U gradu koji tjera strah u kosti ljudi se množe brže od bakterija

U gradu koji tjera strah u kosti ljudi se množe brže od bakterija
Foto: Vedran Buble

Foto: Vedran Buble

OTKAKO je 2015. sretno pobjegao iz zatvora konvencionalnog života, potpisnik ovih redaka ukupno je proveo nešto manje od dvije godine smucajući se Latinskom Amerikom te Azijom, a netom što je odzvonila 2020. prvi put otisnuo se na afrički kontinent. Sljedeća tri mjeseca na Indexu ćete imati priliku čitati njegove putopise iz Tanzanije, Rwande, Ugande i Kenije pod zajedničkim imenom "Swahililand - za šaku šilinga". 

>>> Otok fejkera na kom se bjelkinje otimaju za tamnopute nomade

Strah - kotač zamašnjak civilizacijskog napretka te potporni stup na kojem opstaju i profitiraju ideologije, države, mediji, burze, osiguravajuća društva i još mnoštvo tog. Nema epidemije koja se prenosi tolikom brzinom ni prirodne katastrofe čije su posljedice tako razarajuće kao one koje nosi nekontrolirani strah. Što je veći, pogodniji je za manipulaciju, a njegov utjecaj impozantnijeg spektra. Ljude čini i sirovima i zlima, ali i dobrima i skrušenima. Zanimljivo, jedan od najsvrsishodnijih osjećaja s kojim se putnik susreće na svojim lutanjima je nešto što se nespretno može nazvati - slast straha. Riječ je o onim rijetkim trenucima u kojima ga pojava straha ispunjava zadovoljstvom jer podrazumijeva da se opet uspio izgurati van zone komfora. 

Slast straha

Uz prodornu sirenu uplovljavamo u muljeviti zaljev, ostavljajući za sobom tamne poteze Zanzibara na tirkiznom platnu Indijskog oceana. S palube katamarana uznemireno buljim u morsku liniju najvećeg tanzanijskog grada, tražeći u modernoj arhitekturi i svježe ofarbanim fasadama tragove civilizacije koji bi me mogli umiriti. Ako je vjerovati sajtu "Numbeo" (sve veća baza podataka pomalo mu daje smisao), Dar Es Salaam jedan je od deset najopasnijih gradova kontinenta, četvrti kad se izuzme nekolicina mjesta ozloglašene Južne Afrike. U njemu i Bog, u kojeg se Tanzanijci danju tako zdušno kunu, od silnog posla noću zadrijema.

Prije no što će se privezati, kapetan okreće brod za stotinu i osamdeset stupnjeva, kao da i one sa suprotne strane palube želi upozoriti na uličare koji se poput gladnih krokodila sunčaju na lukobranu. Tu je i jato lešinara s taksi iskaznicama. Strpljivo oblijeću pristanište, znaju da plijen nema kud. Osjećam se kao debela krava koju spuštaju u kavez velociraptora. Jebiga, ma koliko se god puta uvjerio da medijska slika nekog mjesta ne odgovara stvarnosti, uvijek padam na istoj stepenici. Najprije će biti da su filteri kojima gutam i probavljam vijesti nepovratno uništeni.

Dok smišljam na koji način umaći, pretjerani oprez čini me osornim. Ubrzo shvaćam da je nezaustavljiva informatizacija svoje pipke pružila i ovamo. Moj poster Raquel Welch trebao je biti Uber, ali poslijepodnevni prometni kolaps, omča o vratu svakog afričkog velegrada, taman što je uzeo maha. Pritisak okupljenih biva sve snažniji, a kad shvaćam da se vozilo koje mi je aplikacija namijenila u pola sata pomaknulo jedva stotinu metara, nema mi druge no pustiti sustavu da me proguta. Negdje će me već ispljunuti, a uostalom, tek kad ispustiš konce iz ruku, i počinje pravo putovanje, zar ne?

Dar Es Slum

Dar El Slum, kako mu u jednoj od svojih kolumni tepa, slavni političar i publicist Jenerali Ulimwengu opisao je kao ružno mega-selo od šest milijuna duša koje se gradom naziva samo zato što za njega do sada nije pronađeno prikladnije ime. "To je kolekcija raspadajućih straćara čija većina ulica nema ni imena ni broja, a za koju tanzanijske moćnike zaboli patka jer ih vide jedino iz zraka dok se helikopterima vozikaju od svojih "posh Malibu" villa u elitnim predgrađima do downtowna".

I zaista, čim siđe s glavnih prometnica, čovjek se susretne s labirintom izrovanih kaldrma koje svoje naličje, ovisno o vremenu, dramatično brzo mijenjaju iz pustinjskog u močvarno, pri čemu se zaista teško oteti dojmu da je cijeli grad zapravo jedna impozantna urbana ruševina u čijim su se mračnim pukotinama ljudi počeli umnažati brže no bakterije. Zvuči nevjerojatno, ali ako se aktualna stopa prirasta nastavi, 2100. godine Dar će biti drugi najmnogoljudniji grad planeta sa 76 milijuna stanovnika. 

Njega tada zasigurno više neće biti, vjerojatno ni njegove djece (prosječna životna dob u Tanzaniji iznosi svega 65 godina), ali tko zna koliko je takvih ljudi bilo i koliko će ih još biti kao što je moj domaćin Elia Mpembeni. On se svojom upornošću, trudom i zalaganjem nekim čudom uspio izdići iznad bijede predgrađa Kibungo u kojem je odrastao, a ne napušta ga ili ne uspijeva napustiti isključivo zato što je ovdašnje društvo koncipirano tako da se masa nesposobnih i nemoćnih (lako moguće i lijenih) često, i to svom težinom, naslanja na živote uspješnih.

Zbog toga vrlo vjerojatno i opstaje jer kako drugačije objasniti da je prosječna plaća jedva tisuću kuna, a da je i za najmizerniji život potrebno dvije. U četiri dana, koliko sam proveo u njegovoj kući, barem deset različitih ljudi ušlo je, a da nije ni zakucalo, izlazeći nekoliko minuta kasnije bogatiji za par tisuća šilinga koje im je ovaj nesebično tutnuo u šaku ili barem ključeve od auta koji je natankao samo da bi ga posudio. Da, ne nose svi heroji plašteve.

"Kako ljudima s kojima si proveo djetinjstvo okrenuti leđa?" 

"Činjenica je - s lovom koju zarađujem mogao bih živjeti kao car, ali to su sve moja braća koju poznajem već više od trideset godina. Otkad sam se rodio, na ovim ulicama dijelili smo sve što smo imali. Kako da nakon svega samo okrenem leđa? Kako im reći 'ne' kad me mole novac da kupe lijek za bolesnu majku ili cipele za braću koja nemaju s čim u školu? Kako ih odbiti kad me pitaju da im posudim auto da odu na razgovor za posao koji čekaju već mjesecima. Znam, upao sam u začarani krug iz kojeg je nemoguće izaći. Njih je na desetke i uvijek nekom nešto treba, a ako daš jednom, moraš i drugom jer kako uopće odlučiti kome je potrebno više? Iskorištavaju li me? Vjerojatno, ali kvalitetna selekcija odnosila bi mi jako puno energije. Najlakše je samo dati, a onda pred kraj mjeseca, kad od plaće ostanu mrvice, zatvoriti slavinu do sljedeće..."

"Takav život ima i jednu lijepu stranu", odjednom mijena ton. Kad meni nešto treba, skinut će i zvijezde s neba. Ja sam im pojam, uzor i lagao bih kad bih ti rekao da mi ne godi pažnja i važnost kojom me pozdravljaju kad dolazim s posla. Svaki dan čeka me parkirno mjesto pred kućom, donose mi večeru nakon što se otuširam, a dok me nema, uvijek poprave nešto što je dotrajalo ili se pokvarilo. To su sve sitnice, ali život čine ugodnijim. E sad, vrijedi li to toga... Priznajem, razapet sam. S jedne strane zadovoljstvom da činim dobro i da me se u zajednici iz koje sam potekao cijeni, a s druge osjećajem da stagniram, da si mogu pružiti puno bolji život."

Bijeg iz jednog zatvora u drugi

"Ne mogu reći da nisam pokušavao otići, ali dobiti papire za neku ozbiljnu zemlju i sposobnom Tanzanijcu predstavlja znanstvenu fantastiku. Prije dvije godine napokon sam prelomio u sebi i odlučio se na veliki korak. Potrošio sam gotovo cijelu jednu plaću na aplikaciju za australsku vizu da bih na kraju dobio odbijenicu. To me dotuklo. Mjesecima nisam bio ni za što. Bilo je onih koji su me uvjeravali da probam opet, ali to mi se činilo kao bacanje novca u vjetar. Vjerovao sam da je bolje pomoći najbližima, pogotovo jer mi je nedugo potom umro otac, a nezaposlena majka ostala sama. Sad sam opet na rubu da odem, ali ovaj put ću pametnije. Idem u Indiju. Zašto? Već osam godina radim za njih ovdje u Dar Es Salaamu i znam da nema veće gamadi, tretiraju nas kao robove i plaćaju jedva trećinu onoga koliko daju svojim Indijcima na istom radnom mjestu, ali vizu mogu dobiti kad hoću i kao IT-jevac lako pronaći posao. Jest, i tamo su plaće mizerne, ali poanta je otići odavde. Ne mogu više."

Potpuno razumijem o čemu govori, tako sam se u momentima i sam osjećao u rodnom gradu, ali jedino što mi je u tom trenutku padalo na pamet da mu kažem jest  - brate, ne idi nigdje. Ta ambicija koja te sada proždire možda će te i odvesti gdje želiš, ali baš tamo nalazi se i žrvanj u kojem se svijet o kojem sanjaš već desetljećima nemoćno koprca. U njemu se svakodnevica svodi na mahnitu potjeru za podražajima, a društveni život na usputno lajkanje Facebook slika. Elia drugi život ne poznaje, a ja se njegovog sjećam, još kako ga se sjećam.

Još od prvog jutra kad sam prošetao njegovom vibrantnom "favelom", gdje zbog osmijeha lokalaca smjesta zaboraviš na sve priče o opasnosti, učinilo mi se kao da sam se vratio u onaj Split s konca osamdesetih, kad su obitelji i prijatelji bili povezani daleko čvršćim sponama, a sam život puno jednostavniji i daleko sporiji. U vrijeme kad svi zajedno nismo bili tako odvratno razmaženi i kad je osmijeh, kako god to patetično zvučalo, gotovo uvijek značio samo osmijeh.

Afrika je talac praznovjerja koji svaki smisleni životni plan baca na koljena

"Lijepo ti to romantiziraš, ali postoji nešto što ide uz tu neiskvarenost ili zatucanost, nazovi je kako god hoćeš, a što nikako ne mogu probaviti. Svijet misli kako su nehigijena, bolesti respiratornog sustava, HIV ili malarija glavni uzročnici velike smrtnosti u Africi, no to je pogrešno. Daleko najveći krivac je bolesno praznovjerje."

"Na primjer, ako se netko razboli, prvih deset dana, bez obzira koliko simptomi ozbiljni bili, neće ni pomisliti da se radi o ozbiljnoj bolesti. Prvo na što će posumnjati je da je netko od zavidnih susjeda bacio urok pa će ga uz pomoć vračeva pokušati skinuti. Kad to ne uspije, bacit će se na tradicionalnu medicinu, a tek jednom pošto ni to ne da rezultata, otići će u bolnicu. Nažalost, tada mu često više nema pomoći. Doduše nije to jedini razlog. Kvalitetna zdravstvena skrb iznimno je skupa, a teška bolest u kući zna cijelu obitelj povući za sobom. Ako imaš veze, najbolje je otići u Indiju, a ako nemaš, treba biti mudar i kad dođe vrijeme, otići u šumu umrijeti."

"Hoćeš još jedan primjer? Četiri godine bio sam u vezi s djevojkom iz kvarta, obožavao je i bio siguran da ćemo se oženiti. Njena majka poznavala me otkako sam bio dijete zbog čega su nam i obitelji bile nerazdvojne. Onda sam jednog dana došao na ručak, a punica me potjerala, rekavši da me više nikad ne želi vidjeti. Tjednima mi nisu htjele reći o čemu se radi, a tek jednom kad se kći skroz okrenula protiv mene i kad smo se potpuno prestali viđati, dobio sam SMS u kojem je stajalo da je stara sanjala kako sam je s par prijatelja silovao i ubio. Danima sam je zvao i uvjeravao kako to nikad ne bih napravio, da je to samo jebeni san koji ne može biti razlog da se razdvoji dvoje ljudi koje se toliko vole, ali bilo je uzalud. Uskoro su me prestale i pozdravljati. Mah, s Afrikankama više ne želim imati posla."

Ruku na srce, s Afrikancima općenito, zbog njihove urođene neozbiljnosti, rijetko tko i želi imati ozbiljna posla. Dobar su primjer prepaid brojila za struju, uvedena još davne 1997. godine (28 kw/h, koliko dvočlano kućanstvo potroši u tjedan, košta nešto manje od pet dolara, a bonovi se mogu kupiti na svakom kiosku). Riječ je o zgodnom rješenju lokalne elektroprivrede koja je u prošlosti imala iznimnih problema s naplatom računa, a još i više s konstantnim isključivanjem i ponovnim uključivanjem na desetke tisuća neplatiša. Koliko je to uzaludan posao bio, osim toga što je samo u Dar Es Salaamu zahtijevao radnu snagu od najmanje pet stotina terenaca, dovoljno je pogledati električne vodove koji se od jedne do druge nesretne četvrti šire poput zloćudnog tumora, a koji su na mjestima isprepleteni poput stoljetna bršljana.

"Slatki teror seoskih prodavačica"

Ništa manje neozbiljan nije ni javni promet, posebice onaj međugradski koji bi u državi kojoj će turizam u 2020. iznositi čak 18,3 posto BDP-a (više no Hrvatskoj) trebao biti na barem mrvu višem nivou. Znam, ni meni nije jasno odakle mi obraz žaliti se na manjak komfora, a pritom godinama prije trabunjati o žalosnoj sverastućoj uniformiranosti svijeta. Afriku zaista ne treba ni pokušavati ukalupiti u moderne turističke trendove, već je pustiti da bude onakva kakva jest - dezorganizirana i šarmantno kaotična. U suprotnom bi lako mogla izgubiti smisao. Kako bilo, naš luksuzni autobus koji na luksuzan način jedino troši vrijeme svojih putnika pet stotina kilometara od Ubungo terminala do Kilimanjara prošao je za 13 sati, čime prosječnom brzinom od 38,5 km/h puše za vratom nedodirljivom međugorskom Globtouru čijih će fascinantnih osam sati za 300 kilometara od Splita do Sarajeva na tronu vjerojatno ostati duže od Jana Železnog.

Iako sam dio svoje izmrcvarene duše ostavio u prijevoznim sredstvima svih pet kontinenata, nekoliko je stvari koje su me u sedlu Kilimanjaro Expressa neobično dojmile. Kao prvo - činjenica da su tanzanijske vlasti svakih stotinu kilometara izgradile stanice za vaganje autobusa. Zašto, pitat ćete se? Pa zbog epskog bezakonja koji transportne kompanije koriste kako bi na nama nezamisliv način prekrcavale svoja prometala. Kao drugo - pravilo da se autobus nakratko mora zaustaviti na ulasku u baš svako selo je da bi masa lokalnih prodavača naranči, kukuruza, kikirikija i ostalih grickalica promarširala njime. Zašto? Zato da onaj koji njime upravlja ne bi ostao bez glave na ramenima. Kako je to jedini način na koji seljani osiguravaju egzistenciju, u onim rijetkim trenucima kad vozač ne bi na vrijeme odao namjeru da će se zaustaviti, imao sam dojam da nas sve zajedno milimetri dijele od kamenovanja.

Boli me neka stvar

Vrhunac doživljaja bio je način na koji su mi lokalni putnici redefinirali sintagmu "boli me neka stvar". Naime, imao sam tu nesreću da sam mjesto dobio u zadnjem redu, stiješnjen među dvije žene s djetetom u naručju, koje novopečeno majčinstvo nije nagnalo preispitati standarde osobne higijene. Onu s desna, ushit zbog maratona tanzanijske verzije "Stipe u gostima" na TV-u natjerao je da tijekom vožnje u čak tri navrata junački objeduje, što je njena trogodišnja kćerka koristila da komade masne svinjetine razbacuje i po sebi i po meni i po njoj.

Istovremeno, dječak koji se nervozno guzao naručjem s moje lijeve strane jednom je obavio malu, a jednom veliku nuždu u nešto što mi zovemo košulja, a Afrikanci izgleda pelena, koju mu je majka u oba navrata bez trunke premišljanja stala mijenjati. Kada je situacija postala jednako bizarna kao i smrad koji se širio, došlo mi je da ih obje istovremeno zagrlim i upitam: "Ljepotice moje, je li ovo vi mene zajebavate?"

Gnjavaže su gnjavaže samo dok nas ne natjeraju da napustimo kremaste fotelje u kojima provodimo većinu godine, zato ovim intenzivnim damama moram iskreno zahvaliti. A da vjerojatno nisu iskoristile ni trećinu arsenala kojim raspolažu, nesvjesno su ovo gunđalo primorale da nakon tri tjedna napokon prestane statirati te već jednom ustane i zapleše na tonove Afrike. 

Sretan sam, to i one primjećuju, zato i jesu tako opuštene. Ne samo da mi više ne smetaju, već su me navele i da okolinu počnem gledati drugim očima. Odjednom je pejzaž, što se poput osam milimetarskog filma satima vrtio na prljavom staklu autobusa, počeo nizati zavodljive slike egzotične afričke stvarnosti, i to baš onakvom kakvu sam je kao dijete i zamišljao - iskonski divlju koja sve pokušaje kroćenja čini uzaludnima. 

Još nekoliko sati i naći ću se u podnožju mitskog Kilimanjara, najvišeg vrha Afrika i najveće samostojeće planine svijeta koju motorom planiram uzduž i poprijeko istražiti. Pravo putovanje samo što nije počelo, a saznanje da je sve ovo do sada bio samo uvod, čini me uzbuđenim poput djeteta. Neka, još ima strasti u ovom putniku... 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara