AKO NE RAČUNAMO dokumentarce, kratke filmove, omnibuse, svega pet ostvarenja je zabilježio u biografiji, ali ipak se smatra jednim od divova talijanske kinematografije i to s punim pravom. Mada nema razloga da ne računamo i one tri kategorije s početka.

Gillo Pontecorvo je rastao u obitelji koja je iznjedrila nekoliko čuvenih intelektualaca, njegov brat Guido bio je genetičar, drugi brat Bruno možda i najslavniji, fizičar, jedan od velikana te oblasti u drugoj polovici 20. stoljeća, dok je sam Gillo uglavnom filmovima htio popraviti situaciju i svijet oko sebe.

Rođen je u Pisi, također je u mladosti bio okrenut prirodnim znanostima kao braća, upisao kemiju, međutim 1938. sa sve jačim fašizmom u Italiji shvatio je da mu je bolje da se skloni na neko vrijeme i zaputi za Pariz.

U Parizu imao ključni period mladosti

Tamo je imao možda i ključni period mladosti kada je u pitanju razvoj ličnosti. Družio se s ljudima kao što su Igor Stravinsky, Jean-Paul Sartre, Pablo Picasso te je u razmjenama ideja s njima proširivao svoje vidike, a u isto vrijeme se učio snimanju filmova. Mentori su mu bili Yves Allegret i Joris Ivens. Ne želeći samo ostati na mislima, nego i na djelima, ipak se par godina kasnije vratio domovini pa je postao lider Pokreta otpora u Milanu od 1943. sve do 1945.

Poslije rata se malo bavio novinarstvom, inače je bio i jako dobar tenisač, ali sve to je ostavio zbog kamere i već od početka pedesetih je stvarao prve samostalne filmove. Dugometražni debi je stigao 1957. kad je uradio Veliku plavu ulicu i zavrijedio prve lovorike. Poslije je za drugi po redu (Kapo) bio nominiran i za Oscara. Imao je princip da za svaki film provede dugo istraživanje, da nijednu jedinu sitnicu ne predstavi kako nije, sve je moralo biti vjerodostojno, uostalom zato je tako malo i snimao.

Bitka za Alžir

Čitav perfekcionizam se najbolje oslikao u sljedećem filmu, njegovo dotadašnje iskustvo s dokumentarnim radovima, sve se sleglo i nastala je Bitka za Alžir (The Battle of Algiers). Bez zadrške se može reći - jedan od najznačajnijih filmova ikada. Alžirski rat za nezavisnost je bio tema, rat koji je trajao osam godina i u dva sata Bitke za Alžir je to otprilike realno predstavljeno koliko bi bilo realno i da je Gillo otišao snimati pobunjenike između 1954. i 1962. dok je rat zapravo još uvijek bio na snazi.

Koristio je neprofesionalne glumce, uglavnom ljude koji su preživjeli čitav pakao u borbi protiv imperijalistički okrenutih Francuza, što je samo dodalo utisku istinitog svjedočanstva. Svega jedan glumac je bio profi i to Jean Martin koji je igrao francuskog pukovnika.

Bilo je i ranije dokumentaristički snimljenih igranih filmova, ali nijedan nije ostavio toliki utjecaj na čitavu tehniku. Što bi također veliki redatelj William Friedkin rekao, kao da i nije film u pitanju, nego se Pontecorvova kamera samo našla u središtu sukoba i bilježila sve što se događa. I stvarno jest toliko realistično, naravno i snimano na pravim lokacijama, a jezu koju izazivaju akcije pobunjenika, bombe, bježanije po ulicama, to je upečatljivije od bilo kojeg pravog dokumentarca.

Iz krajnosti u krajnost

Bitku je snimio '66, a onda je 1969. uradio film Burn! u kojem je zaigrao Marlon Brando i s te strane je u pitanju svakako najkomercijalniji projekt Gillove karijere. Otići iz krajnosti da režiraš ljude koji uopće nisu glumci do toga da režiraš nekoga tko je ne samo glumac nego je Brando glavom i bradom, to nije mala stvar, ali odlično su se složila njih dvojica.

Marlon je kasnije u autobiografiji napisao da je neke od svojih najboljih glumačkih trenutaka imao u Pontecorvovom filmu. To su velike riječi, a i velike ponude je odbio zbog Burna, između ostalog ulogu Butcha Cassidyja koja je otišla Paulu Newmanu, kao i Ryanovu kći Davida Leana i Aranžman Elie Kazana.

Pontecorvo je poslije živio još skoro 40 godina, ali u datom periodu je snimio samo jedan dugometražni film, to je Operacija Ogro (1979) o baskijskom terorizmu i kraju ere Francisca Franca, što je svakako skroz njegov fazon pošto su mu političke teme bile najbliže srcu.

U narednim desetljećima je nastavio s kratkim filmovima, a "dugačkim" se nije vraćao. Kako je sam rekao, nije se htio posvećivati filmu ako mu ne može dati nepodijeljenu ljubav i očito nije mogao toliko ljubavi više nijednom izdvojiti poslije ovih pet ostvarenja, što je sasvim ok.

Kvantiteta je ionako precijenjena, a zasluženo cijenjen je bio i jest - Gillo Pontecorvo.