Za 15 godina starom igrom još uvijek luduju milijuni ljudi. Zašto?

Za 15 godina starom igrom još uvijek luduju milijuni ljudi. Zašto?
Screenshot: WoW Classic

WORLD of Warcraft Classic i dva mjeseca nakon izlaska među pet je najgledanijih igara na Twitch.tv platformi koja je jedan od najboljih pokazatelja trendova u industriji videoigara. Zašto igrači i dalje ulažu sate i vrijeme u 15 godina star original igre koja je otad dobila sedam punih ekspanzija, a većina je ju već igrala stotine ili tisuće sati u njezinim različitim iteracijama?

"Nije igra, svijet je" i "nije bitan cilj, nego putovanje do njega" izjave su koje se često asociraju uz World of Warcraft, 15 godina stari MMORPG koji je zauvijek promijenio industriju videoigara i gaming kakav poznajemo. Upravo su te izjave danas aktualnije nego u bilo kojem trenutku modernog WoW-a. Ne samo da igrači igraju, nego se probudila i revitalizirala čitava zajednica igrača koji su u nekom trenutku igrali WoW i vratili se Classicu, njegovom prvobitnom stanju. Grupe, memeovi, guildovi, forumi, Twitch.tv kanali, sve raste na leđima igre koja bi da je bilo što drugo, davno bila zakopana ispod bezbroj hit naslova i "WoW killera" izašlih u posljednjih 15 godina. 

"Pa to je najgluplja igra na svijetu", rekla je u autu žena prijatelja dok smo se vozili na proslavu rođendana drugog prijatelja. I nije uopće teško shvatiti zašto bi to netko pomislio. Ako je ikad gledala supruga neko vrijeme kako igra WoW Classic sigurno joj se činilo da ne radi puno toga, zapravo, uglavnom trči. To je MMORPG, trčanje, trčanje i još malo trčanja, do trenutka kada možete početi jahati svog konja ili tigra, za što morate izdvojiti pozamašnu svotu golda, valute u igri koja se stječe mukotrpnim radom. Jedino što se tada promijeni je da jašete nešto brže nego što ste trčali, ali i dalje ima puno jahanja. Između trčanja i jahanja ubit ćete bezbroj različitih živina kako biste dobili njihove dijelove za quest, sastojke za dizanje određene profesije, brat ćete cvijeće, pecati, ali uglavnom trčati.

Prečaca nema i igra nije ispolirana niti savršena, ali igrače to nije briga. Spremni su se potruditi za predmet ili nagradu u igri koju će koristiti idućih 20 ili 50 ili 100 sati igranja. Samim time što igra nije lagana već testira i izaziva igrača i njegovo strpljenje, tjera vas da cijenite sav napredak u njoj, ali i drugačije se postavljate prema nasumičnim suigračima koje srećete putem. Uglavnom će vam pomoći ako su iz vaše frakcije, neovisno o tome imaju li oni kakvu korist od toga. 

Tako se razvija odnos jedinstven za MMORPG igre koje igra veliki broj igrača u isto vrijeme koji se međusobno ne poznaju. Kada netko vama pomogne i vi ćete češće biti spremni pomoći drugome, pa hvala i onom Priestu koji mi je pomogao s tri kapetana ispod Stranglethorn Valea i kasnije Captain's Chest questom. Pomogao mi je da prije otrčim iz notorne mape poznate po tome da igrači Alliancea neće tamo moći rješavati questove u miru. Ne znam zašto sam tada mislio da će u Tanarisu, mojoj idućoj lokaciji u igri, biti nešto drugačije. 

S obzirom na to da u Classicu možete provesti pola dana trčeći, spremni ste zatražiti pomoć ili platiti usluge drugih igrača. Warlock uz pomoć igrača može pozvati bilo kojeg člana grupe bilo gdje, dok recimo Mage može otvoriti portal za neki od velikih gradova vaše frakcije. Vjerujte, to mogu biti značajne uštede vremena, pogotovo kad vas quest pošalje u grad Night Elfova Darnassus bogu iza nogu na kontinentu protivničke frakcije. Davne 2005. kada je originalni WoW izašao u Europi, jedan je igrač trčao iz grada ljudi Stormwinda skroz do Darnassusa, vjerojatno nekoliko dana, kako bi bio prvi Human u tom gradu na svom serveru. Kada su ga vidjeli svi su bili šokirani, mislili su da je nekako varao.

WoW Classic je i sjajna prilika da se okupi staro društvo i ponovo se počne družiti uz igru, iako nužno ne moraju igrati zajedno, već koliko tko ima vremena. Kao virtualni dnevni boravak u koji dolaziš nakon posla odmoriti se s društvom i popričati o svemu, za samo 100 kuna mjesečno. I oni koji nikada nisu igrali WoW dobili su priliku iskusiti izvornu igru, kakav je to hype i zašto su toliko slušali o World of Warcraftu posljednjih 15 godina, što od medija, što od prijatelja, što iz popularne kulture.

U WoW-u ne postoji trenutci u kojima nemate što raditi, uvijek postoji cilj, bilo da želite da vam lik izgleda ljepše, ima najbolju opremu, želite jahati tigra, a Human ste pa ste osuđeni na konje. Možda se samo želite odmoriti uz pecanje. Još samo jedan quest, još samo ovo oružje, još samo ovaj raid. Klikanje bez razmišljanja, kao što je to dovoljno u mnogim današnjim igrama, u WoW-u vas može skupo koštati. Prodate li vendoru u igri predmet koji je jako tražen u aukcijskoj kući, uništite li predmet potreban za quest, povučete li previše protivnika jer ste neoprezni pa zbog vas umre cijela grupa ili ne daj bože čitavi raid od 20 ili 40 igrača, nakon čega se nekoliko njih naljuti i napusti grupu pa idućih sat vremena morate tražiti zamjene spamajući po kanalima za chat u igri. Kroz dobar dio igre ovisit ćete o drugima i oni će ovisiti o vama, što dodatno pojačava odnos prema samoj igri.

Nebitne stvari poput kupovanja strijela i nošenja mesa i ribe kako biste mogli hraniti svoju mačku o kojoj ste ovisili zadnjih 40 level da bi bila sretna i da vas ne bi napustila (da, igram Huntera, kao i uvijek) su ipak stvari o kojima morate razmišljati, inače ćete se morati vraćati po te strijele i loviti to meso, što će vam opet oduzeti hrpu vremena. Svaka klasa u igri ima prednosti i mane i svoju vitalnu ulogu u Azerothu i to je sjajno. Trebate ih i oni će trebati vas, bez obzira na to što mislili o tome. Ovisno o klasi i iskustvo igranja je drugačije. Rogue se može provući sakriven i riješiti neke questove bez da ubije ijednog protivnika, igrati li Huntera imate peta koji je dobar dio igre korisniji nego vi sami, dok recimo Warrior kada dobije oružje udara kao tenk, uz to što ga je poprilično teško ubiti.

Tu su naravno i igrači protivničke frakcije koji će se vas ponekad spriječiti u tome što radite, uglavnom iz čiste zabave. Nije nimalo zabavno kada vas u 1 ujutro ubije level ?? Shaman dok tražite zadnju panteru koju trebate ubiti kako biste riješili quest. Svakom se takvom zakunete da ćete se jednog dana baš ovdje vratiti, a oni ozbiljniji imaju i crne knjižice u koju pišu imena igrača koji su im radili probleme. Nekada su uporni, pa pozovete prijatelje i igrače svoje frakcije da vam pomognu, nakon čega i oni učine isto. Tako smo se dva sata međusobno ubijali u Hillsbrad Foothillsu, mapi na kojoj igrači koji su dosegli maksimalni level i nemaju što raditi.

Nakon više od šest dana igranja, odnosno 144 sata, nisam ni blizu kraja igre i to me ne brine ni najmanje, čak mi se i ne žuri, iako realno, kraja nema. Na maksimalnom levelu kreće drugi niz izazova, bilo da preferirate igrati protiv drugih igrača ili ići u raidove te s 39 drugih ljudi ubijati velike zmajeve u zahtjevnim i drugim borbenim sekvencama kako biste dobili još bolje predmete. Uživam, ali i živciram se na putu do toga, s prijateljima i onima koje upoznajem kroz igru, makar se družili samo tu jednu večer u Zul'Farraku. U posljednja dva mjeseca kada imam vremena nema dvojbe u glavi što ću igrati. Kada nemam, kako bi rekao jedan od mojih prijatelja i suigrača: "Samo da skočim u Auction House i obavim quest, pa idemo".

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara