KADA govorimo o Christopheru Guestu, nekako je možda najbolje krenuti od sredine tj. od sigurno njemu omiljene godine svog života. 1984. on je imao 36. Te godine je izašao nediskutabilno najbolji film u kojem je bio te generalno jedna od najboljih komedija u povijesti platna. Taj film ga je inspirirao da i on počne pisati i režirati u sličnom tonu i tako dodatno ostavi traga. Također, Jamie Lee Curtis ga je upravo na promotivnoj fotki tog filma prvi put i vidjela, nabavila njegov broj, pa su se kasnije i zaljubili jedno u drugo i do danas su u braku.

Poslije takve godine ne treba ti više nijedna druga, a film koji smo spomenuli nekoliko puta je naravno This Is Spinal Tap Roba Reinera, prvi naslov koji većini ljudi padne na pamet prilikom spomena izraza "mockumentary" iliti "mocking documentary", u prijevodu - podrugljivi dokumentarac. 

Ti tzv. mockumentarci su filmovi koji naizgled podsjećaju na dokumentarce - struktura je uglavnom takva da se govori o određenoj osobi, grupici, mjestu, pojavi, čemu god, uz naraciju ili jednostavno puštajući likove da govore o sebi i o onome što rade te da drugi pričaju o njima uz same prikaze njihovih djelovanja.

Razlika je što to nisu stvarni likovi nego parodije na stvarne likove ili jednostavno na društvene fenomene. Spinal Tap se konkretno bavi rock bendom iz naslova i kroz priču o toj fiktivnoj grupi možemo vidjeti sprdnju na račun bilo kojeg dosadnog i predvidivog rock dokumentarca. No sve je odrađeno na način da bi netko neupućen mogao pomisliti da to uopće nije sprdnja nego realnost. U tome je i ljepota...

Možda nije baš najsretnije opisano, ali nema veze, znate iz mnogih kasnijih serija kako to izgleda. Dakle, Guest je u Spinal Tapu igrao nimalo bistrog gitarista Nigela, u pitanju je lik iz tog filma koji je ostao ponajbolje upamćen u pop kulturi, a naročito zbog scene These Go To 11 kada je objašnjavao kako radi pojačalo benda tj. da dugme može otići na 11 umjesto uobičajenih 10 kada im zatreba dodatna snaga zvuka. Inače, to je bio jedini film na IMDb-u kojem ste mogli dati ocjenu 11 upravo zbog ove scene, ali je iz nepoznatih razloga sajt kasnije odlučio oduzeti to pravo. Šteta, bila je to najljepša i najljudskija stvar koja se mogla tamo vidjeti.

Inače, prije Spinal Tapa Guest je imao pojavljivanja u Smrtonosnoj želji i Jahačima na duge staze (brat Roberta Forda), a nakon toga bio je šestoprsti grof u Princezi nevjesti (isto Reiner režirao), igrao i u Nekoliko dobrih ljudi (opet Reiner) sve dok nije krenuo sam snimati filmove po svojoj želji. Tu spadaju genijalni Čekajući Guffmana o stanovnicima malog mjesta koji spremaju proslavu dana grada (akcijske figurice iz Moje večere s Andreom kao najbolja fora ikad), za tim filmom uslijedili i Best In Show o natjecanjima pasa te A Mighty Wind, For Your Consideration i Mascots.

Svaki od spomenutih radova je mockumentarac, što ga manje-više čini bogom, kraljem i batinom u ovoj kategoriji. Čovjek je inače u stvarnom životu barun, plemićke je krvi, ali tu titulu neće moći naslijediti njegova djeca budući da su usvojena. Još valja dodati da je privatno posve drugačiji od onoga kakav je na filmu, da se gotovo nikad ne šali i da komediju smatra poslom, a ne svojom prirodom. Barem tako kaže on i oni koji ga znaju. Možda su i oni dio nekog većeg mockumentarca.

Barun, suprug Jamie Lee Curtis i autor koji mirne duše može sebe nazvati sinonimom za čitav podžanr. Nije malo učinio u životu - Christopher Guest.