NAKON duge i teške bolesti umro je veliki glazbenik i pjevač. Umjetnički poziv je iscrpljujući - duge noći, a kratka pića. Lakše je uštimat klavir negoli čovika i dok je drugo ponekad znalo falšat, prvo nije smilo. Čovik koji se svima daje nema kad mislit na sebe i svoje bližnje, stoga ne čudi da supruga pamti samo sretne dane, a publika pjesme.

Iako je Dan nacionalne sućuti u ovoj državi svaki dan, tuga dobije na značenju kad se proglasi nacionalnom vrijednošću. Tada dulje traje, no omogućuje HRT-u da ima kakav-takav program. Međutim, svakom istinskom virtuozu smetaju umjetno stvorene suze te šok, nevjerica i prenemaganja raštimanih pratećih vokala.

O veličini i zaslugama ovog pjevača ne treba trošiti riječi. Nakupilo se dovoljno pljeska za ulicu koja bi nosila njegovo ime, a svaka kaleta se nada da će baš njoj pripasti ta čast.

"Ja bi od gušta prominila ime", šotovoće će Bušićeva, "kad je Mišo posta Mate, zašto ne bi i ja postala netko?"

"Ma šta ćeš ti, Bušićeva, govorit, a do jučer si žamorila s Budakovon? Ti se tako zovi, samo zovi, u Čavoglavan, za grada nisi", ljuti se Riva.

Možda je pokojnik htio da umjesto ulice njegovo ime nosi neki brod. Možda je pokojnik htio da pogreb bude u krugu obitelji. Naravno, nije važno šta je htio pokojnik nego šta hoće živi. Nema sumnje, oni bi da je s njima. No brod je ostao u boci. Otišla je još jedna legenda. Umro je Arsen Dedić.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala