obilazaka muzeja ide slikanje s njegovom brojnom rodbinom i zaposlenicima, a umjesto lokalnog kluba njegov kućni bend nam do zore svira našem bendu omiljene svježe hitove kao što je npr. "Zenica Blues". Zaista ne znam kako ljudima na pamet padne da je upravo "Zenica Blues" najbolji izbor muzike za večeru Zabranjenog pušenja.

Ali Toronto je ludnica. Tri slobodna dana, obišli smo CN Tower 553 metra visok i do 2009. najveću zgradu na svijetu. Obišli smo akvarij za koji ti treba preko 2 sata i klopali kinesko-indijsko-vijetnamsku hranu koju možeš kupiti za 15-ak dolara. Navečer smo zaglavili u malom klubu gdje su za par sati prodefilirala čak tri amaterska jazz orkestra, ali vas moram upozoriti, da ovdje riječ amaterski znači samo da čovjek ima drugi posao od kojeg živi, ali nipošto i to da nije vrhunski muzičar. Imaju dirigenta, čitaju note, narod je u euforiji, a mi grizemo nokte i citiramo naše kolege narodnjake koji, zavidni jazzerima i njihovoj superiornoj tehnici, imaju kompleksašku devizu: "Ko svira notalno, jebem ga totalno".

Valjda nam je to bila dobra poduka, primjer ili podstrek pa smo i mi napravili zaista dobar dernek u dvorani Opera House u Torontu. Bilo je čak i Kanađana, a ja sam se samodopadljivo nadao da nisu samo slučajni turisti koji su zalutali ovdje. I onda dolazi moment iza koncerta zbog kojeg najviše vrijedi sav ovaj trud.

Upoznavanje naše raje u sada već opuštenijoj atmosferi, odnosno s ljudima koji su pored svih redara i zapreka ipak prodrli do naše garderobe. To su ljudi koji duboko osjećaju i vole ono što radiš, kojima najviše duguješ ovaj lijepi život koji živiš i koji su bili spremni riskirati batine da se probiju do benda. Za njih, koliko god bio masakriran i umoran, uvijek ima snage i vremena. Raspituju se za skorašnje koncerte 18.10. u Splitu i 19.10. u Zagrebu, raduju se našem jubileju.

Ostao sam do zore s bivšim ex-YU boksačem Mikijem, koji mi je ispričao svoju životnu priču poslije tridesetogodišnjeg života u Kanadi i Americi. Kaže, ja sam ti u Ameriku ušao ilegalno preko Meksika i tu sam se u New Yorku zaposlio u jednoj zgradi s penthouseima za bogataše. Sa mnom je radio jedan crnac koji se zove Smith. I tako sam tamo upoznao jednu susjedu, ona svako jutro izađe iz lifta, lijepo me pozdravi, uvijek mi se milo nasmiješi. Jedno jutro se osmjelim i kad je ona prošla, pitam ja svog kolegu Smitha: "Šta ti misliš da ja uletim ovoj susjedi, uvijek mi se smiješi, uvijek me milo gleda…". 

A on mi kaže: "Nemoj se zajebavati, to je Jackie Onassis."

Poslije onih jazzera i jutra s Mikijem, dok iz aviona gledam te ogromne gradove ispod sebe, sjetim se riječi Clinta Eastwooda koje izgovara pošto upuca negativca: "Čovjek mora biti svjestan svojih ograničenja.".

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara