KANADA je zemlja u kojoj je zaista dosljedno i nemilosrdno zabranjeno pušenje. Stojim ispred dvorane Marquee u Calgaryju, skakućem na hladnom vjetru i pazim da me ne vidi komunalni redar i glumim užitak dok nervozno uvlačim dimiće iz moje cigare. U tijeku je onaj dio tonske probe u kojem namještaju zvuk bubnjeva, a to su trenuci koje svaki iskusni rock veteran pokušava provesti na što udaljenijem kutku dvorane.

Kanađani su se zaista brutalno i krajnje neljudski ponijeli prema nama pušačima. Uskratili su nam sva ona iskonska zadovoljstva zadimljenih kafića, egzotiku opušcima progorenih kotlića u WC-ima i onaj slatki prvi jutarnji miris duhanom impregnirane i sinoć odložene garderobe. 

Ovo definitivno više nije zemlja rock'n'rolla i dobrog derneka. Vremena Neila Younga, Joni Mitchell, Bryana Adamsa i Anvila su bespovratno ostala za nama. 

O dragi zemljaci Balkanci, niste ni svjesni koliko je ta mala radost pijuckanja piva dok među prstima svjetluca nestašni žar cigare nekim ljudima daleka i nedostupna. Jer čak i ako uspijete da odolite vjetru i kiši i dok se smrzavate s čašom i cigaretom, riskirate da platite 500 kanadskih dolara globe jer je iznošenje čaša iz ugostiteljskih objekata ovdje najstrože zabranjeno. Valjda da ne dajete loš primjer djeci i omladini.

Istovremeno, ovo je zemlja u kojoj su marihuana i hašiš posve legalni artikli koje možete kupiti posvuda isto kao Orbit žvake tako da su ljudi u ovoj napaćenoj zemlji stavljeni pred, čini mi se, lako rješivu dilemu. Hoćete li da glumite ilegalce iz Otpisanih i pravite pakleni plan pun kamuflaže i skrivanja ako si želite priuštiti taj mali duhanski užitak ili lijepo odeš u kanabis shop pa se lijepo napušiš k'o čovjek, pijuckajući lijepa kanadska piva. 

Prilaze mi neki naši mladi ljudi koji su došli na koncert čak iz 300 kilometara udaljenog Vermonta. Starije poznavatelje rock'n'rolla vjerojatno ne treba podsjećati da je Vermont država u kojoj se nalazi čuveni Woodstock, gdje je održan najveći rock festival na svijetu. Dok bljeskaju selfieji, raspitujem se otkud su ti mladi ljudi došli. Kladuša, Prijedor, Cazin, Gospić, ima čak i par Sarajlija. Sarajlija zaista ima svugdje, pa čak i u Sarajevu. Zagrlio sam ih nježno i očinski na rastanku i rekao im vidno potresen njihovom sudbinom: "Pobogu, djeco, zar nije bilo sretnijeg rješenja?"

"Zašto, Sejo", začudiše se oni.

Rek'o: "Kakva je ovo diktatura i represija, ne daju ti piti, ne daju ti pušiti...?"

"Pa da, to jest problem", rekoše oni, "ali mi smo pobjegli iz rata i nismo stigli na vrijeme razmišljati o tome."