Tako je govorio Željko Malnar: Ja sam sada moćan, ja znam tajnu života

Tako je govorio Željko Malnar: Ja sam sada moćan, ja znam tajnu života

Foto: YouTube/

PRIJE tri godine na današnji dan svijet je napustio Željko Malnar. Umjesto uobičajeni podsjećanjem na njegov lik i djelo, pronašli smo intervju u kojem je Malnar u potpunosti se ogolio, na sebi svojstven arogantan način.

Travanj 1986: Čini se da bi Željka Malnara ljudi više cijenili i ozbiljnije shvaćali kada bi se, umjesto što ih uvjerava u svoju odvažnost, povukao u miran život šutljivca. Ovako se stječe utisak da ne može da živi bez publiciteta i dokaza tuđeg divljenja.

Malnar djeluje arogantno i drsko, kao čovjek koji je posisao sve znanje sveta, pa sada reklamira svoju nadmoć...

GLAS OMLADINE: Čini se da Tibor Sekelj živi mudrije od tebe, bar kada su u pitanju mediji. Džungla te sigurno nije naučila da budeš hvalisavac.

MALNAR: Džungla me je naučila da budem skroman i ja se tako ponašam. Hvalisavci su budale a ja sam pametan čovjek. Što se tiče Sekelja, to je čovjek kojeg izuzetno cijenim i volim. On je neponovljiv, samo jedan.

Ali, Sekelj je živio u jednom vremenu a ja živim u sasvim drugom. Tu su uspoređenja nemoguća bez obzira što smo obojica, kao luđaci, srljali u nepoznato. U svoje vrijeme Sekelj nije mogao da prezentira ljudima svoje odiseje putem medija koji meni danas stoje na raspolaganju - zato ljudi misle da je on skromniji, pošteniji i mudriji od mene.

Njegove poruke ljudima nisu što i moje. Bez obzira koliko smo slični, Sekelj i ja smo dva paralelna sveta. On je čudo od čovjeka. Ova Jugoslavija ni ne zna kakvu grandioznu ličnost ima, pa čak ni ljudi kojima je poznat nisu svjesni njegovog kozmopolitizma.

Jedna rijeka u američkim džunglama nosi njegovo ime, a krstili su je ljudožderi. Ona će se tako zvati dok je god čovječanstva. Tko to zna izuzev njega, mene i ljudoždera?

GLAS OMLADINE: Ipak se čini da ti krčmiš svoja dragocjena putovanja, pa tako ispada da im je jedina svrha tvoje medijsko eksponiranje.

MALNAR: Nisam ja kriv! Uvijek mi na nos nabijaju kako sam ekshibicionista koji trči za slavom i priznanjima svoje hrabrosti. Govore kako sam nametljiv i sklon potrebi da budem popularan. To je laž. Opanjkavaju me oni koji se ne miču dalje iz svog smrdljivog kreveta i kojima iskaču oči od straha kada prelaze prometnu ulicu.

Istina je u ovome: sva moja putovanja ništa ne znače ako se ljudima ne pokažu, kao što je bezvrijedno i nekorisno svako književno delo zaključano u ladici književnika. Čak i da postoji, vrijednost knjige je uništena, kao što je uništena vrijednost mog putovanja među ljudoždere.

Avanturu treba pokazati, jer jedino tada ona postaje smislena i korisna ljudima. Kada ja to prikažem na televiziji, onda putovanje izgleda nestvarno i senzacionalno. Kome? Pa tebi i drugima koji sjedite po kavanama u Novom Sadu i dok se ja lamatam po prašumi i gledam smrti u oči, ispijate vinjake i lupate gluposti.

Meni je džungla sasvim obična, ali vama je senzacionalna. Zar sam ja kriv što ste poslije gledanja filma zapamtili Željka Malnara i što je on postao "zvijezda"?

Vaš nedostatak iskustva i neznanje su prepreke koje vas onemogućavaju da doprete do moje filozofije. Ja neću da budem medijski tip, ali vi ga sami od mene stvarate i poslije mi to kačite kao slabost.

Ali ja nemam drugog izbora: moram vam to prikazati, jer lažete ako tvrdite da to ne želite da vidite. Ljudima treba senzacija, a ja im senzaciju dajem. Pošteno. Briga me što će kasnije misliti o meni.

Ja sam umjetnik

GLAS OMLADINE: Tvoji filmski zapisi iz prašuma nisu sirovi dokumentarni materijali, već čitave priče urađene kao po precizno napisanom scenariju. Neki su čak posumnjali u njihovu vjerodostojnost.

MALNAR: Ti nemaš pravo da ovako sudiš, jer dok ti čamiš u redakciji i svađaš se s urednikom zbog neke tričave rubrike, ja se lamatam po džungli i pravim film! Kad budeš otišao sam i uvjerio se na svojoj koži, onda možeš sa mnom da razgovaraš na takvom nivou.

Ja sam prije nekoliko dana jedva živ glavu izvukao, a danas sam u Novom Sadu - držim predavanje! Pišljivi Bani su mi ubili nekoliko ljudi i smrskali ih kao koštice pred mojim nogama, da bi mi ti i tebi slični postavljali danas pitanja o vjerodostojnosti onoga što radim.

’Bem vam boga, civilizacijskog!

Spavali ste u toplim krevetima dok smo mi još prošlog tjedna, po mraku kojeg smo sjekli mačetama, tumarali kroz džunglu i plašili se svakog treptaja lišća unaokolo. Bani su nas danima pratili u stopu dok nas nisu ščepali, a onda je nastalo klanje u kojem je meni i drugima sam đavo pomogao da se izvučemo i dočekamo jutro živi.

Sad vas gledam tako pitome i nježne (Malnar se obraća nekolicini djevojaka koje prisustvuju razgovoru - op. a.), a jučer sam gledao u oči ljudoždere, video zdrobljene glave, i užas, nezamisliv užas...

Ja koji sam to doživio, kao svaki normalan čovjek, nisam sposoban da ovo iskustvo zauvijek sahranim u sebe. Čovjek sam i želim da ga prenesem drugim ljudima, jer čak i taj užas rađa neku novu vrijednost, koje niste ni svjesni dok vam se ne da na tacni u prikladnom obliku. Zbog toga pravim filmove; ako ne mogu prenijeti detalje, trudim se da bar približno uvjerljivo snimim atmosferu koja je okruživala događaj. Time ne želim da kažem da improviziram. Neke budale koje ne vide dalje od nosa kače mi i takva iskustva.

GLAS OMLADINE: To znači da u tebi ima nešto i od umjetnika? Da li je, po tvom mišljenju, vještina putovanja neka vrsta umjetnosti?

MALNAR: Čovjek koji zna da putuje, umjetnik je. Toj ideji mora da posveti cijeli život ako želi da uspije. Ja sam u tom smislu sretan čovjek. Sve ono što na putovanjima doživim, ja vjerno prenosim na celuloid. Tu nema improvizacije, mada se ljudima, shvaćajući da to nisu čisti dokumentarni materijali, već da imaju priču, scenarij, čini da su neka moja putovanja iskonstruirana.

To je glupost.

Ponavljam: ako se gledatelj osjeća prevarenim, onda mu je to zbrčila njegova vlastita žudnja za senzacionalnim. On nema takvo iskustvo i zato sumnja.

Sumnja koja proizlazi iz neznanja je glupost, a najveći broj ljudi kojima se ja obraćam nisu svjesni svojih sumnji, ne razumiju ih, a sumnjaju. Na to sam navikao i ne smeta mi mnogo. Tvrd sam kao kamen.

Ne pravim hladne dokumentarce jer ja nisam zapisničar, činovnik džungle, ja se ne postavljam iznad nje i kao neki bog promatram stvari ne sudjelujući u njihovim procesima. Ja ne prepisujem prirodu, već se ponašam kao njen logični sastojak.

Da bih prikazao to žestoko spajanje, ja svojim filmskim zapisima dodajem, vi biste rekli umjetničku žicu. Da nje nema vi biste gledali u ekran kao volovi, neke stvari biste saznavali, ali bi suština ostala iza vas.

Ovako se osjećate plemenitijim, putujete zajedno s mnom, strahujete...

Ti filmski tragovi su posljedica moje sanjalačke prirode, jer ja sam pre svega čovjek kojeg vode njegovi snovi. Sva moja putovanja imaju uporište u snovima, a čovjek koji zna da sanja, umjetnik je.

Ja kao svaki drugi umjetnik moram da pravim priče. U tome mi već godinama pomaže Ivica Drnić, montažer na TV Zagreb.

To je jedan predivan čovjek kojeg ja volim jer mi je jednom, premoren od rada, šutnuo jedan film iz Amazona i rekao: "Čuj, Željkec, jebem ja tvoje ljudoždere! Idem kući da vidim djecu!"

Sva moja putovanja padaju na koljena pred tom rečenicom, a svi filmovi se čine besmislenim. To je moja sudbina, imenjače.

Možete li to povjerovati?

GLAS OMLADINE: Pokušaj da se sjetiš onih sudbonosnih časova u tvom djetinjstvu koji su te učinili avanturistom. Kada si prvi put osjetio žudnju za daljinama?

MALNAR: Ja sam rastao u zagrebačkom naselju Pešćenica, u kraju gdje su milicionari dolazili jednom godišnje, i to bornim kolima. Bio sam član jedne lokalne bande koja je krala ugalj i prodavala ga bogatijim ljudima u Zagrebu i okolini.

Zajebavali smo se tako sve dok vođa bande nije pogriješio, skliznuo s vagona i kotači su mu odsjekli obje noge. To je bio moj prvi dodir sa smrću, istovremeno i motiv da se zamislim nad njom.

"Sidarta" je bila prva knjiga koja mi je ponudila neka rješenja i istinski me prodrmala. Cilj mog prvog putovanja bila je naša jedina prašuma Perućica, ali pre nego što sam ušao u nju, na Magliću, nabasao sam na pastira Miladina Budalića, starca koji je cijeli život proveo potpuno sam u divljini.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

On me je naučio kako se može proći kroz livadu prepunu cvijeća a da se ni jedna biljka ne zgazi. Mnogo godina kasnije, u prašumama Amazonije, shvatio sam koliku važnost ima samo jedan jedini cvijet za čovječanstvo.

Miladin mi je govorio da šuma egzistira kao društvo - ako ne poremetiš harmoniju šume, ona će te pustiti napolje, u protivnom ­ ubit će te!

Upitao sam ga kako ću znati da me je šuma svojevoljno pustila unutra? Odgovorio je: "Kad u ovom mračnom zidu vidiš svijetlu točku, to ti šuma odobrava ulazak!"

Ja sam 17 dana blenuo u mračni zid Perućice dok mi se zbilja nije ukazala svijetla pukotina: kroz nju sam onda ušao unutra, tamo gdje bi svaki američki turista ušao s hamburgerom u ustima.

Danima sam lutao mračnom šumom i imao tu (ne)sreću da prisustvujem samrtničkom hropcu jednog drveta.

Njegova agonija, slična čovjekovoj, trajala je oko deset minuta. Jasno sam čuo uzdahe, roptanje, kidanje korenja, sve dok se drvo nije srušilo.

Proces je izazvao neobičan osjećaj u meni, možda je baš ta smrt prethodila ovome što danas jesam.

GLAS OMLADINE: Ispričaj nešto o svojoj posljednjoj ekspediciji na Solomonske otoke.

MALNAR: Ekspediciju je financirao zapadni kapital, a ja sam joj bio vođa. Imali smo više složenih zadataka, a cilj je bio da se dođe do nekih saznanja korisnih za nauku i povijest. Bilo je teško, pobijeno mi je mnogo ljudi, a neke posebne rezultate nismo ostvarili.

Jedan od naših zadataka bio je, recimo, da utvrdimo da li se kineskom džunkom, koja je riječni brod, moglo krenuti na otvoreno more. Neki tvrde da su Kinezi oplovljavali svijet još prije Kolumba i drugih moreplovaca, a mi smo dokazali da nisu.

Dobili smo zadatak da uđemo u vrtlog tornada, u toj jebenoj ljusci oraha. Ratni i prekooceanski brodovi su bježali iz pojasa vrtloga, a mi smo punom parom, pred očima zaprepaštenih mornara i putnika, zapalili prema srcu tornada.

Jedan brod nam je dao počasnu stražu! Sad znamo da Kinezi nisu oplovili svet...

Tornado nas je bacio na koralni sprud na kojem smo ostali sedam i po mjeseci i tada smo izgubili četiri čovjeka.

Utvrdili smo, dalje, da je nedolazak monsuna u Indiju direktno povezan s poljoprivredom u Vojvodini! Možete li to povjerovati?

Možete li povjerovati da rezanje jednog stabla u džungli, izaziva biološki poremećaj četiri kilometra unaokolo. Da svakog dana sa zemljine kugle nestaje 3,5 kilometra prašuma...

GLAS OMLADINE: U džungli ste imali zanimljiv susret s jednim plemenom. Što ste tamo tražili?

MALNAR: Tražili smo muda labudova! Krenuli smo prema tom selu (koje je, inače, imalo dodira s vanjskim svetom), ali kada smo stigli do njega ljudi nije bilo. Čuli su da dolazimo i pobjegli su duboko u džunglu.

Zabarikadirali smo se u jednu od koliba i tu probdjeli noć, znajući da su oni u blizini i da motre na nas. Iste noći jedan od mojih ljudi, neki Ti-Si, dobio je malariju od ujeda komarca, ali, sva sreća, nije odapeo.

Ljudi su se sutradan vratili u svoje selo i, očigledno, shvatili da nismo došli s neprijateljskim namjerama.

Sela poput ovoga, koja imaju dodira s vanjskim svetom, još su opasnija od onih koja ne znaju za drugi svet osim svog.

Ovi koji znaju, žele po svaku cijenu da obrane svoj integritet, zato s njima čovjek nikada nije na čistom.

Ekspediciju pre nas su pobili i požderali za večeru.

Lagao sam i ljude i ljudoždere

MALNAR: Da bi provjerio tko smo i kakve su nam namjere, seoski vrač je naredio da popijemo halucinogenu drogu. U drogiranom stanju vrač igra oko neznanca i pita ga tko je on, odakle dolazi, da li su njegovi demoni jači itd.

Vrač kontrolira stanje pošto zna što vam se dešava u glavi. Veza između drogiranog i vrača uspostavlja se kroz simbole, ukoliko se načini greška vrač ima pravo da vam odsiječe glavu dok ste opijeni.

Poslije položenog testa dobili smo obećanje da će nas on povesti dublje u džunglu. Kada nas je vrač natjerao da satima buljimo u mračni zid i sami pronađemo otvor, sjetio sam se Miladina s Maglića. Džungla je žena, pa je zato žena i jedino može shvatiti.

Unutra nas je povela jedna starica iz sela koja je sve vrijeme glasno razgovarala s drvećem. Na mjestima gdje je bilo dosta zmija, ispred kolone se kretao čovjek koji je znao zmijski jezik i koji je molio zmijsku kraljicu da nas pusti kroz svoje područje.

Na leđima nam je napisao molbu upućenu kraljici da se smiluje, i tek tada smo mogli da krenemo. Za ilustraciju, jedan ugriz zmije 500 puta je jači od doze dovoljne da ubije. U tom selu bio je običaj da došljak vodi ljubav s kćerkom poglavice, pa je tako meni dopala trinaestogodišnja djevojčica.

Seksualni akt se morao odigrati na jednom platou, pred očima svih ljudi u selu. Srećom, uspeo sam da odglumim snošaj.

Kad god bih odlazio u lov ili istraživanje morao sam, po nalogu samog poglavice, njegovu kćerku a moju suprugu vezivati kao kozu za neku palmu. I danas mi je žao te žene.

GLAS OMLADINE: Osjećaš li se ti, imenjače, poslije svih tih putovanja pomalo umoran? Nije li već vrijeme da se negdje baci sidro i počne miran život?

MALNAR: Mudrost je znati kada prestati, a ja lično mislim da sam sa Solomonskim otocima svoju odiseju priveo kraju. Nigdje više ne idem, ostajem u Zagrebu, u svojoj Pešćenici. Tamo sam ja bog.

Došao sam, stari moj, do uvjerenja da su ovakva putovanja postala besmislena, jer to ljude više ne zanima, čak ni sa znanstvene strane.

Iz takvih putovanja, koja su osuđena na svakojake užase i ljudske tragedije, ekspedicija često iscijedi samo atraktivan filmski materijal. Meni požderu ljude da biste vi sjedili u fotelji i uz kikiriki doživjeli strah, a da vam se pritom ništa užasno ne dogodi. Zbog toga nema smisla žrtvovati ljude i trošiti toliki novac.

Ja sam na Solomonskim otocima tražio neku ljekovitu biljku, a američki kapital mi je za to istraživanje dao oko dva milijuna dolara.

Pre deset godina tražio bih je s oduševljenjem, sad krećem sa saznanjem da ta biljka ne može da pomogne zapadnom čovjeku, jer se kalemi na jedan umjetni materijal. Biljka svoju ljekovitost daje uz pomoć boga i kozmosa, a zapadnom čovjeku je oduzeto i jedno i drugo.

Da bi biljka liječila potrebna je identifikacija s njom, ona dakle liječi samo mene i to dok je tražim. Ja, dakle, zapadnim ljudima donosim biljku svjestan da ih obmanjujem! Zato ću da prestanem s ovim pizdarijama.

Opterećuje me saznanje o besmislenosti nekih vlastitih poteza, jer ja sam stigao do faze žestokog prodiranja kroz stvari.

Ja sam sada moćan, ja znam tajnu života.

GLAS OMLADINE: Znači, neposlušni sin se vraća svom starom ognjištu.

MALNAR: I sve sljedeće ekspedicije koje bude organizirao, biće putovanja kroz njega samog. Slutim da će to biti mnogo opasnije nego putovanje kroz džunglu.

Razgovarao: Željko Marković, foto: Boban Antić (Glas omladine, travanj 1986.) 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara