"UVIJEK sam bio pun humora i dogodovština i to sam nekako htio prenijeti na druge ljude", rekao je početkom ove godine za Bljesak Omer Nadarević Omčo, najpoznatiji YouTuber u BiH.

U to je vrijeme imao "samo" 650 tisuća pretplatnika na YouTubeu, ali danas je ta brojka porasla na više od milijun pretplatnika, a njegova je slava već odavno prešla granice domovine.

I dok on svoj uspjeh pripisuje kombinaciji originalnosti i bosanskog humora, drugi će reći da je recept oduvijek dobro poznat. Poseljačenje sadržaja najbrži je način da uspijete, neovisno o tome radilo se o humoru, glazbi ili filmovima.

A to je upravo ono što je Omčo i učinio jer njegovi najpopularniji skečevi vezani su upravo za "bosansku seljačinu" ili "bosanskog krkana", a skeč s bosanskom seljačinom u Golfu 2 u ovom trenutku ima preko 19 milijuna pregleda.

Naravno, neki će odmah zaključiti da je ovo "najniži oblik humora" i zaista, mnogi skečevi koje je Omčo objavio uistinu djeluju kao linija manjeg otpora i kompilacija priglupih stereotipova o Balkancima i muškaraca preodjevenih u žene ili crnce, ali bilo bi nerealno očekivati da će se humor koji serviraju zvijezde YouTubea pretjerano razlikovati od humora kakav nam serviraju u najpopularnijim humorističnim serijama na ovim prostorima.

Ukratko, da mase traže nešto profinjenije od toga, nešto profinjenije bilo bi popularno, ali to nikako nije slučaj.  

Isto tako, nazivati ovo "bosanskim humorom" bilo bi uvredljivo za, primjerice, ekipu koja je stvorila Top Listu Nadrealista. Ovo je zapravo klasičan stil YouTube zvijezda prilagođen ukusu masa ovih prostora. Raspravljati o (ne)kvaliteti potpuno je suvišno jer nečije dno uvijek će biti nečiji vrh, a činjenica je da više od milijun i nešto pretplatnika itekako ide u prilog tome da je Omčo pogodio ukus masa.

Štoviše, u moru novih "zvijezda" u BiH, Omčo djeluje kao najnapredniji predstavnik te scene. Dovoljno je pogledati bilo što što rade Ramiz Zmaj, Ljubiša Kobas i Meca Cazin i bit će vam jasno da uvijek može gore.

Drugačije nije ni u Srbiji ni u Hrvatskoj, a taj "narodski" pristup oduvijek je rezultirao najvećim hitovima, bez obzira na to koliko ga manjina smatrala prizemnim. Bloger Krule svojim će pristupom komentiranju dnevno-političkih zbivanja uvijek privući daleko više lajkova i reakcija od nekog tko je temi pristupio bez "krutejebo" i "opelijandera".  

Je li prije bilo bolje i jesmo li s vremenom postali gluplji, teško je procijeniti. "Jel' me netko tražio" nije ništa kvalitetniji humor od ovoga što gledamo danas, a naše naricanje nad vremenima kada su najpopularniji bili Josipa Lisac, Arsen Dedić i "Tko pjeva zlo ne misli" nisu ništa drugo nego iznimke koje potvrđuju pravilo. Da, iznimke postoje, uvijek je moguće bolje, ali to je rijetko slučaj.

Budimo realni, iščuđavanja nad domaćim smislom za humor, glazbenim ukusom i razinom komunikacije oduvijek je bio hobi glasne manjine koja očekuje pajtonovce, Arsena Dedića i Vladu Gotovca u državi Omče, cajki i Steve Culeja.