ČETRDESET je godina prošlo od 21. listopada 1981. godine, kad je u Kulušiću snimljen Ravno do dna, legendarni Azrin trostruki živi album, na kojem je zabilježen dio atmosfere s dva od sedam rasprodanih koncerata odsviranih uzastopno, u tjedan dana. Piše se o tome na portalima i po društvenim mrežama, a mi smo nazvali njegova kreatora Branimira Štulića. Čovjek, kao što se zna, desetljećima živi u Nizozemskoj. S pitanjima o obljetnici slavnog albuma i još ponekom detalju iz karijere gnjavili smo ga baš kad se spremao hraniti golubove. Na temu smo prešli nakon kraćeg ćaskanja o porijeklu i medijima.

Prvo smo ga pitali kako mu nakon 40 godina zvuči Ravno do dna.

Taj Ravno do dna je, prema svim mojim nastupima, tako kako je zabilježen, jedva prosječan, jedva da je prosječan. Bilo je, vjerojatno i gorih momenata, ali ne toliko puno, ali bilo je i puno boljih momenata. Ja sad što bih ostavio od njega, to je dupli album, može nekako proći. Trostruki nikako. Ima puno smeća, ne.

Što vam je smeće?

Može proći onih 13 pjesama koje su tada nove bile i, ovako, neke izvedbe, ali, kažem, jedva, jedva da je prosječan. Nije bilo puno gorih izvedbi, ali je sigurno bilo puno boljih. A zbog čega je to tako? Po mom mišljenju, jer je ta cijela 1981., kako da to kažem... neprestani nastupi, promjena opreme, ja nisam imao nikakav monitor da čujem, jel. Sve na slijepo, samo ideš, pičiš, ne... Pustiš đavolu da kupiš komadiće. Onda neosjetno odskližeš, upadneš u nešto. Puno je, previše pjesama, samo se gura, pojednostavljuje do krajnjih granica. Tad sam prestao postavljati bubnjeve i bas ritam sekciji. Znači, samo ono, linijom najmanjeg otpora, samo ideš i ideš.

A onda ta neprestana izvođenja uslove da izgubiš osjećaj za pjesmu. To je kao da sad stalno jedeš čokoladu... Pa, mislim, poslije sedam dana bi poludio, ne. Izgubiš osjećaj, ja lično, pošto sam ja to pjevao, izvodio, sve. Otupiš kompletno, ne. Ko kad ne spavaš dva dana, onda radiš samo s ovim jednim djelićem mozga koji te vodi automatski. Uopće ništa, baš doslovce tako, znači, samo ono najminimalnije. Grozno sam pjevao i to sam bio čak i tad svjestan toga, ali nisam htio da bude bolje. Ja ne znam zašto, stvarno ne znam, to je bio neki vid prosvjeda, ne znam kako da to objasnim.

A onda i kod miksanja, jebi ga. Miksanje, to je najvažnije od svega, treba puno više vremena, ali to je sve bilo ad hoc rađeno. Recimo, trebao sam tu gitaru daleko više isfurat, ima tu dosta stvari. Ali najvažnije je da sam pjevao loše, ne.

A nisam... Kako da ti to kažem. Svi su oko mene bili krezubi, ne. I onda meni bilo neugodno da ja imam sve zube. I onda sam pustio dva zuba da mi fale, tamo kutnjaci, razumiješ? To zvuči morbidno, ali je istina, ne. Ja kad sam se pojavio 1980., mislim da je bilo u Ivanićgradu ili Čazmi. Imao sam one hlače s omota prvog albuma, to su bile konobarske hlače koje sam u konfekciji kupio za nastup, koje su imale onu štraftu da se ne peglaju, ne. I ja idem prema bini, prvi red to vidi, diže se i u znak protesta napušta dvoranu. Kakav sam ja to panker koji ima štraftu, hahahaha. Prema tome, tamo di si i da nećeš, uđe ti, moraš...

Tako da je sve to uslovilo da je to bilo grozno. I baš zato što je to grozno, neslušljivo, ispada da je najbolji živi album rocka. I materijal je grozan, ne pjesme, nego ljudski materijal. To je moje tumačenje toga.

Slušate li ga?

Ja slušam svoju muziku jer moram da je napravim konačno. Sve što sam ja objavio, to nije prava knjiga, nego rukopis, grubi rukopis. Na tome tek treba raditi, posložiti. Ja nisam imao vremena, to je bilo luđački. Znači toliko brzo ideš da kolomija iza tebe ne ostaje. Znaš šta je kolomija? Trag od kola, kotača u pjesmi, ali kad su neravnine na tlu, ne ostavljaju traga. To je toliko brzo bilo.

Dobro, ostavilo je traga, desetljećima vas zovu, piše se o vama.

Zbog tekstova je to sve. Ali izvođenje, mislim, stvarno sam loše pjevao, ne. I to je bilo tako, reko sam, sve skupa, stjecaj okolnosti. A onda još i snimanje, to je zapravo trebalo snimati cijeli tjedan, tako se to obično radi, jer kad je snimanje, ljudi su napeti. Recimo, petak je bio fantastičan nastup, to je jedan od dva najbolja nastupa koja pamtim, ali opet, sve skupa, to je velik posao, treba puno vremena, a to uopće nije bilo moguće. Sve je bilo rađeno u ratnim okolnostima u to vrijeme. Dupli, eventualno, može proći. Trebalo je izbaciti sigurno trećinu materijala.

Bio je u vrhu živih albuma jugoslavenskog rocka.

Dobro, bio je, jer drugih nema. Koliko je drugih živih albuma bilo tamo? Imaš od Filma, onaj iz Kulušića koji uopće nije živi album, nego studijski, oni su dorađivali u studiju, ne. Najbolje čuješ kod aplauza, čuješ aplauz koji je Piko Stančić ubacio iz Studentskog centra s gostovanja '81. ono, pozdrav Beograda Zagrebu. Poslušaj taj Film i taj aplauz, pa ćeš vidjet da to nema veze s Kulušićem, to je umetnuto. Koji drugi još ima od živih albuma? Ima Hajdučka česma, to je opet nastup iz Sarajeva, a aplauz je iz Beograda. A ovaj je doslovce živi, jedini živi, pravi.

Rekli ste da ste u petak svirali najbolje. Kojeg je dana snimljen Ravno do dna?

Dva nastupa su snimljena: utorak i srijeda, a mi smo upravo tad kružili, došli iz Skopja preko Užica, Slavonski Brod, odmah, sljedećeg dana, jebote. To je svakog dana jedan koncert, stvarno ludilo kad se sad gleda. I onda oguglaš, nemaš nikakav osjećaj. Utorak i srijeda, ali sam kombinirao, jer je većina materijala, ja mislim, sa srijede. A onda sam ja pogriješio: ja sam imao dvije gitare i umjesto da sviram ovu koja je imala bolji zvuk, ja sam uvijek išao težim putem. I, jebi ga, sve je to uslovilo da nisam zadovoljan, uopće nisam zadovoljan.

Kojim ste svojim albumom danas najzadovoljniji?

(Duža tišina). Pošteno, nijednim, hahahaha, ali može proći, sigurno može proći, ovaj, Krivo srastanje...

Filigranski pločnici?

Može, Filigranski, Filigranski zato što je prvi normalni. Prvi album je kompletno uništen, drugi mi je isto uništen jer je kontrafaza... Ja sam uništio treći, tek je normalno krenulo s Filigranskim, ne. Onda sam na Fazanima imao dobar zvuk, to sam se potrudio oko toga, išao sam vani, u Jugoslaviji nisi mogao dobit taj zvuk, ne, nitko nije znao radit, ne. Ali, opet kažem, to su samo skripte. Ja sam sad sve napravio sasvim u drugačijem slijedu, drugačijem pakovanju, druga set-lista,onda to ima smisla. Ovako, to je na brzinu napravljeno i ostavljeno, to je napola urađeno, ne. Sad je puno bolje. Ima puno dobrih stvari.

Pretpostavljam da nemate namjeru to izdati?

Ne, ne, ne, to nikako. Više nije vrijeme uopće ko što je prije bilo. Sad izdaješ po ovim društvenim mrežama i platformama, to se više ne izdaje i ne kupuje, ali inače me ne zanima prodavati. Nije me ni onda zanimalo, ali to je bilo dio posla. Moraš platit, a kako ću platit ako ne zaradim? Ako ne plaćaš, ne možeš svirati, nitko s tobom ne svira, nitko neće raditi bilo šta. Moraš plaćati, moraš zaraditi, a ja sam sve to plaćao, ne. Prisiljen si na to, kao što si prisiljen i sada na svašta. Moguće kad napravim svoju platformu, pa ću sve to stavit na to, ja stvarno rado to podijelim sa svima, ne.

Objavljujete na YouTubeu na kanalu Petrović Petar?

Je, je, kačim. To nije moj kanal, to je od drugog čovjeka, ali kačim na njega.

A na Facebooku?

Ne, ne, ne, na Facebooku ništa. Ima hiljadu mojih stranica, ali ja to ne mogu zatvorit. Oni namjerno to rade, oni neće skidati, ali to nema veze sa mnom. Ja samo kačim na Petrović Petar i ništa više.