Tko bi slavio danas? 1977. na Splitskom festivalu natjecali se Mišo, Oliver i Tereza
NEKAD su glazbeni festivali bili iznimno popularni, a pobijediti na njima bilo je stvar prestiža. Na festivalima su se pjevači često morali boriti s iznimno jakom konkurencijom, što ih je činilo i vrlo napetima. Jedan tako napet festival bio je Splitski festival 1977. godine. U suradnji s Yugopapirom donosimo članak o festivalu čije 62. izdanje počinje baš danas.
Srpanj 1977.: Bilo je žestoko i uzbudljivo i lijepo. Bilo je muzike za svačiji ukus i svačiju dušu, iako najviše onog što voli publika: šlagera. Pravih, rasnih šlagera koji osvajaju na prvo slušanje, a kasnije se čuju na svakom koraku: na ulici, na radiju, u prepunom autobusu, na ljetnim pozornicama...
Diskografske kuće, Jugoton prije svih, s najvećim brojem svojih pjevača u glazbenoj areni na splitskoj Prokurativi, unaprijed zadovoljno trljaju ruke. Ploče, koje su bile u prodavaonicama tri dana prije početka festivala, već se okreću na mnogim gramofonima, tiraže se povećavaju, dotiskavaju. Na sedamnaestom festivalu zabavne muzike u Splitu bilo je - pjesama!
Ono što izdvaja Split od drugih, srodnih manifestacija, što ga čini feštom u onom pravom smislu, to su ljeto i ljetna atmosfera, zatim divan ambijent ljetne pozornice, organizacija koja rijetko zataji, dobar izbor festivalskog repertoara i, iznad svega, publika koja je svim srcem sudionik događaja.
Tri dana, koliko traje ova smotra, u Splitu se zna da je festival, sklapaju se oklade, svi pjevaju, nagađaju, prognoziraju, analiziraju i uzbuđuju se baš kao uoči derbija Hajduk - Zvezda. Za razliku od ostale svoje subraće, svedene na jednovečernji koncert nove muzike, bez svečane atmosfere i dovoljnog vježbanja, Split je umio sačuvati svoj muzički fest.
Četiri asa
Ipak, ako će se sedamnaesti Splitski festival po ičemu pamtiti, pamtit će se po žestokoj borbi koju su za prva tri mjesta vodila četiri asa naše zabavne muzike: Mišo Kovač, Oliver Dragojević, Miki Jevremović i Tereza Kesovija. Svi su bili u vrhunskoj formi, svi s pjesmama koje se pjevaju sa zadovoljstvom, svi raspoloženi za okršaj i borbu do istrebljenja, što je završnoj priredbi, velikom finalu, dalo posebnu draž.
Jedan je međutim morao otpasti: na pobjedničkim postoljima postoje samo tri mjesta. Zlato je otišlo Miši, srebro Oliveru, bronca Mikiju. Otpala je Tereza, ta neprikosnovena ljubimica publike, ovjenčana svim nagradama i svim trofejima koje pjevač može poželjeti, najuspješniji sudionik dosadašnjih splitskih festivala.
Šok je utoliko bio veći, bilo ga je sasvim nemoguće sakriti. Nije pomoglo čak ni to što je Tereza na večeri dalmatinskih pjesama uvjerljivo trijumfirala i s dvjesto glasova prednosti zauzela prvo mesto ispred Borisa Dvornika, danas već legende Splita, muzikalnog, duhovitog, prepunog jednog osobitog šarma. Jer finale je finale, a medalje su - medalje.
S obzirom na to da su pjesme kojima su se natjecali bile ujednačene kvalitete, podjednake izglede da osjete gorčinu četvrtog imali su Oliver Dragojević i Miki Jevremović. Samo se trijumf trija Kovač-Mihaljinec-Britvić mogao da naslutiti od samog početka.
Mišina večer
Kompozicija Noćas ćemo zemlji k'o matari reći imala je nešto više od drugih. Ne mnogo više, ali dovoljno da se za onaj jedan dragocjeni stupanj izdigne nad ostalima. To je pjesma koja nosi, uzbuđuje, pjesma izuzetno nadahnutog (nagrađenog) teksta koji je, naravno, uz Mihaljinčevu muziku, iako ovdje u drugom planu, omogućio Miši Kovaču da stane na pobjedničko postolje i osvoji još jedno, njemu podjednako drago priznanje: Zlatni Fis za najbolju interpretaciju koji je dodijelila Radio TV revija, prema odluci žirija akreditiranih novinara.
U neobično jakoj konkurenciji Kovač se izdvojio sugestivnošću, načinom na koji je rekao ono što ima: on je svojoj pjesmi dao toliko srca i snage da je odmah po silasku sa scene nemoćno klonuo u stolicu!
Izvrsnim pjevanjem istakli su se još i Oliver Dragojević (Romanca i Malinkonija), Miki Jevremović (Mjeseče, ti stari druže moj), Bisera Veletanlić (Adio, ljubavi, adio), Pepel in kri (Samo tvoje ime znam), Meri Cetinić (Stari ljubavnici) i Kemal Monteno (Cvite bili iz đardina). Uz Mišu Kovača i njihova imena bila su na listi kandidata za naš Zlatni Fis: članovi žirija na kraju su se opredijelili za Kovača.
Uvrijeđena Neda
I dok se ovakav razvoj događaja mogao naslutiti od početka, bilo je, razumije se, i iznenađenja. Neda Ukraden, koja je u Split došla s dosta pompe i samozadovoljstva, nije imala čast da zapjeva u finalu. Na konferenciji za tisak postavila je direktno pitanje: "Zašto me nije bilo u finalu?"
"Zato što ste imali lošu pjesmu", objasnio joj je direktor festivala Josip Mirošević. Neda međutim nije odustala: "Pa zašto je onda pjesma primljena?" "Zato", glasio je odgovor, "što smo vjerovali da ćete je vi nadograditi svojim šarmom i interpretacijom, ali to se nažalost nije dogodilo!"
Prilično je neobično zazvučala i odluka stručnog žirija da u finale ubaci kompoziciju Eto tako, nije lako Nikice Kalođere, u izvođenju Ljupke Dimitrovske, na čijem omotu stoji tekst: ovaj proizvod podliježe obavezi plaćanja osnovnih i posebnih poreza na promet (proglašena za šund).
Neobjašnjiv je bio i ispad Đele Jusića na festivalskom plesu, kada se ovaj provjereni kompozitor nebiranim riječima obratio predsjedniku ocjenjivačke komisije i oštro mu zamjerio što je nagradu stručnog žirija dobio Tadej Hrušovar, a ne on, Jusić! Srećom, prema valovima koje je posljednjeg festivalskog dana podiglo jugo, val nezadovoljstva pojedinih sudionika bio je gotovo ništavan...
Napisala: Višnja Marjanović (RTV revija, 1977.)
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati