KADA vidite naočitog Erwina Ledera u austrijskom filmu Angst (Strah) iz 1983. godine, počinjete slutiti da je ovo remek-djelo zbog ekstremne boleštine i nasilja u vrijeme izlaska bilo zabranjeno širom Europe, ali je u potonjem periodu steklo kultni status.

Ovdje možemo reći da su četiri imena zaslužna za ono što Angst jest, a to je klasik u podžanru filmova o serijskim ubojicama. Gerald Kargl je redatelj, scenarist i mozak cijele operacije. Njemu je ovo prvi i posljednji dugometražni film, zbog zloglasnosti i financijskog kraha nikada više nije imao priliku snimiti ništa slično, ali jest snimao gomilu reklama, promotivnih filmića, dokumentaraca, edukativnih sadržaja u narednim godinama, čak je uzeo i nagradu u Cannesu, tako da se ne može reći da je propao, ali nažalost nije nastavio raditi ono u čemu je očito najbolji i u čemu je mogao pružiti još veći doprinos. 

Jedna od najupečatljivijih odlika filma jest rad kamere, koja u luđačkom zanosu i nemiru prati slično okarakteriziranog glavnog "heroja" puštenog iz zatvora i zapućenog da ponovo ubije nekoga jer bez toga ne može živjeti. On upada u napuštenu kuću u kojoj dočekuje njene vlasnike i scene krvoprolića koje slijede umnogome su pojačanog efekta upravo zbog načina na koji je sve snimljeno. Zadužen za kameru, kasnije i montažu, bio je Zbigniew Rybczynski (a pomogao je i na scenariju), momak koji je uzeo i Oscara tih godina za kratki film Tango, dok je u budućnosti postao jedno od velikih imena u glazbenoj industriji pošto su ga za snimanje spotova zvali Mick Jagger, Lou Reed, "Pet shop boys", "Simple minds" i ostali teškaši. 

Kad smo kod glazbe, za Angst ju je radio Klaus Schulze, također veoma poznato ime u domovini Njemačkoj i šire. Njegovo učešće u jezovitoj atmosferi filma je krucijalno i svaki bit pumpa horor s 90 i nešto posto na čistih 100. 

Erwin Leder je četvrti čovjek, glumac za kojeg nema šanse da pomislite da je normalna osoba, nesvakidašnji izbečeni i koščati izgled mu u tome pomaže, ali svaka nijansa njegove izvedbe je creme de la creme u povijesti psihopatskih likova filmske trake. Scene kada ubija jednu djevojku, pa joj liže krv, poslije povraća po njoj te skida gaće i trlja se - reklo bi se da bez obzira tko to izvodi pred kamerom automatski bi sam prizor bio dovoljan da sve djeluje nakazno, međutim on svojim reakcijama, pogledom i dodatnom mimikom samo pojačava već dovoljno jak utisak. Njegov psiho je krvolok, ali i ne baš sposoban čova, velike muke ima s paraplegičarom, babom, o prvom pokušaju ubojstva u taksiju da ne pričamo, ali sve mu to čak dodaje na realističnosti i nekako je još gadnije i strašnije. 

Ledera znamo iz još jednog klasika iz tog perioda. U pitanju je Das boot, a i u Hollywoodu se oprobao - imao je zapaženo učešće u hitovima kakvi su Schindlerova lista ili Podzemni svijet.

Sam Angst je zaživio tek dosta godina nakon nastanka, recimo Gaspar Noe ga smatra jednim od najvećih utjecaja na svoje stvaralaštvo. Izjavio je kako ga je dosad gledao preko 40 puta. Šteta je samo za redatelja Kargla što nije bio u prilici stvoriti još nešto slično, ali teško da bi opet sakupio ekipu takvih talenata, a možda je i bolje da sve ostane na nivou legende i stopostotnog učinka u filmografiji.

Što netko reče: "Gledajući Angst, shvatite da je Henry: Portret serijskog ubojice pomalo i pitom." Uistinu je tako.