ISTRAŽIVAČ Matthew Dieumegard-Thornton popeo se na najviši vrh svijeta u svibnju 2012. U dobi od samo 22 godine postao je jedan od najmlađih alpinista u povijesti koji su osvojili Everest.

Ono što većina ljudi možda ne očekuje jest da dolazak na sam vrh nije ispunjen samo sunčevim zrakama, pogledom koji oduzima dah i slavnim osjećajem postignuća. Matthew je u razgovoru za RedBull podijelio šokantnu stvarnost svog uspona, uključujući i razlog zbog kojeg je dolazak na vrh bio trenutak koji više sliči horor-filmu.

Istraživač je objasnio da prosječan uspon traje pet do šest tjedana kako bi tijelo imalo vremena za prilagodbu. No zatim je upozorio: "Ništa vas ne može pripremiti za područje poznato kao 'Zona smrti', u kojem jednostavno nema dovoljno kisika, a zrak je toliko rijedak da vas izluđuje."

Zloglasna Zona smrti

Možda biste pomislili da će nakon prolaska kroz Zonu smrti, držanja koraka sa šerpama koji znaju zaobilazne putove i prizora tijela preminulih penjača duž staze dolazak na vrh donijeti olakšanje. Nažalost, nije bilo tako.

"Ušao sam u taj podvig zamišljajući da bi umiranje na vrhu Everesta, ako do toga dođe, bilo prilično smirujuće jer je razina kisika toliko niska da bih se jednostavno 'ugasio'. Ali ne, vrh je toliko vjetrovit i neprijateljski nastrojen – to jednostavno nije lijepo mjesto. To je ekstremno", objasnio je.

Kao u hororu

Na vrhu se, kaže, samo podsjetio koliko je "daleko od pomoći" i kako ga "nitko neće doći spasiti" ako se nešto dogodi. "Vjetar unosi toliko napetosti da ga mogu usporediti samo sa zvukom iz horor-filma", nastavio je.

Kad je konačno stigao na vrh, bio je u stanju hipoksije, s vrlo niskom razinom kisika, toliko da je "potpuno zaboravio fotografirati se za sve svoje sponzore". "U tom trenutku mi je bilo stalo samo do sebe, osjećao sam se kao da sam pod utjecajem alkohola. Ali kad se suprotstavljaš prirodi na tako sirov način, nije loše razmišljati samo o sebi", zaključio je.