RASPADOM SFRJ raspala se i jugoslavenska pop-rock scena, teza je teksta koji ovog ponedjeljka donosimo u suradnji s YugoPapirom.

Srpanj 1996: Raspadom stare Jugoslavije raspala se i jugoslavenska pop-rock scena. Svatko se okrenuo sebi i samo "svojim" muzičarima ignorirajući poznatu parolu da "muzika ne poznaje granice". 

Prvi potez učinili su pirati s obje strane Drine (i ostalih rijeka) objavljujući i na crno prodajući "zabranjeno voće". Njih su slijedili vlasnici kafića i butika s razglasom, potom su u svoj program "strance" sve češće ubacivale lokalne radiostanice, a odnedavno to čine i televizijske stanice. I to - pravo u glavu. 

Devedeset i devet posto izvođača su porijeklom iz bivše BiH i Hrvatske, a samo jedan posto iz Slovenije i Makedonije. Pritom se muzičari iz sadašnje Jugoslavije pojavljuju u bivšoj BiH i Hrvatskoj tek kod ponekog pirata (i to samo odabrani). 

Kontakti sa Slovenijom i Makedonijom su mnogo bolji i obostrani, ali njima, eto, odlukom medijskih ideologa pripada samo taj jedan jedini postotak. Najblaže rečeno čudno.

Forsiranje jugonostalgije ideolozi medija pravdaju navodnom željom i potrebom publike u Jugoslaviji za izvođačima iz Hrvatske i bivše BiH. Je li tome baš tako, ne bih se mogao zakleti. Jedni to rade, kako sami misle, vrlo vješto uguravši po jednog izvođača iz odcijepljenih republika u sendvič od pet-šest ovdašnjih grupa i solista. 

Drugi to čine pod maskom "sjećanja" ili "Slikom na sliku", a najdalje je otišla TV Palma koja nas odnedavno bombardira onima "koje smo do jučer voljeli". Pri tome, bez ikakvog razloga, opravdanja ili povoda, čak i stare hitove muzičara iz bivše BiH i Hrvatske proglašavaju "hitom dana"! 

Kod "običnog" gledatelja, koji se ne pita ni za što, stvara utisak namjerne propagande jugonostalgije koja je zastranila, bar isto toliko kao i prije neku godinu zabrana pjesama s one strane Drine. Što se krije iza svega toga, najbolje znaju ideolozi medija, a oni su, po običaju, u sjeni i šute čekajući hoće li se posijano sjeme jugonostalgije primiti.

Kao što publiku nitko ništa ne pita, tako su bez prava na mišljenje ostali i ovdašnji izvođači. Nekima od njih postavili smo sljedeće pitanje: Što misle o forsiranju pjevača iz bivše BiH i Hrvatske i je li posrijedi glad publike, loša šala, diktat odozgo, dodvoravanje, moda, smišljen atak na probuđenu domaću pop-rock scenu ili nešto sasvim drugo?

Žika Milenković (Bajaga i "Instruktori", "Babe") je sljedećeg mišljenja:

"U nazovi nedostatku domaćeg rokenrola počelo je forsiranje izvođača iz bivših jugoslovenskih republika. Zanima me, samo kao informacija, što se tamo događa, u kojem su stadiju razvoja, ali forsiranje starih spotova nema svrhe. Srećom, svatko ima pravo promijeniti TV kanal. Ta tema nit mi smrdi, nit miriše."

A mišljenje Bebi Dol odavno je poznato:

"Izvođače iz Beograda u Zagrebu nisu emitirali ni u staroj Jugoslaviji, a kamoli danas. A mi? Prikazujemo snimke koncerta Parnog valjka. Zar taj termin nije mogao biti dan mladim ljudima iz ovog grada. Valjda i u Beogradu ima talenata za rokenrol."

Dejan Cukić bio je suzdržan, bar u početku:

"Ne smeta mi. Ljudi su radoznali jer je prekid bio neplaniran i iznenadan. Ako je publika zainteresirana, neka i dalje to sluša i gleda, ali kada bi se radilo o njihovim koncertima ovdje i uzimanju para, onda zastupam tezu da to bude reciprocitet - koliko nas tamo, toliko njih ovdje. Nisam razmišljao o tome zašto se više puštaju izvođači iz BiH i Hrvatske nego Slovenci i Makedonci, ali valjda je to zato što su ljudi navikli na izvođače iz tih krajeva. To je isto kao što mi stalno forsiramo američku muzičku scenu, a nikada, recimo, kinesku.

Neda Ukraden je prvo odgovorila da nema komentara i da je njen stav po tom pitanju poznat, a zatim je dodala:

"Neka pušta tko što hoće. Ja imam svoje miljenike koje slušam. Jedino u što sam sigurna je da ne valja pretjerivanje, bilo u smislu zabrane ili patroniziranja. To nikako nije dobro za muzičku produkciju Srbije jer ljudi iz ovih krajeva zaslužuju sada veću pažnju i moraju imati prednost u odnosu na druge. A ako netko misli i radi drugačije, to je njegov problem. I savjesti, ako je ima."

Dragoslav Pecikoza Gane sada je menadžer Tap 011, a prije raspada Jugoslavije bio je menadžer vrlo popularne Crvene jabuke:

"S mnogima iz bivše Jugoslavije sam u kontaktu i znam da bi rado došli u Srbiju. Uostalom, većina je baš ovdje stekla popularnost i tiraže. Je li sada vrijeme za obnavljanje porušenih mostova, bar kad je estrada u pitanju, nije ni njihovo ni moje. O tome odlučuje prije svega publika, a ne mediji ili netko odozgo."

Njegov kolega, a sada uspješan kompozitor Saša Dragić, jedan je od "krivaca" za prve obnovljene mostove:

"Vodio sam Bajagu u Sloveniju kada je to bio više politički nego rock događaj. Eho tog događaja bio je velik i tamo i ovdje. Po meni, samo je taj način ispravan. Jer što će nam most ako samo jedna strana prelazi preko njega? Nadam se da će budućnost biti bolja, tolerantnija i razumnija."

Maja Odžaklijevska je protiv bilo kakvih zabrana:

"Televiziju i radio niti gledam niti slušam, a kada bih to činila, ne bi mi smetalo ako nije isforsirano. Muzika je za mene život bez obzira odakle dolazila i prema njoj nemam odnos zabrane, gađenja ili ograničenja svijesti. Ako je netko drugi takav, to ne znači da i mi trebamo biti takvi.

Bane Krstić (Garavi sokak) je s filozofske točke dao svoje viđenje pojave jugonostalgije:

"Odavno smo prestali biti zajednica. Postali smo masa, i to amorfna, podobna za sve vrste oblikovanja i manipulacija. Mediji su nas razbili i rade s nama što hoće, što mnogo govori i o nama samima."

Razgovarao: Rajko Dvizac (TV novosti, 1996.)