Tako je govorio Bajaga: Rasista još i mogu nekako shvatiti, ali nacionalista...

Tako je govorio Bajaga: Rasista još i mogu nekako shvatiti, ali nacionalista...
Foto: Yugopapir

JEDAN od najpopularnijih glazbenika na ovim prostorima, Momčilo Bajagić Bajaga, proslavio je 60. rođendan, a mi vam, u suradnji s Yugopapirom, donosimo intervju koji je za RTV Reviju dao u prosincu 1988. godine. 

Sa svojim četvrtim albumom, Prodavnica tajni, Momčilo Bajagić je potvrdio, pa i upotpunio svoje opredjeljenje koje se zasniva na krajnje urbanoj interpretaciji rocka. Naime, od prve ploče, koju su krasile razdraganost i nepretencioznost, preko druge, gdje dokazuje ozbiljnost i raskošan talent, odnosno treće, na kojoj razrađuje započete ideje, kod njega je bio uočljiv senzibilitet muzički inteligentnog i narativno vrckavog, ali, istovremeno, "običnog momka iz susjedstva". Poslije medijske euforije u čijem je centru bio sa svojim Jahačima magle, rockerski snažnom i aranžerski prebogatom pločom, Bajaga je prije dvije i pol godine nestao sa scene. To je učinio isto onako kako je na nju zakoračio: mirno, s gotovo ispričavajućim smiješkom u najboljoj građanskoj maniri odgojenog mladića. Vratio se, nedavno, s Prodavnicom tajni. Riječ je o sjajnoj ploči, na kojoj se nalazi deset krajnje intimnih brojeva, kojom će, još jednom, pogoditi, to je izvjesno, ukus i široke publike i krajnje probirljivih slušatelja. 

Može li se dogoditi da ova poduža pauza bitno negativno utječe na prodaju Prodavaonice tajni, pitamo Bajagu.

Ne vjerujem. Geografija je dostigla tiražu od sto tisuća primjeraka, da bi album Sa druge strane jastuka otišao u 360.000 komada. Jahači magle su dosegli brojku od dvije stotine tisuća pa očekujem da će slično biti i s četvrtom pločom.

Prodavnica tajni pokazuje da si se zasitio prebogatih aranžmana?

Prethodni album je bio svirački čvrst i jako dobro produciran. Na njemu je mnogo zvukova, materijal smo snimali čak dva i pol mjeseca i koristili možda i previše instrumenata. Zato sam htio da ova ploča bude daleko intimnija. Na primjer, ima više akustičnih gitara nego na svim prethodnim zajedno. Aranžmani su svedeni na minimum, a i omot je crno-bijeli, čime sam želio posebno podcrtati notu intimnosti. Za ovu ploču sam napisao čak tridesetak pjesama, za dvadeset i dvije sam napravio demo-snimke, da bih, na kraju, u rekordno kratkom roku, što daje, opet, posebnu atmosferu, u studiju snimio samo devet.

Od dvije i pol godine, koliko nisi bio prisutan na našoj glazbenoj sceni, šest mjeseci si proveo u jugoistočnoj Aziji. Izgleda da je to podneblje dosta utjecalo na tvoj glazbeni izraz. 

 Utjecaj je evidentan i svjesno sam mu se prepustio. Pet, šest godina se ništa ne događa u popularnoj muzici Zapada. Princ i U2. možda, predstavljaju izuzetak, a ostalo je samo prežvakavanje poznatih modela. Nikakav idejni napredak ne postoji, u harmonijama vlada baruština i samo se u tehnologiji osjeća neki pomak. Vrijeme je da se još jednom pomjeri centar kulturnih zbivanja. Prvo je prijestolnica rocka bio London, onda New York, sada nije nigdje pa zašto se uskoro ne bi pomjerila negdje na istok? Trenutno mi je interesantan Jusuf Nadur, koji, također, koristi bas bubanj i sintesajzer, ali svira njegovu etnomuziku. U odnosu na njega Pet Shop Boysi su potpuno dekadentni, bez obzira na tehnologiju kojom se koriste.  Možda i Jugoslavija, zbog geografskog položaja, u tome ima neku šansu, jer ako uspijemo spojiti zapadnu tehnologiju s, po idejama bogatim i interesantnim, istokom, bit ćemo u prilici svjetskom tržištu ponuditi nešto novo.

 Pjesme na novom albumu obraćaju se čovjekovoj intimi, a političnost se jedva nazire iz drugog plana. Ne misliš li da je to čudan staralački pristup pogotovo jednog rockera, od kojeg se doza bunta podrazumijeva, s obzirom na burna vremena u kojima živimo?

Po meni osnovno osjećanje na ploči je seta. Ja zaista nisam želio snimiti, nazovimo je, angažiranu muziku, ali nisam mogao izbjeći utjecaj ovog vremena, odnosno aktualnih događaja u Jugoslaviji. Ne volim raditi direktno, ali se, ipak, odbljesci cjelokupne situacije u zemlji mogu osjetiti u svakoj drugoj pjesmi. U pjesmama mora biti, bar indirektno, prisutno vrijeme u kojem su stvarane. Iskazivati previše sreće u nevesela vremena predstavlja, po meni, kič, pa i svojevrsni neodgoj. Tu dobro dođe podsjećanje na onu izreku o ludom i brašnu. S druge strane, moramo se osloboditi kolektivne depresije i svemu pristupiti fajterski. Jer samo tako možemo da izaći iz čamotinje.

Vrhunac angažiranosti

Postoje uvjerenja da su upravo krizna vremena pogodna za najšira umjetnička izražavanja. 

I ja sam sklon takvom mišljenju. Nije slučajno što kraj zlatnog doba rokenrola koincidira s prestankom američkog angažiranja u vijetnamskom ratu, Solženjicin je pisao u Staljinovim logorima, borio se i izborio za svoje djelo. Mondrian je umro gladan, a sad su mu slike u svim velikim svjetskim muzejima. Kad prođe izvjesno vrijeme, izblijede sjećanja na uvjete u kojima su stvarana umjetnička djela, a ostaju živjeti samo ona. 

Dakle, pokušao si se osloboditi imperativa i stega koje pred umjetnika postavlja politika, pogotovo ona dnevna?

Pazićev Hazarski rječnik, čudesna knjiga, preveden je na sve velike svjetske jezike i Francuzi, Grci ili Španjolci, na primjer, prepoznaju u njoj situacije koje ih more. To je, uvjeren sam, vrhunac angažiranosti. Dnevna politika je jedna od nižih disciplina u skali ljudskih aktivnosti. Umjetnost se njome ne smije koristiti. jer tako sama sebi umanjuje vrijednost, lišava se kozmopolitizma, jednog od svojih bitnijih obilježja. Velike ideje nisu omeđene vremenom, a pogotovo ne bi smjele trajati jedan mjesec ili godinu dana. Mene je u rokenrol uvukla, pored svirke, ideja hipi pokreta, i na tim pozicijama sam i danas, bez obzira koliko to zastarjelo izgledalo. Na ljude gledam kao na braću i sestre, na što sam vrlo ponosan. Mi u rocku imamo posebnu obavezu da budemo iznad onoga što se trenutno događa.

Vjerojatno misliš na sve prisutniji nacionalizam?

On je, rekao bih, niži oblik rasizma, jer rasista mogu "opravdati" kako iz osobne gluposti misli da su ljudi nejednaki ako im se razlikuje boja kože, dok nacionalist ne može drugom na faci pročitati kojem narodu pripada. Problem još više dobiva na značaju ako se sagleda u kontekstu aktualnog ujedinjenja Zapadne Europe i perestrojke u Sovjetskom Savezu.

Dovoljno je otvoriti bilo koje novine da bi se posumnjalo u ovu tvoju tvrdnju...

Naš narod nije, nažalost, ni dovoljno pismen, ni emancipiran, pa služi za potkusurivanje raznih računa, kojima ni slučajno nije doprinio. Vidiš, kad bi se sredila ekonomska situacija, mnogi problemi bi bili riješeni. Nesreća je što ljudi svoje nezadovoljstvo financijskom situacijom artikuliraju na razne načine, pa i kroz nacionalizam. Riječ je, uvjeren sam, o još jednom vidu manipulacije najširim masama. Došlo je vrijeme da me sve više ljudi pita što sam po nacionalnosti. Uvijek isto odgovaram: ja sam stanovnik Zemlje. 

Objasnit ću što mislim na jednom primjeru. Poslije tri ploče i tri turneje počeo sam shvaćati kako stvari izmiču mojoj kontroli. Život me počeo podsjećati na pogled iz automobila koji se kreće tri stotine kilometara na sat. Bio sam prinuđen da prikočim i da se sklonim. Skupio sam sav novac koji sam imao i otišao u Tajland. Odande mi je sve poprimilo drugačiju dimenziju. Razbistrile su mi se stvari i na osobnom i na općem planu. Shvatio sam koliko je naša zemlja mala, koliko je sićušan Beograd, pa, naravno, i svi moji problemi u njemu. Kao u partiji šaha, sa strane se sve bolje vidi.

Droga neprijatelj broj jedan

Kad smo kod osobnih problema, teško odolijevam a da te ne pitam...

O drogi?

Da.

U jeku zanimanja ljudi za našu glazbu, kao što rekoh, sklonio sam se. U ovom poslu ima isuviše pohlepnih ljudi koji nisu mogli shvatiti zbog čega nisam pokupio lovu kad mi je bila nadohvat ruke. Odmah su odgovor "našli" u mojoj navodnoj vezanosti za narkotike. Krenule su priče, a ja sam već imao prilike pročitati u novinama takve stvari da me više ništa nije moglo iznenaditi. U početku sam se javljao kući kad bih pročitao da me udario tramvaj ili da sam bolestan od side, a onda sam i to prestao, jer su i moji roditelji već oguglali na glasine. Opredjeljenje da nikad ništa ne demantiram silno je potpirivalo maštu onih koji su, tobože, sve znali o meni. Put na Tajland savršeno se uklopio u scenarij o mojoj narkomaniji. Zanimljivo je da me do sada nitko direktno nije pitao o tome i ovo je moja prva izjava vezana za drogu. Pristalica sam zdravog vođenja života. Namjeravam postati i vegetarijanac. Već i iz ovog možete zaključiti što mislim o drogi. Od nje nitko ništa dobro nije dobio, naprotiv. Priče da ona pozitivno utječe na stvaralački potencijal su bez ikakve osnove. Najbolja ilustracija za tu tvrdnju je podsjećanje na činjenicu da su mnogi sjajni muzičari propali i stvaralački, da ne govorimo o duhovnom i tjelesnom uništenju, upravo zbog konzumiranja opijata. Rekao bih da je i droga način manipuliranja ljudima, jer ne mogu vjerovati u nemoć svih policija svijeta. Bliže je pameti da je u pitanju globalna zavjera. Pisao sam dvije pjesme s tom temom Znam čovjeka i Pilule za lilule i u njima je moj stav lako uočljiv. Ako bih mogao dati savjet, a istovremeno izbjeći poziciju pametnjakovića koji voli da dijeliti lekcije, rekao bih da su narkotici neprijatelj broj jedan čovječanstva.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara