Za razliku od Kluba ljubitelja životinja, kluba ljubitelja ljudi još uvijek nema

Za razliku od Kluba ljubitelja životinja, kluba ljubitelja ljudi još uvijek nema
Facebook

PAS Bono je uginuo jer ga je vlasnik mučio, odnosno pustio da krepa od gladi. Za tog monstruma se traži zatvorska kazna zbog ubojstva s predumišljajem. Hrvatska vlada slično tretira vlastiti narod, a razlika je tek u geografiji, pa umjesto na livadi, Hrvati najčešće skončaju u bolnici, a ponekad i na ulici. Međutim, monstrume iz vlade ćemo ponovo izabrati na narednim izborima. Za razliku od Kluba ljubitelja životinja, klub ljubitelja ljudi još nije registriran, pa beskućnici na dvije noge tumaraju ulicama bez nade da će ih netko udomiti. Pribijena noga i šepav korak izazivaju sažaljenje jedino ako ste na sve četiri. Naravno da nije isto imati psa ili čovjeka kao ljubimca. Ljudi manje laju, a više grizu, ne mašu repom čim ugledaju nadređenog i ne podnose obruč oko vrata, no Hrvati su, generalno uzevši, i tu iznimka. Ne mašemo repom, već zastavicama, ali od silnog mahanja stvaramo promaju. Tu promaju zovemo danom državnosti. Stalno smo na uzici, a kad nas jednom godišnje puste s lanca, to nazivamo neovisnošću. Dan pobjede slavimo kad ugrizemo najbližeg susjeda. U čoporu sa sebi sličnima zahvalno glođemo štagod nam monstrumi dobace ili serviraju. Što smo gladniji, to smo vjerniji.  U borbama pasa najbolje prolaze oni najbjesniji - psi rata. Bjesnoća među bijesnima nije bolest već normalnost, pa ni ista pasmina više nije zalog sigurnosti. Režimo jedni na druge, ali nikad na vlast. Poslušno izvršavamo naloge, istrenirani ne samo da dajemo šapu, već i život. 

Smatraju da im nećemo i ne možemo ništa zbog brnjica koje su nam propisali zakonom. Sve manje lajemo, sve više cvilimo. Jedna godina ove vlade je ekvivalent 7 naših, pa nam njihov mandat uzme mladost. Oni su pasja trakavica koja ultimativno dovodi do zatajenja mozga, što je trenutno najrasprostranjenija bolest u Hrvatskoj. Uspavali su nas da ne patimo. To zovu humanom gestom. Malo tko može biti imun na tužan pseći pogled, osim hijena, odnosno životinja kojima je cilj hraniti se nama. Hijene se mogu sresti u saboru, a ima ih i u ostalim zaštićenim hrvatskim rezervatima kao što su državne službe, banke i sl. Nije, stoga, čudno što je od 101 dalmatinca ostalo tek nekoliko. Za opstanak više nije dovoljno biti plemenite vrste, valja biti bokser.

Ima slučajeva kad pas napadne vlasnika. Još uvijek je to rjeđe negoli obrnuto, ali tendencija je u porastu. I pas ima trn u oku. Naša vlada bi morala osmisliti plan za otvaranje azila u koji će pobjeći kada situacija dođe do trnovite razine. Nema sumnje da će se to uskoro i dogoditi jer ni pas ne može dugo podnositi pasji život. Uostalom, ni on ne zaslužuje da ga se tretira kao psa. Azil nek' se zove Pro BONO, u spomen na psa koji nije bio njihove sreće.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Index.hr. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara