TRKA, frka i panika, broj oboljelih od koronavirusa se popeo na onaj iz grozomornog travnja. Posla ima i dalje jednako malo, baš kao i novca, a više ga trošimo jer u nenormalnom novom normalnom svi trebamo neku vrstu instant antidepresiva. Alkohol, joga ili šoping, više-manje postalo je svejedno jer svijest o smrtnosti nam se znatno promijenila. Baš kao što alkohol nakon pijanstva djeluje deprimirajuće, isto je i s trošenjem novca na stvari koje su daleko od nužnih. No nakon dva mjeseca karantene i potresa od kojeg se još uvijek tresemo vrijeme je da sebi priznamo da smo PTSP-ovci.

Silna neizvjesnost zbog koje ne znamo ni hoćemo li već sutra ostati bez posla, zdravlja, a možda i oboje predugo traje da ne bismo krenuli razvijati nove mehanizme nošenja s preživljenim traumama i tenzijama koje ne popuštaju.

Scene iz Variola vere

Budući da sam i zbog manjeg broja oboljelih već provela dva mjeseca zaključana daleko od bilo kakve prirode jer su čak i dječje parkiće opasali policijskim trakama, ovog proljeća sam, kao i mnogi drugi, razvila neku novu vrstu klaustrofobije. Iz današnje perspektive gledano, čisto sumnjam da bi mi sva čuda joge i moderne psihologije pomogla da nakon svega proživljenog još dva mjeseca usred ljetne žege preživim vegetirajući sama u zakuhalom zagrebačkom potkrovlju.

No kad sam krajem prošlog tjedna počela svjedočiti silini zamaskiranih ljudi u užarenim zagrebačkim tramvajima koji podsjećaju na scene iz Variola vere, dobila sam paničnu potrebu da pobjegnem.

Scenarij kojeg se ne želim više ni sjetiti, a kamo li ga opet proživjeti

Dva dana sam provela plitko dišući zbog straha da će se možda ostvariti moja najgora noćna mora, odnosno da će nakon izbora proglasiti lockdown.

Koliko god se činilo van svake pameti, mislim si, nekako je lakše i optimističnije gledati vlastitu tjelesinu kako se danima prostire zatočena na trosjedu kad je koža osunčana. Neki će reći da me nitko nije zapravo zatvorio, no živjeti na zagrebačkoj Trešnjevci bez ikakvog prijevoznog sredstva je teško zatočeništvo, pogotovo ako se tvoji prijatelji boje socijalizirati. Tog scenarija se ne želim više ni sjetiti, a kamo li ga opet proživjeti. No za svaki slučaj, posljednji vikend prije izbora učinilo mi se najpametnijim uputiti na more.

Rijetko pozitivna stvar u ovoj distopiji je što konačno imamo priliku uživati u krasotama naše zemlje. Budući da se zaista ne mogu domisliti pametnog razloga da si svojevoljno pet sati smanjujem dotok kisika noseći masku u autobusu do Splita, našla sam prijevoz preko aplikacije Bla Bla Car i krenula na more. Putem sam smišljala gdje ću i što ću.

Prijateljica na Facebooku šalje slike svog apartmana u centru Šibenika. Dvosobni apartman iz snova umjesto 150 eura po danu sad je 80 eura s tendencijom spuštanja cijene do skoro u nedogled. Druga je u Splitu unajmila dvosobni stan preko Airbnba u samom centru za 45 eura po danu. Treća je, shvativši na vrijeme razmjere katastrofe koja nas je zadesila, otkazala stan u Splitu i odselila u obiteljsku kuću u Makarskoj te je vrata otvorila dragim prijateljima. U Facebook grupi Sharing is caring pak poklanjaju sedam dana ljetovanja u apartmanu u Rogoznici…

Dalmacija konačno egzistira u krasoti zena

Situacija je za ekstatično pucanje od obilja mogućnosti i opcija. Naravno, to sve skupa pomiješano s grčem koji donosi neizvjesnost onog što nas čeka u rujnu cijelu situaciju čini potpuno šizofrenom. Pitamo se je li pametnije ostati doma i uštedjeti koju kunu za crne dane, a onda opet pitanje je i tko će ih uopće doživjeti. Hoće li nas u međuvremenu pomesti korona i je li ovo možda posljednja prilika da si priuštimo ljetovanje po mjeri čovjeka?

Iako su temperature konačno dosegnule čuvenih 30 stupnjeva, a more je idealno osvježavajuće, plaže, pogotovo one na otocima, i dalje su veličanstveno prorijeđene. Takav mir i divota da na trenutak povjeruješ kako si se vratio u ona vremena kad je Dalmacija bila Oliver, maslina, more, riba i stina, a ne salata od tune iz konzerve za 15 eura i hrpe obnevidjelih mladih Engleza koji se po kaletama guše u vlastitoj bljuvotini, no čak ih ni to ne uspijeva stišati. Dalmacija konačno egzistira u krasoti zena, jedino što ga mnogima kvari su rate kredita.

Split, slično kao i drugi gradovi na obali, prošlih je nekoliko ljeta funkcionirao kao velika hranionica, a ove sezone restorani su devalvirali na svoj prvobitnu kafićku funkciju. Cijene pića, tvrde domaći, čak su negdje malo i više nego lani. Atmosfera podsjeća na ratne devedesete, čak i štandovi s ručnicima, fejk sunčanim naočalama i kineskim suvenirima rade u nekim čudnim radnim vremenima, ako i uopće. Domaći svakodnevno mentalno evidentiraju i broje na prste strance u gradu. S nestrpljenjem se iščekuju rasplet ove sezone. Mnogi od onih koji imaju apartmane na otocima i egzotičnim te pomalo udaljenim uvalama još uvijek odbijaju spustiti cijene i tvrde da otkazanih rezervacija nema.

Temperatura je usijana, situacija isto, Krizni stožer ne sluša ni samog sebe, izbori su u nedjelju, a ja sam opet u sparnoj metropoli. Neizvjesnosti je previše, postoji samo jedna stvar u koju sam potpuno sigurna, a to je da ću ove sezone ljetovati na Jadranu. Ne pitajte me kako, bude li potrebno, u maniri mlade partizanke s ručnikom oko vrata iz Zagreba ću na plažu krenuti pješke. Od oružja nosim samo masku, i to onu za ronjenje.