Sjećanja Branka Lustiga: Puštao sam ljude u logor i zatvarao za njima vrata...

Sjećanja Branka Lustiga: Puštao sam ljude u logor i zatvarao za njima vrata...
Goran Stanzl/PIXSELL/Press

OVOG tjedna napustio nas je istaknuti filmski producent i dvostruki dobitnik Oscara Branko Lustig.

Zbog židovskog podrijetla bio je tijekom Drugog svjetskog rata zatočenik zloglasnih koncentracijskih logora Auschwitz i Bergen-Belsen. Većina članova njegove obitelji nestala je u koncentracijskim logorima širom Europe. Njegovo iskustvo iz logora ugrađeno je u "Schindlerovu listu", film Stevena Spielberga kojem je pomogao uvjerljivo prikazati mučne scene iz koncentracijskih logora te su zajedno osvojili Oscara.

Drugog Oscara dobio je za "Gladijatora" Ridleya Scotta (2000.). Za oba filma je nagrađen i Zlatnim globusom.

Svibanj 1986: Branko Lustig, pomoćnik redatelja i producenta filma "Rat i sjećanja", drugog dijela serije "Vjetrovi rata", koji se upravo snima u okolici Zagreba, odgovoran je za cjelovito funkcioniranje snimanja. Kako je protekao radni dan tog uspješnog organizatora, nesuđenog glumca iz klase Branka Gavelle...

Branko Lustig, pomoćnik redatelja i "associate producer" (pridruženi producent) filma "Rat i sjećanja", drugog dijela američke televizijske serije "Vjetrovi rata", čije se prikazivanje upravo svršava na jugoslavenskoj televiziji, u kratkom mi je telefonskom dogovoru rekao da ćemo se naći točno u 7 ujutro u predvorju zagrebačkog hotela "Intercontinental" i da ću ga prepoznati po tome što će biti najglasniji. Nije se raspitivao ni o kakvim detaljima i ime mi je, već u tom prvom razgovoru, skratio familijarno u Vlado.

Dan mu je počeo sat ranije, u stanu u Bogovićevoj ulici, gdje se, veli, dok traje snimanje, samo presvlači, spava, tušira i brije, da bi prije drugih stigao u "Interconti", gdje gotovo cijeli četvrti kat zauzimaju uredi ekipe i gdje su smješteni stranci. Napomena o tome da će biti najglasniji bila je samo djelomice točna.

Prepoznao sam ga po naročitoj maniri koju u ophođenju s ljudima imaju svi uspješni menadžeri i organizatori: kroz gomilu onih koji od njega trebaju informaciju, pomoć ili savjet kretao se brzo i samouvjereno, jedva zastajkujući da bi saslušao pitanje, a odgovarao je u hodu. Govorio je više, ne i glasnije.

Za petminutnog doručka, koji se sastojao samo od Nescafea s mlijekom, s producentom Michaelom Gallantom obavio je kratki radni dogovor o nastavku snimanja i prokomentirao sastanak koji je dan prije, kasno navečer, ekipa imala s doktoricom Alicom Bauman. Zbog radioaktivnog zagađenja strani dio ekipe umalo je otkazao dolazak u Jugoslaviju, a zbog često kontradiktornih stranih izvještaja o kontaminaciji u Europi bili su nespokojni. Doktorica Bauman većinom ih je umirila pa je famozna radijacija uskoro postala tek predmet ponekad crnih šala.

U to doba već se uveliko pripremao set u Zorkovcu, šezdesetak kilometara udaljenom selu od Karlovca, gdje je ekipa "Rata i sjećanja" trebala provesti prvi dan druge faze snimanja u Jugoslaviji. Malčice izvan samoga mjesta trošna je željeznička stanica koja je na jedan dan glumila takozvanu židovsku rampu u Auschwitzu.

Kad smo stigli na mjesto snimanja, tamo su, na obližnjoj ledini, već bili uredno raspoređeni Arriflexovi kamioni s nevjerojatnom filmskom tehničkom opremom i prikolice za ekipu, a na samoj stanici rekviziteri i scenski radnici užurbano su brisali prašinu s kovčega, torbi i kutija za šešire, kosili travu oko stanice i potkresivali drveće za koje se pretpostavljalo da će smetati snimanju.

Na tračnicama već je bila postavljena cijela kompozicija, parna lokomotiva i desetak teretnih vagona praznih, s ponešto slame na tlu. Još se sunce nije visoko diglo, okolna polja imala su svježe zelenu jutarnju boju, a Branko Lustig već je uz prugu postrojio momke u njemačkim uniformama i vikao: "Dolazi Himmler!" Čizme vam se moraju sjajiti!

Kako je u američkoj podjeli filmskog posla pomoćnik redatelja ujedno i ono što je kod nas organizator, Branko Lustig zapravo je odgovoran za cjelovito funkcioniranje seta. Kad ne naređuje šišanje trave ili ne određuje sat dolaska statista, uvježbava prvu scenu s njemačkim vojnicima. Da su tako izgledali, veli, rat bi završio za četrnaest dana. Sam im popravlja kape i pojaseve, namješta ovratnike i podučava rukovanju štapovima, posve običnima, kakve nose na nogama nesigurni starci.

Odmah primjećuje i izbacuje one dendijevske - jedan je čak vrlo elegantan, crni s bijelom drškom - i zamjenjuje ih običnim, debljim, grubim, koji će bolje poslužiti svojoj nasilničkoj svrsi. "Niste na španciru i morate izgledati ozbiljno i suzdržano, ali opasno", zaključuje naputke esesovcima.

Blaga jutarnja svježina brzo prelazi u pravi ljetni dan, svi se polako povlače u sjenu ono nekoliko stabala, Himmler i njegov ađutant pijuckaju kavu i ćaskaju, no Lustig, sada s bijelim šeširom široka oboda na glavi, ne staje ni trenutak. Pred vlakom su u dvije kolone poredani logoraši s dva trokuta, crvenim i žutim, postavljenim jednim preko drugoga, na prugastim uniformama, s "kapom" na čelu koji prijeteći maše metar dugom crnom palicom. Uvježbavaju postavljanje drvenih stepenica preko kojih će se iskrcati židovski transport.

Iz sela ubrzo prašnim putem stiže duga kolona statista. Žene u kostimima, sa staromodnim frizurama, šeširićima ili koprenama na glavi, neke sa sitnom djecom u naručju; muškarci u strogim tamnim odijelima, svi sa šeširima, a većina i s crnim ili riđim bradama i okruglim naočalama na jakom nosu.

Svima je odreda na kaputima žuta zvijezda s riječju "Jood", što na nizozemskom znači Židov. Među njima je pedesetak budimpeštanskih i pedesetak bečkih Židova koji su tu da, zajedno s našim statistima, pridonesu autentičnosti filma. Oni će odglumiti stanovnike amsterdamskog geta koje su nacisti prve, pokusno, pobili u Auschwitzu.

Lustig gotovo simultano, u trenu skačući s hrvatskog na njemački ili mađarski, tečno, s ekspresivnim gestama i pravom dramskom intonacijom, objašnjava statistima situaciju. "Vi još ne znate što vas čeka i na licima vam je više čuđenje nego bojazan."

Potom statisti ulaze u teretne vagone, vlak se natraške udaljava daleko u zelenu ravnicu, redatelj Dan Curtis sa snimateljem i asistentom zauzima mjesto na kranu, Lustig s megafonom u ruci baca zadnji pogled na njemačke oficire postrojene na peronu, vlak se ponovo pomalja iz oblaka pare i dima i, tik pred stanicu redatelj uzvikuje: "Action!"

Temeljito pripremljena scena dolaska židovskog transporta i govora koji im na peronu održe jedan njemački oficir i "kapo" je prošla. Začuđena lica statista, ponašanje njemačkih oficira, način na koji vojnici drže štapove - sve se doimalo upravo nelagodno autentično.

Vrijeme je ručku i Lustig, napuštajući mjesto snimanja u prolazu zastavši tek tren, bez ikakvog posebnog izraza na licu ili znakovite intonacije, zasuče rukav na bijeloj ljetnoj košulji i pokaže mi istetovirani broj na podlaktici: "Ja sam sve to proživio. S deset godina odveli su me u Auschwitz."

"U logoru sam bio kao klinac; kad su me odveli, bilo mi je deset, a kad sam se vratio, trinaest godina", priča poslije. "Mamu i mene odveli su u Auschwitz u znak odmazde jer je otac bio pobjegao iz radnog logora. Dobio sam broj A-33-17 i radio sam u rudnicima ugljena, a kad sam se razbolio, na vratima logora. Puštao sam ljude unutra i zatvarao za njima vrata. Nedavno sam na snimanju u Auschwitzu sve te scene ponovio: stavio sam na vrata jednog klinca i pokazao mu kako sam ja to radio. U Poljskoj su o meni čak snimili dokumentarni film. To sam shvatio profesionalno, osim u jednom trenutku, dok smo postavljali scenu u kojoj orkestar svira, a dečko pušta logoraše unutra. Rasplakao sam se i nisam se mogao zaustaviti."

Usprkos filmskoj konvenciji, desetljećima koja su od rata naovamo prošla, pa, do neke mjere, i ideološkom programu za bolju budućnost, koji je barem neke među statistima motivirao da kroz sve to prođu iako samo za filmske potrebe, teško je bilo ne identificirati se sa situacijom. Sutradan na lokaciji pokraj Dugog Sela, gdje su snimane logorske scene, a prisutnost vučjaka još više povećavala represivnu atmosferu progona i patnje, jedan je sitni gospodin u grupi austrijskih Židova potiho plakao. Bio je dovoljno star da se svega sjeti. "Mi se trudimo da sve bude autentično. Ljudi su ošišani i odjeveni točno kako je bilo u ono doba, ja sam ih sve dotjerao. Za crno-bijeli materijal iz Auschwitza, da ga malo "iskracamo", svi bi rekli da je dokumentarac. Meni je veoma stalo da radim ovaj film, neki drugi možda ne bih bio ni prihvatio. Mislim da ljudima treba ponovo pokazati jer nikad nije dovoljno - to, uostalom, svjedoči i ovaj proces koji se upravo vodi u Zagrebu - strahote rata i svake druge vrste terora. Dan Curtis, redatelj, misli isto. Ako naš film barem malo pomogne da se to nikad više ne dogodi, bit ćemo zadovoljni. Zato se i trudim", veli Lustig.

Nakon kratkog buffet-ručka brzo se vraća na mjesto snimanja i, dok redatelj u visokoj stolici, nogama poduprt o deblo lipe, drijema, vojnici raskopčanih kaputa ispod kojih sada vire Lacoste majice leže u travi, a Židovi se polako vraćaju pijuckajući u hodu kavu, Lustig neumorno dogovara detalje sa statistima ili određuje poliranje jedne crne njemačke limuzine.

Čeka ga, uostalom, još cijelo poslijepodne snimanja. Navečer, oko osam, u hotelskom uredu odmah nakon povratka s lokacije drži radni sastanak s najbližim suradnicima koji su prošli, veli, "Lustigovu školu" Sergijom Mimicom, Mikijem Stanišićem i Zdravkom Mađarevićem.

"Moji dečki, dolazili su kao šoferi ili nešto slično, uzimao sam one koji su se isticali i drilao ih kao u vojsci."

Nakratko telefonira ženi Mirjani, voditeljici galerije "Josip Račić", i kćerki Sari koja se rodila prije šest godina, kad je počinjao s radom na "Vjetrovima rata".

Lustig je diplomirao glumu u klasi Branka Gavelle i dobio je angažman u Dramskom kazalištu, ali odmah je dobio i posao u jednoj koprodukciji i to mu je izmijenilo život.

"Oduvijek sam imao organizacijskih sposobnosti i svidjelo mi se da sve bude onako kako ja želim", kratko komentira. Bio je vođa snimanja, direktor ekipe i pomoćnik režije. Radio je s Brankom Bauerom "Ne okreći se, sine", "Samo ljudi" i seriju "Boško Buha", a s Bulajićem "Kozaru", "Neretvu", "Skopje 63" itd.

Prošao je kroz mnogo talijanskih koprodukcija s antičkim temama, no preokret je nastupio nakon "Limenog bubnja".

"Radio sam kao pomoćnik režije i, kad je film dobio Oscara, to me malo podiglo."

"Dan Curtis, redatelj 'Vjetrova rata', tako me zavolio da me pozvao u Ameriku, ali tamo nisam mogao raditi jer nisam bio član sindikata. Zato sam imao titulu konzultanta. Danas sam jedini Jugoslaven koji je član "Directors Guild of America", udruženja američkih filmskih redatelja u koje je vrlo teško ući. Od ožujka 1984. pripremam ovaj film u SAD-u: biram terene, kontaktiram s američkom mornaricom i obilazim nosače aviona koji nam trebaju za bitku kod Midwaya itd. Kad je u Americi bila borba za to gdje će se raditi europski dio, ja sam svim silama gurao 'Jadran film' i, kao što vidite, uspjelo je."

U "Jadran filmu" je tako do danas proveo trideset godina. 

Budžet "Rata i sjećanja" iznosi od 104 do 110 milijuna dolara i najveći je dosad odobreni budžet u SAD-u. Kraj snimanja bit će u kolovozu 1987. Film će biti gotov u listopadu 1988. Prvi dio prikazivat će se u studenom 1988. a drugi dio u veljači 1989. Svaki traje petnaest sati.

Radni dan Branka Lustiga završava projekcijom novosnimljenog materijala u improviziranoj dvorani "Intercontija". Na redu su bili talijanski materijali. Sat i pol duga projekcija nekoliko scena s Johnom Gielgudom i Jane Seymour završila je desetminutnim opetovanim spuštanjem autobusa niz neku toskansku padinu. Primjedba redatelja Dana Curtisa da bi Andy Warhol od toga sigurno napravio poznati kult-film "Bus" prekinula je atmosferu napetosti i iščekivanja prvog gledanja materijala.

Branko Lustig žurio je kući. Šestogodišnja Sara zaprijetila je da neće leći dok se tata ne vrati.

Napisao: Vladimir Cvitan (Start, 1986.)

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara