SJEĆATE li se kako se živjelo u Zagrebu prije više od 50 godina? Možda se tad još niste bili ni rodili ili ste bili jako mali pa vam je teško točno pretpostaviti koliko se način života promijenio od tada do danas. U suradnji s Yugopapirom donosimo vam tekst iz 1968., u kojem je opisana zagrebačka svakodnevica u doba bivše Jugoslavije.

Srpanj 1968: Prepoznajete li polumilijunski Zagreb, drugi po veličini jugoslavenski grad, u ovakvoj slici: Četiri od svakih deset domaćinstava vlasnici su stana u kojem stanuju. Tri posto stanova nema električne energije. Svaki peti stan ima priključak na plin, a tek svaki deveti telefon. Jedna trećina stanova nema vodovoda ni kanalizacije. Svaka četvrta obitelj živi u stanu koji se sastoji samo od jedne sobe...

Takvu, neobičnu i neočekivanu sliku Zagreba otkriva ispitivanje Instituta za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu. Cilj ispitivanja bio je da se otkrije struktura stanovništva naših suvremenih gradova, navike njihovih stanovnika, uvjeti i način kako ti ljudi stanuju i troše svoj novac, ukratko - da se pokuša utvrditi stupanj urbanizacije našega velikog grada. Jer, realna je pretpostavka da ono što vrijedi za Zagreb vrijedi i za ostale naše gradove koji su nakon oslobođenja doživjeli ekspanziju što se obično naziva "urbanizacijom".

Ispitivanje o kojem je riječ provedeno je u sedamsto i tri zagrebačka domaćinstva, koja vjerno reprezentiraju skup od oko sto i pedeset tisuća domaćinstava, ili više od četiri stotine tisuća stanovnika. Uzorak je dovoljno velik da bi zaključci bili pouzdani i prihvatljivi. Jedina je šteta - to je manje naučni nedostatak, a više žurnalistički hendikep - što su rezultati zbog velikog broja anketiranih sadržani uglavnom u postocima, a ne u verbalnim odgovorima. No, i takvi kakvi su ti su rezultati zanimljivi i mnogo govore. Oni zapravo iskazuju demografski, socijalni, ekonomski i kulturni sastav stanovnika Zagreba.

Prevladavaju doseljenici

Od sto pedeset i tri tisuće zagrebačkih domaćinstava s užeg gradskog područja, gotovo polovicu - sedamdeset tisuća - čine domaćinstva radnika. Na drugom su mjestu službenici (trideset i jedan posto od ukupnog broja), a na trećem penzioneri. Slijede domaćinstva obrtnika i domaćica, a na posljednjem mjestu nalaze se poljoprivrednici koji čine samo jedan i pol posto u ovom skupu (anketirano je samo uže gradsko područje, realni postotak poljoprivrednika vjerojatno je veći). Tipična zagrebačka obitelj danas je, dakle, radnička.

Samo po sebi to još ne govori mnogo o porijeklu većine stanovnika. Stvari su jasnije kad se analizira broj članova pojedinih domaćinstava. Najbrojnija su obrtnička domaćinstva (u prosjeku 3.35 članova), zatim radnička s manje od tri člana, i na trećem mjestu službenička. Ove posljednje dvije kategorije značajno utječu na prosjek broja članova zagrebačkog domaćinstva koji iznosi 2.74 člana, što je praktički manje od oba roditelja i jednog djeteta.

Što se iz toga može zaključiti? Najvjerojatnija je pretpostavka da su najčešća domaćinstva čiji članovi "nisu imali vremena" da u gradu osnuju obitelj - dakle domaćinstva doseljenika.

Odakle dolaze?

Ovakav zaključak ilustriraju i sljedeći podaci:

- u šezdeset i jedan posto anketiranih domaćinstava oboje osnivača doselilo se u Zagreb

- u jedanaest posto domaćinstava jedan je od osnivača doseljenik, a drugi "starosjedilac"

- u dvadeset i osam posto domaćinstava oboje osnivača žive u Zagrebu od rođenja.

Odakle dolaze oni koji se doseljavaju u veliki grad? Prema rezultatima ove studije, nešto više od polovice doseljenika prije dolaska u Zagreb bilo je nastanjeno na selu. Trideset i osam posto ih je ranije stanovalo u nekom drugom gradu, a u petnaest posto domaćinstava jedan od osnivača prije je stanovao u nekom drugom gradu, a drugi na selu.

Ovi primjeri očit su dokaz da mehaničko povećavanje broja stanovništva u gradovima ne mora još značiti i urbanizaciju tih naselja.

Stambene prilike Zagrepčana nisu ružičaste. Rezultati ankete otkrivaju viziju "kutijica za stanovanje", karakterističnih za industrijske centre.

Kako stanuju?

Više od trećine anketiranih stanuje u jednosobnom stanu, nešto manje (29 posto) u dvosobnom, a gotovo svako četvrto domaćinstvo (22.19 posto) stanuje u "stanu" koji se sastoji od - jedne sobe.

Prosječna površina stana po članu domaćinstva u Zagrebu iznosi sedamnaest i pol četvornih metara. Taj prosjek bolji je od onog što bi se iz stambenih uvjeta moglo zaključiti. Ustvari posrijedi je statistička iluzija: naime, prosjek značajno podižu razmjerno rijetke obitelji na čije članove otpada i po pedeset kvadratnih metara stambenog prostora. Realniju sliku pruža "najčešća" stambena površina po članu domaćinstva. Ta površina iznosi negdje između osam i dvanaest četvornih metara.

Upravo zapanjuje podatak da su četrdeset i jedan posto zagrebačkih domaćinstava vlasnici stana u kojem stanuju! Trideset i deset posto domaćinstava jesu stanari, četrnaest posto podstanari, a pet posto - sustanari. Međutim, činjenica da među anketiranima ima najviše vlasnika stanova ne svjedoči ni u kojem slučaju o visokom standardu stanovnika, nego o nečem sasvim drugom: o tome da veoma velik dio gradskog prostora čine male potleušice predgrađa i prigradskih četvrti te "divlje" novogradnje koje je grad "progutao", a čiji su stanovnici i vlasnici tih nastamba. Ovaj zaključak također oduzima značajne poene urbanom izgledu naših velikih gradova.

Navike: prema tradiciji

Ni podaci o komunalijama ne daju optimističku sliku: u stanovima jedne trećine anketiranih domaćinstava nema vodovoda ni kanalizacije, svaki peti stan ima priključak na plin, a svaki deveti telefon. Tri posto stanova anketiranih nema uvedenu električnu energiju.

Evo do kakvih je rezultata dovelo ispitivanje o kome je riječ:

- gotovo jedna trećina građana provodi tjedni odmor kod kuće, uz kućanske poslove

- nešto manje (27.5 posto) provodi vrijeme kod kuće odmarajući se (uglavnom radničke obitelji)

- tek svaki osmi građanin odlazi na poludnevni izlet, a svaki deveti kraću šetnju

- samo dva posto koristi tjedni odmor za sportske aktivnosti.

Iz toga se može zaključiti da gotovo dvije trećine stanovnika (61 posto) provode tjedni odmor kod kuće, što se ne može okvalificirati kao navika stanovnika tipično gradskih sredina. Sa psihosociološkog stajališta također je logično da postoji velika razlika između pridošlica i "starosjedilaca" koji se odlučuju na odmor izvan kuće - u kulturnim ustanovama, izletištima ili u sportskim aktivnostima. U cjelini, taj je omjer gotovo dva prema jedan u korist onih koji u gradu žive od rođenja.

U prosjeku, gotovo četiri petine prihoda domaćinstava odlaze na hranu, odjeću, obuću, stanarinu i ostale kućanske potrebe. No još je zanimljivije kako se raspoređuje ono što ostaje: jedna trećina ostatka troši se na duhan i piće više nego za kino, kazalište, sportske priredbe, putovanja, knjige i dnevni tisak zajedno. Ako tome dodamo da su u izdatke za knjige i dnevni tisak, koji dosežu jedva dva posto troškova, uračunati i školski udžbenici - zaista je u ovoj raspodjeli teško naći mnogo od strukture i standarda troškova tipičnog stanovnika velegrada.

* * *

Ispitivanje koje smo analizirali dovoljno je reprezentativno da se zaključci koji se formalno odnose samo na Zagreb prošire na svaki od naših gradova koji su u posljednje vrijeme postali veliki imigracijski centri. Pritom postoji velika vjerojatnost da se zaključci na koje navodi zagrebačka anketa još u većoj mjeri odnose na Beograd, Sarajevo, Skoplje i još neke naše veće gradove, jer je u tim naseljima pritisak stanovništva iz pokrajine još mnogo veći i brži nego u Zagrebu.

Tekst: M. Lamer (Vjesnik u srijedu, 1968.)