U bivšoj Jugoslaviji tvrdila je da je vidjela Gospu: "Govori čisto hrvatski"

U bivšoj Jugoslaviji tvrdila je da je vidjela Gospu: "Govori čisto hrvatski"
Foto: Yugopapir

MNOGI su čuli legendu o Gospi iz Međugorja koje godinama posjećuju brojni hodočasnici. U suradnji s Yugopapirom donosimo vam intervju s vidjelicom Vickom Ivanković koja je u doba kad je navodno vidjela Gospu imala 18 godina. 

Rujan 1982: Dvadesetčetvrti lipnja 1981. godine je datum koji je promijenio život selu Međugorje, kod Čitluka, u blizini Mostara. Selo je postalo poznato među vjernicima u Jugoslaviji i svijetu. "Krivci" za izlazak Međugorja iz anonimnosti su međugorska djeca, koja su navedenog datuma "ugledala" Svetu Bogorodicu. Njih šestoro, među kojima Ivanka i Vicka Ivanković, mali Jakov Čočo, brzo su uzbudili selo i okolinu, a glas o njihovom nevjerojatnom susretu s Gospom prenio se daleko, pa je tijekom mjesec dana protekle godine na tisuće hodočasnika hrlilo u ovo selo. Štampa je svojevremeno puno o tome pisala. Zatim se sve nekako stišalo. Mjesto pojave Gospe bilo je od kolovoza zabranjeno za posjećivanje, lokalni svećenik Jozo Zovko izveden je pred sud zbog pripovjedi koje, kako je sud utvrdio, nisu imale mnogo veze sa vjerom, ali su imale s politikom.

Bilo je svojevremeno i puno uzbuđenja u Čitluku zbog događaja na brdu Crnica iznad sela Međugorje. Društveno-političke organizacije raspravljale su i o nekim pojavama nacionalizma, pjevanju ustaških pjesama, pa je Gordijev čvor presječen zabranom pristupa na Crnicu. Svećenstvo je hodočašću odredilo novu lokaciju: crkvu u selu Međugorje u koju i danas dolazi puno vjernika, znatno više no što je to bio slučaj prije "pojave" Gospe.

 

Iako je sve, naoko, sređeno, kult Gospe se i dalje širi, dolaze i dalje čak i stranci izdaleka, dolaze eksperti katoličke crkve za proučavanje ovakvih pojava, oformljena je Komisija u okviru Crkve koja će istražiti hoće li Međugorje u budućnosti postati nešto slično francuskom mjestu Lourdes, ili portugalskoj Fatimi.

Ja sam u Međugorje otišao prije svega da razgovaram s nekim od mladih svjedoka pojave Gospe. Navodno, Gospa se deci i dalje pojavljuje svakodnevno i večernje mise kad deca komuniciraju s njom veoma su posjećene. Poslije dužeg uvjeravanja fratara na službi u crkvi u Međugorju, postigli smo dogovor da razgovor s jednim od svjedoka pojave Gospe vodim u prostorijama u kojima rade fratri. Poštujući dogovor, ne spominjem ime fratra koji je prisustvovao razgovoru radi kontroliranja mojih eventualnih političkih i ostalih neugodnih pitanja koja bi mogla zakomplicirati Crkvi situaciju. Razgovor objavljujemo bez ikakvih prepravki. Izbjegavamo i uobičajeni komentar uz tekstove koji govore o religiji, smatrajući da je dokumentarnost razgovora dovoljna za razmišljanje.

Pominjem samo najneophodnije o mojoj sugovornici:

Vicka Ivanković, 18 godina, vjernica, bivša učenica Kemijske škole u Mostaru, buduća časna sestra. Krunski svjedok pojave Gospe na Crnici. Neprestani osmjeh na licu, ljepuškasta djevojka, otvorena. Ima svoje navike i svjetonazore, u mnogočemu drugačije od njenih vršnjaka koje sam sreo u Čitluku. Ne voli rock glazbu, sluša samo religioznu. Ali, nosi traperice. Uostalom, neka govori, dok sjedimo u fratrovoj kancelariji, izuzetno gostoprimljivo dočekani i posluženi.

Bijeli se i okreće

"Hoću li ja od početka, sve ono? Oni, prvi dan, bila je srida. I ja bila na produžnoj nastavi iz matematike. To je trebalo ići nekoliko dana podučavati se nešto i ja otišla. Mala Mirjana i Ivanka su otišle kod malog Jakše oko pet sati. Ja sam spavala i kaže meni sestra: 'Rekli su ti oni da dođeš tamo kod Jakše.' Kažem dobro i kasnije sam došla. Kaže meni Jakšina majka: 'Otišli su oni gore onim putem. Nisu kod mene dolazili.' Ja vidim Mirjanu gore, Ivanku i malu Marijinu sestru. Vidim maše mi Marijina sestra, kaže: 'Dođider.' Došla sam do nje i mislila sam nešto gledaju dolje, u zemlju. Dok sam ja njima bliže došla, kaže meni ona Marijina sestra: 'Jesi li vid’la Gospu?' A ja, kako su one rekle da su vid’le Gospu, ja papuče s noga i bosa, a kiša je padala. Odmah sam pobjegla. 'Čuj, velim ja njima, ma što vam je, kakva Gospa, nije Gospa igračka da se mi s njom izigravamo.' Kažu oni: 'Je, Gospa je i Gospa je'. Gledajte vi, al’mene je bilo stra’ i ja otišla. 

Doš'o i mali Ivan što je s nama i velim ja njemu: 'Ivane, aj’ ti sa mnom gore, a on nosio neke jabuke. "Pa ako vidimo, vidimo, i ne moramo vidjeti, bit ćemo gore, blizu njih.' Kaže Ivan: 'Pa idemo'. Mi se približili na dva metra. Ja pitam: 'Ivane, vidiš li ti?', a Ivan pobjegao. Nema ga, što ću ja sad tu, ja ništa ne vidim. I ne gledam gore uopće u brdo, ništa. Gledam preda se, sve me stra’ gore pogledati. Oni meni govore: 'Pogledaj, vidjet ćeš i ti' Gledajte vi, ali ja, i pobjegla opet.

I vratila se. Vidim nešto se bijeli. Bijeli se, ali ne mogu reći da je to Gospa. Vidim bijela haljina, nešto drži u ruci, valjda otkriva i pokriva. I oni meni govore: 'Vidiš li ti?' Vidim bijeli se i okreće, al’ ništa ne vidim. One govore meni, maše rukama, vidiš li ovo ono, al’ ja ništa ne vidim. Reko' - ništa. I drugi dan opet, mi brali ono duhan, kažu oni ajmo otići nas tri, ja, Mirjana i Ivanka. Oni Ivan nije bio tu i Marija i Jakša, oni su bili kod kuće. I vele oni meni, ako ti Vicka vidiš Gospu, ti meni kaži, pa ne moramo je mi vidjeti uopće, samo da budemo tu prisutni. Ajd, dobro, i mi šetamo ti šetamo, ide se tako. Kad kaže meni Ivanka: 'Eno Gospe.' I sad, drugi je dan i ja je vidim potpuno, čitavu, valjda trista-četiristo metara, odslikava se, kakva je haljina boje, i veo ..."

"Što, 300-400 metara?"

"Vidi se sve kao da je preda mnom, i kako u zraku lebdi, sve. Ali drugi dan nema ništa u ruci, kao što sam je ja prvi dan vid’la to nije nikako ono isto, skroz je drukčije. Vidi joj se kosa i sve, lice. Mirjana i Ivanka su ostale tu, a ja se odma’ vratila po Mariju i Jakšu. Zovnula ih i oni su sa mnom pošli. Pitam ja Jakšu da li vidi, a Jakša kaže: 'Ja ne vidim.' To smo bili na putu. I kad smo pošli gore uz brdo, i došli gore, mali Jakša je klekao i kaže evo je. Da sad odmah umrem ne bih žalio, veli, vidim Gospu. Pitam ja Mariju vidiš li ti, kaže ona ja vidim, nešto je sivo, al’ ja ne vidim Gospu. To je njoj, znaš, povremeno dolazilo, ona boja, sve, i odjednom, kako je klekla, kaže: 'Evo je!' Mi smo je potpuno vid’li, ona nije. Bila je sve vrijeme s nama, al nije vidjela kao mi. I na kraju kaže: evo je. A mi joj nismo govorili što je na njoj, kakva je, znaš. I ona je nama počela
govoriti, evo, ovo je ovo, ono. Onda sam ja vid’la da i ona vidi. Ja je pitam koliko je u zraku, ona meni sve objašnjava. Pa kažem, nemam ja tu što."

"Na kojoj je visini to bilo?"

"Ima ovoliko (manje od pola metra - prim.) Ja, nije puno.

I onda drugi dan mi smo tu bili, iskupilo se tu naroda, gledaju, al’ nitko ništa. Sve na cesti dole bilo, kraj puta, a mi smo bili na brdu. Ono gledaju al’ nitko ništa ne primijeti. Bili smo tu i dolazili su ljudi. Vidjeli su da s nekim razgovaramo, al’ ništa ne čuju niti što vide. Pa ljudima to bilo malo i čudno, prvi put, i tako. Onda su se neki i smijali, normalno, što vam je. Ja nisam ništa govorila. Kad smo došli kući, pitaju nas, mala Mirjana kaže svojoj majci: 'Joj, vid’li smo Gospu'. Mirjana odma’ to, kao s muštulukom. Kaže vid’la je Vicka Gospu. 

Kaže majka, pa ništa mi nije govorila. Ona došla kući pa veli vid’la sam gospu. Kaže meni majka, nemojte se s Gospom igrati, lako je to reći. Kažem ja, ženska glavo, pa nisam ja beba, ja da zamišljam Gospu, ja bi je zamišljala osamnaest godina, ne bi’ u ovoj. Sigurno, ja ne bi’ uopće ni pomišljala na Gospu da je vidim, ako je ne bi’ vidjela. Što bi se lagala, ja bi’ se voljela izigravati s nekim drugim stvarima, a ne bi s Gospom. Gospa, plus toga, nije za me igračka, ja Gospu poštujem iako je nisam, mislim, prije viđala, a sad pošto je vidim ja bi’ je isto poštivala. I tako vjerovala sam da postoji iako je nisam viđala. Isto kao da je vidim."

Zašto baš ovdje

"Koliko je trajala ta njena slika koju ste vidjeli?"

"Pa koliko, možda je bila pola sata."

"Možeš li mi detaljnije opisati kako si je vidjela?"

"Što ima? Kako izgleda? Ona je u prirodnoj ljudskoj veličini, malo je veća od mene, ima dvadeset godina, ima sivu haljinu, bijeli veo, kruna od zvijezda, oči plave, kosa crna, jagodice rumene, e ovako, ovoliko lebdi u zraku. Kosa skroz crna, noge se ne vide od haljine (ovo je izrecitirala vrlo brzo, u jednom dahu.)"

"Kakvo je vrijeme bilo taj dan?"

"Prvi je dan bilo oblačno, a drugi oblačno, al’ nije bilo kiše. Čim nema kiše fino je."

"Sinoć nam je poslije mise jedan mladić, koji nije iz vašeg sela, pričao da je bio s vama. Kaže da si ga uhvatila za ruku da mu pipanjem pokažeš Gospu. Osjetio je pod prstima kao neki led i figuru. Je li istina da ste nekim ljudima to pokazivali?"

"Jeste, vodili smo. Nisu vidjeli. Čuj, kao da ja ne bi’ voljela da vide."

"Kako ti to tumačiš. Ti vidiš a drugi ne?"

"Što ću ja, ja ne tumačim, ja kažem isto Gospi, kad pričamo: 'Ja bi’ voljela da se svakom ukaže.' Što je sad imam razbijat’ glavu kome će se ukazati, kome neće, ovo, ono. To su Gospine stvari, ako ’oće, ’oće. Što ću, bolan, ne mogu ja ništa."

"A možeš li mi nešto o tim razgovorima reći? Možeš li se sjetiti svih vaših razgovora detaljno."

"Pa, sjećam se ja, ovako, skoro svih, možda mi se nekad ovako priđe, pa se kasnije sjetim."

"A možeš li se baš sad sjetiti nekih razgovora?"

"Mogu, najviše su ti ovi razgovori kod nas pitati za ove bolesnike. Na primer neki teški, lakši, nema veze, mislim, preporučiti ih. Onda razna pitanja za nas, za svećenike, kako tko postavi."

"Jesu li vas ljudi molili da pitate Gospu za nešto?"

"Pa mole, dašta rade."

"A kako je bilo prvi put. Kakav je bio prvi razgovor?"

- Prvi razgovor je bio gori di smo bili na brdu. Pitali smo je zašto je baš ovdje kod nas došla, kako je njezino ime, i tako to. Rekla je da je došla zato što još ima dobrih vjernika. Ja sam Blažena Djevica Marija. Onda sam ja uzela čašu vode i rekla sam ponijet ću krštene vode i soli, poškropit ću je, pa ako bude Gospa, ona će ostati, a ako ne bude, neki Đavo, što ja znam, nisam bila sigurna. I ostala je. Mogu odma’ reći da kad smo je pitali, da je ona kazala Mirjana i Ivanka su dolje molile, kad smo bili prvi-drugi dan. Mi smo došli a one su stigle do šest Očenaša. Kad sam ja došla, bio je još jedan. 

Onda kad smo mi izašli gore na brdo, onda je ona rekla da se moli Sedam očenaša, Zdravo Marija, Slava Ocu i jedno Vjerovanje. Onda je opet jednog drugog dana rekla da je njena najdraža pjesma Kriste u tvoje ime, a molitva Vjerovanje. Onda kaže za ove sve bolesnike, samo da se svaki dan moli Gospina krunica, Vjerovanje, da se posti, na okrugloj vodi i čvrsto povjeruje. Da bez čvrste vjere nema ništa. To da oni mole. Onda..."

(Djevojka zastaje i poluglasno kao da se preslišava i izgovara neki tekst, jedino u ovom trenutku sam imao utisak da je u pitanju neki naučeni tekst.) 

"Onda nam ona kaže da se samo moli, obraća, posti, miri, čini neka žrtva, obraćanje i to. To su njezine i naše poruke. I ona ponavlja, kaže: narod stalno da moli i da vjeruje. To se ja ne bi’ ničem drugom ni nadala, to su njezine najglavnije poruke. Onda općenito vazda ponavlja: 'Bolesnici nek mole, nek mole.'

"Kakav je tvoj utisak o tonu i načinu njenog obraćanja?"

"Ona govori polako, a kad govori isto kao da pjeva. Na primjer, tamo gdje ona ovako stane, to kao da nešto svira, a ništa se ne vidi, samo vidiš Gospu, ona priča normalno."

Govori čisto hrvatski

"Kao da ima neku muzičku pratnju?"

" Što je znam ima li ona pratnju, ja ne vidim ima li što, ali ima neki zvuk."

"A govori li ona isto kao ti?"

"Ona govori čisto hrvatski."

"Ne govori vašim dijalektom (ikavica), dakle čistim književnim jezikom?"

"Malo drugačije od nas, malo, gospošnije. Pa, ja, sigurno, ne priča kao što mi."

"Je li vas puno ljudi molilo da joj se obraćate?"

"Ma dašta je. Ih, jao."

"Sjećaš li se nekih zanimljivih slučajeva?"

"Sjećam se dosta baš onih oboljelih od raka koji dođu i zamole hoću li pitati. Ima ih od svake bolesti, ja ne znam koja bolest nije došla sve."

"Kad pitaš za bolesnika od raka, što ti Gospa kaže?"

"Ona kaže samo da se moli i da čvrsto vjeruje. Ja znam dosta onih koji su kod mene dolazili, imali su rak i ozdravili su."

"Kako su tvoji kod kuće reagirali kada si se prvog dana vratila?"

"Pa dobro, što će. Malo su se smijali, normalno. Smijala sam se i ja onda, sad se ne smijem."

"U koji razred ideš."

"Ja ne idem ni u jedan. Završila sam prvi Tekstilne, bila na popravnom, pa me oborio iz matematike."

"Da li sada završavaš školu, ili ne ideš uopće u školu?"

"Nisam završila, ne idem ja."

"Zašto si odustala?"

"Pa tako. Nas ima šestoro i Gospa je nama rekla tko će da ostane s malim Jakovom, on ide u peti razred, on je malecki. I kaže ona, koja god 'oće. Marija je prošla, isto je bila na popravnom kao i ja, Mirjana je otišla u Sarajevo, Ivanka isto treba ići u školu, Ivan otišao u sjemenište u Visoko, ja onda bila propala. I ja velim, ja ću ostati, nek one idu."

"Ne razumijem to s Jakovom, ne znam detalje. Jakov dakle živi sam?"

"Da sam i ja otišla, ostao bi Jakša sam. Onda je Gospa rekla da netko ostane i onda sam ja ostala. Mi smo svaku večer ovdje u crkvi i molimo se."

"Koliko vas ima u tvojoj porodici?"

"Jedanaestero. Imam pet sestara, tri brata i roditelje."

Svete knjige i "Dinamov list"

"Mene zanima kako protječe tvoj svakodnevni život, radni dan?"

"Radi se, duhan se sadi, loza, plije se, okopava se, freže se, duhan se polijeva, loza se polijeva. Presađuje se duhan. "

(Svećenik dodaje: Ja sam je tražio neki dan i kaže mi njena majka da presađuje duhan. Duhan je vrlo osjetljiv. Kad naiđe nešto, uništi ga. Onda moraš naići i ponovo presaditi.) 

Onda dođem kući oko pet sati i onda se spremam u crkvu do šest, svaki dan. Nema nikad odmora."

"A kada ustaješ?"

"Oko šest sati. Kako kad, kad je svetac."

(Svećenik: Oko duhana se može raditi samo rano ujutro. Kad se bere na primjer. Posebno kad se bere. Ustaneš u tri i ubereš ga do pet. Čim ugrije, neće ti nitko brati duhan. Vruće je.)

"Ovdje se svi bave duhanom. I tvoja obitelj se od toga uzdržava?"

"Ne. Moj otac je u Njemačkoj. Jedna sestra mi radi, jedna je završila višu medicinsku školu, jedna je sada medicinsku završila. Jedan brat je otišao u svećenike, jedan ide u šesti, jedan u četvrti razred, mala sestra u prvi osnovne."

"Koliko ti otac već radi u Nemačkoj?"

"Četrnaest godina."

"Misli li da se vrati kući?"

"Misli."

"Vidjeli smo dosta novih kuća koje se grade u selu?"

"Napravio je i moj otac."

"Je li dovoljna za vas, brojni ste?"

"Dovoljna, jašta, i više no što treba."

"Znači, niste siromašni?"

"Nismo, ma kakvi. To su neki pisali, siromašna djeca, ovo-ono, nek dođu pa neka vide."

"Slušaš li glazbu koju mladi slušaju?"

" Ja ne slušam. Ja samo slušam svete. Mene nikad to uopće nije zanimalo, ovako neka muzika, nešto na televiziji, nikad ništa."

"A vole li glazbu tvoja braća i sestre?"

"Pa nisu ni oni nikad. Mogu pogledati neki film, ako ima neki kaubojski, ovako nešto fino, a općenito za ove ploče, ne. Slušaju možda Mišu Kovača najviše, a ovo ostalo, samo svete."

"Dobro, ima li bar neki brat ili sestra koji, na primer, baš vole rock?"

"Nema. Onog brata nema kod kuće, a neće ovi što ide u šesti osnovne i u četvrti da slušaju tu muziku, što će on, ne zna još ništa, igra se i gotovo. A sestre inače, nisu, nijedna ne voli to. Kakvi."

"Jesu li ti sestre lijepe kao ti?"

"(Smije se) Jesu."

"Hoćeš li da nas upoznaš s nekom?"

"Nije tu, jedna je otišla u Čapljinu, jedna je otišla baš jutros u Mostar, jedna radi, baš trenutno nema nijedne kod kuće. Zdenka je sinoć čitala u crkvi."

(Svećenik kaže da je dosad najbolje čitala od sve djece na misi.)"

"Kako se inače u slobodnom vremenu zabavljate vi mladi?"

- Tko, ja? Što ja, ako imam slobodnog vremena, nekad ovako od dana, ako se baš ništa poslijepodne ne ide raditi, malo odspavam dva-tri sata, ili čitam. Ako ujutro ovako pada neka kiša, čitam svete knjige."

"Osim svetih knjiga, čitaš li još bilo što?"

"Ne čitam ništa."

"Ni štampu?"

"Ma kakvi štampu. Pročitam nekad "Sportske novine", ako nešto ima o "Dinamu", eto."

"Ti si "Dinamovac"?"

"Ja. I "Dinamov list" čitam, drugo ništa."

Voli se zafrkavati

"Ima li ipak ikakve zabave u vašem mjestu?"

"Ima u Čitluku disko, ima i hotel, ima bar."

Nudim joj trešnje iz zdjele koje nam je sestra Janja stavila na sto.

"Ne mogu, hvala, ja postim danas."

"Je li način na koji ti provodiš dane, otprilike isti kao i život tvoje generacije, tvojih sestara, prijateljica i prijatelja?"

"Pa sigurno. Što god radi sestra, radim i ja."

(Svećenik: Ipak je razlika, ti ne ideš u školu, a ona ide. Kad si vozarila i kad si išla u školu to je bilo drugačije, bila si s društvom u Mostaru.)

"Sigurno, ujutro odem u školu, a uvečer se vratim."

"To je onda svakodnevno po 50 kilometara."

"Da, svaki dan, čak i šezdeset."

(Svećenik: Muški ovdje uvečer igraju nogomet. Što će. Bolje ti je igrati dvije minute, nego deset gledati.)

"Imaš li neke planove za budućnost, čime ćeš se baviti?"

"Imam ideju. Ovaj događaj je promijenio moj život. Ja sam već upisana časna sestra. Ići ću u samostan."

"Je li ta želja da ideš u časne sestre postojala i prije no što si ugledala Gospu?"

"Nikad. Bila sam u crkvi, ali nisam nikad pomislila da ću otići u časne sestre."

"To je toliko jako djelovalo na tebe da si odlučila da odeš u sestre."

"Jest."

"Vidim da si neprestano nasmijana. Jesi li ranije imala neku simpatiju, nekog dječaka koji ti se sviđao?"

"Ne. Nisam nikada. Nije me uopće nitko interesirao. I kada sam išla u školu, meni uopće nije bilo u pitanju da l’ ću ja ono vrijeme provoditi da ne idem u školu, kao što neke bježe, idu s momcima i tako. Ja to nisam nikad radila."

"Znaš li kakav te život čeka u samostanu, kako žive časne sestre?"

"To me uopće ne zanima. Ja ne pitam nikoga kako žive."

Nekoliko puta je ulazila sestra Janja, koja nam je na stol stavila najljepši med koji sam u životu okusio, koja nam je napravila sok i mom kolegi spravila ljekoviti čaj. U ured fratra stigao je neki vjernik, pa smo po dogovoru prekinuli da postavljamo pitanja Vicki dok se on ne vrati. Obraćam se Janji.

"Ja sam sinoć primijetio poslije mise da je Vicka veoma popularna među stanovnicima Međugorja i okoline. Jedna žena je prišla da joj da čokoladu."

Vicka: "Što ću ja, nisam ja beba (smije se)."

"Kako sestre vide Vicku i djecu koja su vidjela Gospu, kako ih doživljavaju?"

Sestra Janja: "Normalno. To se događa svakome. Svaki dan se to nekome događa, tko vjeruje u Boga. Inače, mogu se s njom i posvaditi, mogu joj sugerirati: ?Ti si cura i moraš biti ovakva ili onakva.' A doživljavam je stvarno normalno, ne s nekim super-sposobnostima, već baš kao djevojčicu, kao djevojku. Ona se voli obući, voli se urediti, voli se zafrkavati, i tako. Nema ona nikakve posebnosti."

"Ne čini li vam se da možda stanovništvo vidi njih drugačije nego vi, da su popularni?"

-"Jesu, to je sigurno da su popularni, oni njih drugačije gledaju kada djeca razgovaraju s Gospom. Mene to nije zanimalo, ali ljudi nešto vide. Vidim i ja dok molim. Ja mogu čovjeka prepoznati po molitvi, koliko se on stvarno preda molitvi. Sve je to pitanje koliko čovjek voli ono što radi, vi ako volite svoje novine, znat ćete što ćete učiniti.

Vi ste svakako vrsta ljudi koja... vaš posao je malo, ovako, škakljiv, ponekad često neiskren."

"Crkva općenito ima loše mišljenje o štampi, slušao sam nedavno propovijed jednog biskupa na francuskoj televiziji, u kojoj je oštro kritizirao masovne medije zbog senzacionalizma.

"Ja ne miješam ovdje Crkvu, ja to gledam iz sasvim drugog ugla. Nije čudo što je taj biskup tako istupio, jer vi jedno govorite, a ispada drugo. Događa se puno stvari koje se ne bi smjele dogoditi, odnosno ljudi ne slijede ni svoju časnu riječ ni svoje poštenje ... Misli koliko ćeš pomoći drugom čovjeku svojim poslom."

Zabranjeno je ići gore

Ponovo pitam Vicku:

"Spomenula si riječ vozariti?"

"To znači putovati svakodnevno tamo i amo."

"Znači, postat ćeš časna sestra jednog dana?"

"Dašta."

"Tvoj otac je vjerojatno od pojavljivanja Gospe dolazio kući. Što on kaže o svemu? Ide li i on u crkvu?"

"Ide, dašta. On je i prije išao vazda u crkvu."

"Je li i on odnio nešto od onog grmlja i kamenja u Njemačku?"

"Ma nije on nosio ništa."

"Pričali su nam o nekom slučaju čovjeka koji je nosio kamen u Nemačku, gdje ima paralizirano dijete. Navodno, u njemu je kupao dijete tri puta i ono je ozdravilo."

"Ima dosta tih slučajeva za koje ja i ne znam. Ne moram ni ja sve znati što se tiče Gospe."

Svećenik: Prvi svibnja došla je jedna obitelj iz Varaždina. Muž i žena i dijete i baka. Doveli su malu djevojčicu. Ja sam bio u uredu i kažu da hoće da prijave ozdravljenje. O čemu se radi? pitao sam jer ne poznam ljude. Kažu mala je imala tumor i već je prestala ići u školu. Pitao sam što je bilo a oni i pričaju da je već bila pala na krevet nije više mogla ići u školu i mater i ćaća su dolazili i odnijeli odavde nešto i mazali su to i prali. 

Uglavnom, situacija se je brzo promijenila i ja sam tražio kao i obično: molim vas dokumentaciju, vi možete meni pričati koliko god hoćete, idite od liječnika najprije uzeti nalaze od prije, a onda potvrdu sadašnjega stanja, posebno, je li, za duže vrijeme. Mala veli: "Neću ja liječniku, ja sam zdrava". Velim ja: Drago mi je što si ti zdrava, ali otiđi opet. 

Ili, recimo, onaj slučaj s časnom sestrom u Sloveniji. Čekam dokumentaciju svaki dan. Ona je već bila otpisan slučaj, u samostanu nije više ništa mogla raditi. I pitala je njezina časna majka da li bi ona htjela ići na jedno hodočašće. Rekla je kamo ću ja, ne mogu nikamo. Onda su joj rekli idemo i gotovo. I kad je ušla u autobus rekli su joj kamo će. To mi je pričala ona voditeljica, ja tu časnu sestru nisam vidio. Imali su strašne probleme s njom dok su išli na ovo putovanje. U autobusu nije mogla ni sjediti ni ležati. I ovdje je bila molitva nad bolesnicima, ovdje u crkvi, jer se gore u brdo više nije moglo. Vratila se sasvim drugačija, zdrava. Onda je opet došla ta što je organizirala put i kaže mi: "Rekla mi časna majka da je sestra nevjerojatno dobro a i ja sam je vidjela, zdrava je."

12. 08. 1981. je zabranjeno ići gore.

"Koliko ima registriranih slučajeva ozdravljenja?"

"Nisu svi sa liječničkim potvrdama. Bilo je slučajeva kožnih bolesti. Čovjek dođe ovdje i to jednostavno nestane."

"Čime se to maže?"

"Gore gdje je bila Gospa, to su ljudi nosili od onoga grmlja, zemlje. Zemlja je škrta, vodom. A ovdje se to događa u crkvi kad se vode bolesnici. To se događa i kad se ovako polože ruke. Jedan je slučaj zanimljiv bio kad je Tomislav molio. Kaže ja sam osjećala kao da mi je jedan teret pao, kao da me je ovako na dole izbijao, nekud me tjera, al to nije bio neugodan osjećaj "uništit će me" - nego kao da je to izbijanje imalo nekakvu tegobu koja je u jednom momentu odlazila tako rekuć kroz pete.

Bio je i slučaj čovjeka koji je ovamo došao u onoj tušti, mnogo je svijeta bilo. To je bio mladić koji je bio i pijanica i psovač, čovjek koji za svaku riječ psuje Boga, to su grijesi za nas. I onda je bio gore na brdu i doživio je s još jednom cijelom grupom ljudi igru sunca. On je to ovako opisao: 'U jednom momentu ja sam osjetio kao da sunce na mene leti.'

A to su vidjeli moji kod kuće. Ja sam otuda jedno desetak kilometara. Ja nisam ni znao kad sam ovamo došao da su vidjeli neke čudnovate pojave na Suncu. Ali ovaj mladić kaže: ja sam osjetio, strah me zahvatio, leti nevjerojatnom brzinom na mene u cijelom onom žaru. Veli, vidio sam četiri srca se odvajaju od toga sunca, išla su na crkvu i dva su bila gore.

Što ja znam, to je završilo, uglavnom. Ovaj je bio s jednom rukom, od Vareša. Kaže ja sam ušao u autobus, počeo sam se preznojavati, to nije bio nikakav vic znojiti se u ljeto u autobusu, ali mene je poseban znoj uhvatio, zapravo unutarnja muka koja je onda iz mene nešto izgonila. I veli, on to tako tumači, kao da sam bio opsjednut, nešto je se iz mene izvlačilo. Tada je bio pao, ili se onesvijestio, ja ne znam. Uglavnom ustali su oni njegovi i vidjeli da je slabo, da se nešto s njime događa, onda su ga malo potapšali, otvorili prozorčić da dobije zraka, međutim, veli on, dok se to nešto iz mene nije izvuklo ja nisam ništa. 

'Kad je izišla ta muka iz mene osjetio sam da sam drugačiji čovjek' Prestao je pušiti, prestao je piti, prijavio se i mislim da je već sada otišao u Rim studirati. Bit će svećenik, kažu."

Ponovo pitanje Vicki:

"Znači ništa ne jedeš petkom?"

"Apsolutno ništa. Ništa, možda vode."

"To od prošle godine, od pojave Gospe?"

"Da, od prošle godine. Kada sam je vidjela prvi put, postila sam sedam dana."

Svećenik:" Ako ikada nešto napišem, biće o postu. To je, naravno, i s religiozne strane, ali prije svega sa zdravstvene strane. Uvjerenje svih ljudi koji se bave meditacijama, koji se bave duševnim zdravljem čovjeka jeste da danas svi, osim onih koji umiru od gladi, jedemo jednu trećinu više nego što nam treba. A to znači opterećivanje želuca, opterećivanje živčanog sustava, a to znači onda i brzo starenje, mogućnost skleroze i svega mogućeg. To je kao da uvijek nosite još jedan ruksak od deset-petnaest kilograma povrh svega. Taj post je u svakoj religiji."

Razgovarao: Zoran Petrović-Piroćanac (Reporter, 1982.)

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara