Foto: Index

AKO STE oko 23.30h intrali na program HRT4, mogli ste pratit prijenos zasjedanja Sabora uživo. Zaružilo se dokasno, a konobari nervozni jer zbog raje i Pernara u ćošku ne mogu zatvorit kafanu.

U to doba noći, kako već u birtijama biva, pušta se muzika za narod, odnosno narodna muzika. Smanjili ste zvuk da ne budite ukućane, ali jasno je da Pernar mori dušmane, lele, dušmane. Iznad Tešnja zora sviće, a on i dalje govori, ne da glasu da se odmori. Gledate već viđeno. Stade se lopov hrvatstvon kititi, stade se biser svinje stiditi, stade se vlast oporbi rugati, stadoše političari mukati. Samo svit nema nigdi nikoga, samo svit nema veza ni para, samo mi našu brigu brinemo, samo mi nikom se ne žalimo.

Lijeka nan nema za naše rane, ni lipe za struju, ni kune sa strane. Ima dana kada ne znaš šta da radiš, kad besparica svima stvara bol. Vratite nan šolde, posal, dostojanstvo. Vratite nan bar hranu na stol. Vaša vlada od naroda krade. Kad nemate, drugi za vas rade. Jer vi ste vlada koja samo čeka do mandatnog isteka. A mi bi drugdje i sritniji bili. I mi bi negdje rujno vino pili, da vi(DA!VI!) niste sve uzeli. Pa ni oprosti šta ste državu pokrali, ni oprosti što nan ništa niste dali, dupetu vašen fotelja je meka, al' neće dovijeka. I vi ćete jednon poravnati račune. Zažaliti ćete zbog svake kune. A mi? Ah, mi... Mi ćemo čekati. Doduše, ostarićemo, nećemo znati oćete li oplakati, ka mi sa vama. Malo je, malo, dana da nan ne ogade s vama. Malo je, malo, noći, a nikad sjednice proći. Siti smo te svi, Sabore! Dabogda se zapalio!

Na miru nas ostavite, porezima ne plašite, zbog države pokradene. Bilo nan je i toplijih zima. Bilo nan je puno bolje svima. Bilo nan je, ali više nije, još od rata grozno i jadnije. Ne pomažu obećanja sa korita Saborskoga, zgadiše se svima davno medna usta zastupnika. Ko sve ima, kaže-neman! Nema jer mu uvik fali. Uvik fali, uvik daji, a ti ni za papar nemaš. Na se misle kada zora sviće. Na se misle kad se svrši dan. Na se misle kad se svako biće sprema mučni da prespava san.

Gdje god kroče, tu ne raste cviće. Kad in svane, nama padne mrak. Gdje su oni, za nas nema sriće. Gdje god dišu, onečiste zrak. Poznaješ ih i u mraku, po govoru i U znaku. A oni te i ne vide. Život prolazi. To tvom srcu nije najteže, srce tvoje bez njih i može. Srce mrzi lica ledena, znade da su prepredena. Sve su to face u našoj vladi. Na divnin licima trobojni sjaj. Ni sami ne znaju šta sve imaju, a našoj sreći odavno je kraj. Samo spavaj, Sabore, dok zastupnici žubore. Samo spavaj, Uskoče, dok se lova obrće.

Šta da se priča kad sve se zna, jadna je ovo država. S drugon nacijon ne govoriš, svojoj da se dodvoriš. Nama vlada duguje još to- da u hapsi budu zajedno.