Tekst iz 1981.: Kako je nekad izgledao sezonski rad na Jadranu?
KAKO je izgledao rad na sezoni na Jadranu osamdesetih godina? U suradnji s Yugopapirom donosimo tekst iz 1981. godine u kojem je svoje iskustvo rada u ljetnim mjesecima objasnilo nekoliko tadašnjih sezonaca.
Srpanj 1981.: Kad ne bi primali na rad sezonsku radnu snagu, mnogi naši ugostiteljski i turistički objekti mogli bi staviti ključ u bravu. Oni su za njih rješenje svih briga. Tek kad stignu sezonci, hoteli na Jadranu mogu raditi punim kapacitetom. Zato začuđuje koliko turističke i radne organizacije malo polažu u rješavanje njihovih problema. Sezonci su, ustvari, ničija briga. Oni su zanimljivi samo dok su turisti tu, na obali, u objektima. Kad se vrijeme pogorša i sezoni se približi kraj, usljeđuju otkazi. Sezonska radna snaga tada gubi sva prava iz radnog odnosa. Prestaju one olakšice koje uživaju njihovi kolege u istim objektima, a posjeduju rješenja o stalnom radnom odnosu.
- To nije sve - tvrdila nam je Z. K. (19), konobarica. Od nas se često traži da otvoreno koketiramo s pojedinim gostima.
- Zašto?
- Riječ je o parajlijama koji driješe kesu i kad treba i kad ne treba. Šef sale mi je prvo pokušao nagovijestiti potrebu bolje usluge. Pošto nisam reagirala, otvoreno mi je rekao da parajliju zanima moje društvo.
- Jeste li prihvatili taj neočekivani aranžman?
- Taman posla! Ja sam ovdje, na obalu, došla zaraditi koji dinar za školovanje u Beogradu. Ništa mi drugo, osim poštenog posla, ne pada na pamet.
- Kako je reagirao šef sale?
- Poslao me je raditi u kuhinju.
- Što je time postigao?
- Onemogućio mi je direktan kontakt s gostima hotela.
- Pa što onda? Tako si bar van domašaja očiju takvih kakav je taj parajlija!
- To je u redu. Samo, na ovaj način, zarađujem golu plaću.
- A onako?
- Kao šankerica koja naplaćuje usluge gostima, često sam u prilici dobiti bakšiš. A on je katkad prilično velik. Događalo se da više para skupim od bakšiša nego što mi je dnevnica.
- Što sada namjeravaš?
- Radit ću ovdje neko vrijeme. Drugačije ne mogu. U međuvremenu povezala sam se s nekim prijateljicama, šankericama u susjednom hotelu. Čim se tamo ukaže slobodno radno mjesto, ovdje ću reći zbogom! Ne isplati mi se raditi za golu plaću.
- Zašto se nisi žalila nekom samoupravnom tijelu ovog hotela?
- Kome da se žalim? Pa taj čovjek, taj šef sale, manje-više je u svim samoupravnim organima. On je, čini mi se, glavni drmator u ovom objektu. Zbog toga mi nije palo na pamet da se žalim. Kadija te tuži - kadija ti sudi. Baš tako je u ovom objektu.
Cijelo ljeto među stolovima
- I mene su pokušali plasirati na sličan način - tvrdila je K. Č. (17), koja je prisustvovala našem razgovoru.
- Kako si to izbjegla?
- Zaprijetila sam šefu da ću otići i prijaviti ga policiji. Prepao se.
- Nisu uslijedile kazne za neposlušnost?
- Zaboravio je, istog trenutka, na sve prijedloge. Čim sam mu pokazala zube, ostavio me je na miru!
- Misliš li da tako trebaju raditi i sve tvoje kolegice?
- Zavisi s kim imaju posla. Vidite primjer moje prijateljice. Ona je za šefa dobila drmatora. Čini mi se da ni ja ne bih s tim čovjekom izašla na kraj. I ja bih morala mijenjati radno mjesto. To ne znači da se ne bih prvo oduprla, zaprijetila zakonom.
- Koliko, po tvom mišljenju, zakon štiti sezonce?
- Ovo je treća godina kako dolazim iz Zvornika i tu, na obali, trčim čitavo ljeto među stolovima i uslužujem brojne goste. Imam određeno iskustvo. Čini mi se da nas ništa ne štiti. Sve je u rukama ljudi iz turističkih i ugostiteljskih objekata.
- Kako bi ti riješila taj problem?
- Dala bih sezonskoj radnoj snazi veća samoupravna prava.
- A to znači?
- Uključivala bi ih u sve djelatnosti samoupravnih organa. I oni bi imali pravo odlučivati - bar dok se nalaze na ovim privremenim radnim mjestima.
- Misliš da bi ih stalno zaposleni prihvatili kao sebi ravne?
- Morali bi kad bi se sve sprovelo po zakonskoj osnovi.
- Na tome se već radi.
- To je odlično! Već je vrijeme da se i na nas ozbiljnije misli.
Broje im se zalogaji
Naš četvrti mladi sugovornik s obale, sedamnaestogodišnji Z. T., priučeni kuhar, smatra da se zapošljavanjem sezonske radne snage čini medvjeđa usluga čitavom jadranskom turizmu!
- Mi smo lošiji radnici od stalno zaposlenih - tvrdi on.
- A morali biste biti bolji jer dogodine nećete naći posao u istom objektu...
- Za posao ne treba brinuti. Sezonce svako rado zapošljava. Obaveze prema njima su minimalne.
- Jeste li zbog toga lošiji na poslu?
- To nema veze s onim što hoću reći. Mi smo lošiji zato što nismo zainteresirani za duži prosperitet radne organizacije u kojoj se zapošljavamo tijekom turističke sezone.
- Znači, otuda sve one pritužbe domaćih i stranih gostiju.
- Mnogima od sezonaca puca prsluk za pritužbe gostiju. Jedino ako čovjek nije pošten u odnosu na ono što radi. Ima, na sreću, i takvih. Zapravo, mnogo ih je više nego onih koji su nemarni. To nas spašava. Da su svi nemarni, naš bi turizam krenuo nizbrdo.
- A ovako?
- Ide se iz godine u godinu. Naša zemlja mnogo polaže na zaradu od turizma. Baš zato bi trebalo riješiti i naše pitanje.
- Imaš li neki konkretan prijedlog?
- Imam ja toga koliko hoćete.
- Što bi ti, da imaš mogućnost odlučivanja, napravio sa sezoncima?
- Vodio bih više brige oko njihovog smještaja, ishrane i plaćanja.
- Zar su te stavke kod vas neriješene?
- Sve je loše, počevši od plaće pa nadalje. Oni koji kontaktiraju s gostima nekako i prolaze, jer dobiju napojnicu. A mi, u kuhinji, dobijemo samo golu plaću. Smještaju nas u neodgovarajuće prostorije. Da i ne govorimo o ishrani. Broji nam se, doslovno, svaki zalogaj.
S pogledom na bezbrižne
- Mi sezonci bili smo i ostat ćemo trinaesto prase - tvrdio nam je K. L. (19), nosač prtljage i izvršitelj svih pomoćnih poslova u hotelu visoke kategorije.
- Za nas nitko ne brine. Svi misle da smo zadovoljni što uopće dobijemo posao.
- Zar nije tako?
- Zadovoljni jesmo, zbog posla, ali nismo zadovoljni onim što dobijemo zato što radimo po čitav dan.
- Zašto ne pokušaš nešto drugo?
- A gdje? I što?
- Postoje drugi poslovi. U tvom gradu, u unutrašnjosti zemlje, ima jakih radnih organizacija.
- Ja već dvije godine čekam na bilo kakav posao kod kuće. Zato jedva čekam početak turističke sezone. Tada bar dobijem nešto.
- Zašto nisi zadovoljan onim što dobiješ?
- Sve su to mrvice u odnosu na one koji imaju stalni radni odnos.
- Na primjer?
- Oni su, u prvom redu, bezbrižniji od nas. Znaju da je pred njima budućnost bez briga. A mi? Mi već sada, na početku svake sezone, mislimo što ćemo raditi kad ljeto prođe?
Samo ljetna zarada
- Nije sve tako crno sa sezoncima kako na prvi pogled izgleda - tvrdio nam je konobar Jasmin Našić (19).
- Pogotovo na slovenskom primorju. Tamo sam radio čitavo prošlo ljeto. Mogu reći da se isplatilo.
- U kom smislu?
- Zaradio sam dosta novca, a sve vrijeme sam uživao sva prava iz radnog odnosa - kao i moji kolege koji su bili u stalnom radnom odnosu.
- Zašto i ove godine nisi otišao tamo?
- Kasno sam se oslobodio nekih obaveza kod kuće, u Bihaću.
- Zašto si došao baš na splitsko područje?
- Nisam došao s nekim planom. Ovamo me je doveo jedan posrednik, da ne kažem menadžer.
- Zar i toga ima među vama?
- Gdje vi živite? Pa oni rade godinama! Od toga dobivaju postotak naše zarade. Moj dobije nešto i od radne organizacije kojoj nas dovodi. Oni time mnogo štede. Ne moraju slati svog čovjeka da nas angažira po manjim mjestima u unutrašnjosti. On ne zna na brzu ruku pronaći sezonca kao naš posrednik, inače i sam iz Bihaća.
- Koliko vas je stiglo u njegovom aranžmanu?
- Sto.
- Tko je radije viđen: muškarci ili žene?
- Zavisi o kakvom je objektu riječ. Ako je u pitanju samo restoran, ovdašnji ljudi radije primaju žene. Pogotovo ako je lokal u privatnim rukama. Svi više vole žene. Gostu je milije da ga uslužuje djevojka. Mnogi od njih se nadaju da će doći do odnosa.
- Dolazi li do toga?
- To pitajte neku djevojku. Koliko znam, ima i toga. Djevojke se snalaze na razne načine ne bi li povećale svoju ljetnu zaradu.
Svoga tijela gospodar
- Zabavljala sam se s nekoliko pristojnih gostiju - priznala nam je H. Č. (20), konobarica.
- Jesi li za to dobila nadoknadu?
- Što vam pada na pamet! Pa nisam ja prostitutka.
- Neki tvoje kolege tvrde da se njihove kolegice rado upuštaju u odnose s gostima koji su spremni da pune kasu?
- U svakom žitu ima kukolja. Kod kuće, u Maglaju, znam službenicu koja za pare odlazi s muškarcima. A ima stalno radno mjesto, stan i sve što joj treba za ugodan život!
- Bi li se zabavljala s nekim gostom kad bi šef dao mig?
- Ne bih. Sama odlučujem s kim ću se zabavljati. Uostalom, ništa me ne može spriječiti da tako radim. Isto tako, nitko me ne može natjerati da se zabavljam s nekim tko mi nije simpatičan i drag.
- Neke tvoje kolegice, sezonke kao i ti, morale su to raditi jer bi, u suprotnom, gubile posao!
- Pa, što da su izgubile posao? Posla, bar dok je sezona, nije teško naći na Jadranu. Ja se, na takav način, nikada ne bih vezivala za posao.
- Što misliš o uvjetima rada sezonaca?
- Dosta su loši. O tome bi, u interesu nas, mladih ljudi, već trebalo povesti računa. I to na najvišim instancama. Šteta je tolikih ljudi. Kad bi svi mi imali, ovdje na obali, stalan posao, i turista bi bilo daleko više. Nitko se ne bi žalio na usluge.
Tekst: V. B. (Dvoje, 1981.)
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati