NE POSTOJI veće razočaranje od idola kojeg upoznaš. Najgore je kad je taj idol rock zvijezda koja, kada je upoznaš, često s nebesa siđe u blato i pokaže najgore osobine jednog ljudskog bića. Mnogi su idoli izgubili svaki sjaj u percepciji svog obožavatelja baš u trenutku o kojemu su oni sanjali cijelog života. Kada su mu pružili ruku i sjeli s njim za šank. Za potpuno razočaranje obično su dovoljna dva sata druženja.

Idolu moraš vjerovati. Da se osjeća kao ti, da pjeva ono što ti tuguješ i da te voli onako kao što ti voliš njega. I onda shvatiš: "To nije sjajan čovjek. Cijelu sam mladost bila u krivu."

Idoli su znali biti prostiji od pijanih uličara

I meni se to dogodilo, nekoliko puta. Idoli su za dva sata znali pokopati godine iluzije, idoli su znali biti prostiji od pijanih uličara, idoli su znali biti neugodni i nepristojni. Idoli s najljepšim ljubavnim pjesmama znali su na najgori način vrijeđati ženu. Idoli ponekad nisu sakrivali da mrze život, da mrze sami sebe, da mrze ljubav i da mrze glazbu.

Često se raspravlja o tome treba li odvajati umjetnika od onog što je on kao čovjek. Može li netko tko je stvorio najveće ljubavne pjesme istovremeno biti potpuni emocionalni invalid? Može li on biti fašist? Može li biti šovinist? 

Oni koji nisu upoznali svoje idole misle da može. Da je umjetnost zasebna kategorija, kojom može baratati bilo tko tko je za nju nadaren. I da pritom može lagati da voli ljubav, glazbu i ljude.

Tog jutra, mjeseca studenog 2016. godine, bilo je nevjerojatno toplo u Splitu. Potpuno uvjerena da ću doživjeti još jedno razočaranje, sjela sam u autobus 18 splitskog Prometa i otišla sam obaviti intervju s Akijem Rahimovskim. Srećom, pomislih, nisam najveći fan Parnog valjka u Hrvatskoj i s idolima sam odavno raskrstila.

Međutim, bila sam jako mlada i neiskusna novinarka i bila sam prilično nervozna. Što ako postavim neko neugodno pitanje? Kako će se ovaj čovjek ponašati? Što ću slagati svim prijateljima, čiji je on idol, o njemu? Kako im reći da je on, kao i svi ostali idoli, mračan, neugodan, nepristojan i hladan?

U dogovoreno vrijeme se pojavio na dogovorenom mjestu. Već tad je postao sumnjiv

Rahimovski, tada čovjek od 60 godina, umoran od koncerata i novinara, brojao je 40 godina sviranja i smaranja pitanjima. Bilo bi sasvim očekivano da bude hladan i ispoštuje razgovor, a ja sam razmišljala kako ću biti presretna ako bude tako. Međutim, nije bilo. U dogovoreno vrijeme se pojavio na dogovorenom mjestu. Već tad je postao sumnjiv.

Nekoliko mjeseci prije izašla je pjesma Za malo nježnosti. Rijetko tko je u glazbi temu usamljenosti u gomili ljudi opisao kao ta pjesma, a frajeri i idoli vjerojatno bi se pokušali ograditi od bilo kakvog identificiranja s tom pjesmom. No on nije.

Nije sakrivao koliko je ta pjesma potpuno i bezrezervno njegova i koliko je zahvalan Husu što ju je napisao.

"Ova pjesma je prijelomna za ovih prvih 40 godina našeg benda. To je moja priča, priča svakog od nas iz benda i mnogih drugih ljudi. U ovoj pjesmi smo dobili i emociju i istinu", rekao mi je.

Pjesma Za malo nježnosti, muško priznanje o usamljenosti, najsramotnijem osjećaju na svijetu, emociji koju priznaju samo najhrabriji, očito je bila potpuno njegova. I nije mu bio problem to reći. Ni o tome razgovarati.

Dvadeset dogovorenih minuta pretvorilo se u gotovo dva sata. Aki je bio jedan od najtoplijih ljudi koje sam upoznala.

Često usamljen, ali hrabar da to prizna i da od toga ne stvara patetiku. Često u praznoj hotelskoj sobi, ali pun topline i ljubaznosti prema drugima. Prema nebitnoj novinarki, prema nebitnoj konobarici, prema nebitnoj djeci koja su se došla fotografirati.

Vjerovala sam mu. Osjećao se isto kao i ja i u toj pjesmi pjevao je ono što sam ja tugovala. I, kako shvatih tom prilikom, u toj emociji bio je potpuno iskren. Idol kojemu nakon takvog susreta još više vjeruješ.

Bio je idol koji se penje na stepenicu više kad sjedneš s njim za šank

Bilo bi zaista pretenciozno napisati da mi je Aki Rahimovski promijenio život ili da sam spoznala sve ono što on jest u dva sata ispijanja kave. Nisam. Ta dva sata su bila lijepa i to je sve. Sve.

Cijeli njegov život, kako je rekao, opisan u pjesmi Za malo nježnosti, nije ga pretvorio u razočaranog idola koji razočarava druge. Nije postao idol koji pokapa godine iluzije svom obožavatelju. Upravo suprotno. Uvjerena sam da je bio idol koji se penje na jednu stepenicu više kad sjedneš s njim za šank.

Sjela sam ponovno u autobus broj 18 splitskog Prometa. Preslušavala sam razgovor na diktafonu. I dalje se ne sjećam većine razgovora, osim dijela o usamljenosti. Jer sam se svoje tada sramila. Znam samo da mi je bilo neopisivo žao što nisam bila najveći fan Parnog valjka ikad. Jer bih tada sjela u autobus i pomislila: "Moj idol je jedan sjajan čovjek. Cijelu mladost sam bila u pravu."