U NOĆI s 28. lipnja na 29. lipnja 1969. godine došlo je do prve LGBTIQ pobune u povijesti, Stonvalške pobune. U klubu Stonewall i u ulici Christopher u Greenich Villageu LGBTIQ osobe prvi put su ustale protiv policijske represije i nasilja, a danas se Povorke ponosa diljem svijeta održavaju u znak sjećanja na tu prvu pobunu.

U suradnji s Yugopapirom donosimo članak iz 1981. godine u kojem je jedna Zagrepčanka otvoreno progovorila o svojoj seksualnoj orijentaciji. 

Svibanj 1981.: "Nije me stid priznati da sam lezbijka! Želim o tome govoriti otvoreno, braniti svoj stav. I svaka žena koja smatra da pripada takozvanom 'trećem svijetu' s otoka neka se ne srami svojih sklonosti."

Ovu poruku poslala nam je prije izvjesnog vremena Marija Bogović (41), daktilografkinja iz Zagreba. Homoseksualnost, doduše, odavno nije tabu tema, ali se o njoj govori i piše uvijeno, u šiframa i općenito. Ovo je prvi put kod nas da se netko tko pripada tom "trećem" svijetu spolova pokazao pred javnošću pod punim imenom i prezimenom. Marija Bogović pristala je fotografirati se i s našim novinarom razgovarati o svom intimnom životu...

- Otkud vam toliko hrabrosti da javno priznate da ste lezbijka? Zar se ne bojite poruge, prijekih pogleda?

- A zar nije sramnije živjeti u lažima! Ima dosta mojih istomišljenica u Zagrebu koje se zaklanjaju iza braka, a uistinu on im je teret. Ja to osuđujem. Zašto bježati, zašto se prikrivati? U mom Vjesniku, gdje radim dvadeset godina, nitko me ne gleda poprijeko zbog toga što sam lezbijka. Ne plaši me nimalo to što sam se prva javno otkrila. Ja sam predodređena da budem revolucionarna, tražim istinu i pravdu. U prošlom stoljeću zbog toga bi me sigurno spalili. Danas je drukčije, i ja sam sretna što pripadam ovom vremenu.

- Kada ste postali svjesni svojih homoseksualnih sklonosti?

- Moja prava priroda bila je dugo zapretena negdje u podsvijesti. Rođena sam u vrlo siromašnoj obitelji u selu Plaškom u Lici. Otac je stradao u ratu kad su mi bile tri godine. S jedanaest godina izgubila sam i majku. Nisam imala mogućnosti školovati se. Bilo nas je četvero djece. Morala sam u đački dom, najprije u Zagrebu, a zatim u ženski dom u Samoboru. Možda su se moje sklonosti prema lezbijstvu počele razvijati već tada, ali ja toga nisam bila svjesna. Završila sam malu maturu, a potom birotehničku školu i zaposlila se. S osamnaest godina zaljubila sam se u čovjeka jedanaest godina starijeg od mene i u dvadesetprvoj udala se za njega. Bio je to prvi i posljednji muškarac u mom životu.

Promašeni brak

- Što se dogodilo s vašim brakom?

- Raspao se. Od samog početka to je bio pakao. Sav kućni teret pao je na mene i uz sve to dobivala sam od muža redovno batine i jednako bila izložena njegovom preziranju. Prvih pet-šest godina, dok sam bila slijepo zaljubljena, trpjela sam maltretiranja i na sve pristajala. Rodila sam troje djece. Vjerovala sam da će se zbog toga i on promijeniti i da ćemo uspjeti izgraditi skladan obiteljski život. On je, međutim, bivao sve arogantniji, grublji i odjednom sam se počela hladiti prema njemu. Nisam ga više mogla podnijeti ni u krevetu. Izbjegavala sam odnose. Pokušavala sam o svemu razgovarati s njim otvoreno, kazati mu da mi je potrebno njegovo razumijevanje i nježnost, ali me on grubo odbijao. Najzad naša emotivna veza se sasvim prekinula. Ostali smo formalno vezani još četiri godine, ali to više nije brak.

- Zašto ste pristali toliko dugo formalno biti s čovjekom prema kome niste gajili nikakve osjećaje?

- Smatram da ljude ne treba povezivati samo krevet, ili par mjedi, ili zlata na ruci. Tu su bila djeca, trebalo ih je izvesti na put.

- Vi i sada nosite prsten na ruci. Što će vam ako smatrate da ona nije nikakav simbol sprege među ljudima?

- To mi je dar od prijateljice. Ali ova karika na mojoj ruci nije ona koja obavezuje, ili još bolje, ona koja sputava.

- Je li vaša naklonjenost istom spolu, iako tada još potisnuta, na neki način doprinijela da vaš brak bude osuđen na propast?

- Ne bi bilo u redu da svu krivnju za neuspješan brak pripišem mužu. Istina je da sam ponekad za vrijeme spolnog odnosa mislila na ženu. Ali to tada nije imalo nikakvog značaja. Moja krivnja za propast braka je u tome što sam bila suviše naivna. Pristajala sam da budem kriva i za najmanju nesmotrenost koju bih učinila, a on je to zloupotrebljavao. Nisam to smjela dopustiti. Naš brak se i zaljuljao kao kula od karata baš onda kada sam počela tražiti pravo glasa. Da je u našoj vezi bilo više razumijevanja i poštovanja, ja možda danas ne bih bila na ovom putu na kojem jesam.

- Žalite li što ste se udavali, ili možda žalite što u braku niste imali više sreće?

- Ne žalim ni za jednim ni za drugim, imam djecu. Uz to, moj muž, baš zato što je bio takav, pomogao mi je da otvorim oči, da nađem sebe i spoznam pravu sreću.

Prvo homoseksualno iskustvo

- Kada ste prvi put stupili u homoseksualni odnos?

- Poslije prekida  s mužem lezbijstvo mi je bilo sve bliskije. Ali bila sam potpuno neuka, nisam o tome znala gotovo ništa. Tu moju sklonost definitivno mi je otkrila jedna medicinska sestra prije desetak godina. U to vrijeme odlazila sam svakodnevno na fizikalnu terapiju radi liječenja kičme. Primijetila sam da mi masaže, koje mi je radila sestra Helen, pričinjavaju neko neobično zadovoljstvo. Jedva sam čekala trenutak kad ću ponovo otići na terapiju. Helen je prezrela moje osjećaje i jednog dana mi je otkrila da je lezbijka. Rekla je da je vrlo usamljena i da bi željela društvo. Obasipala me pažnjom i mi smo počele izlaziti u grad, na kavu, u šetnju, voditi duge prisne razgovore i uskoro nismo mogle jedna bez druge. U seksualne odnose stupile smo tek godinu i pol poslije našeg poznanstva. Živjele smo zajedno tri godine, a onda je Helena otišla u Njemačku raditi.

- Kako vam je pao taj rastanak?

- Strašno. Odlazak Helenin za mene je bio sjekira na srcu. Preživljavala sam bolne trenutke, mnogo teže nego u vrijeme razvoda, činilo mi se da ću presvisnuti. Pomišljala sam i na samoubojstvo. Ali, vremenom preboljela sam i Helen, kao što se i sve drugo u životu mora preboljeti. Helen je i sada u Hamburgu. Ostale smo prijateljice, dopisujemo se, ali su emocije malo usahle.

- Jeste li poslije Helen imali još tako intimnih prijateljica?

- Da, imala sam još dvije veze. Druga je bila jedna mlada Njemica, studentica slavistike. S njom sam bila najduže - četiri godine. Ta veza, na žalost, unaprijed je bila osuđena. Ona se poslije studija morala vratiti u svoju zemlju. Znala sam da zbog toga ne možemo ostati uvijek zajedno, pa sam od početka sebe pripremala za rastanak. Lakše sam ga i podnijela nego onaj s Helen.

Novine kao posrednik

- Kako dolazi do poznanstva medu lezbijkama?

- Poslije Helen ja sam pokušala naći prijateljice preko oglasa u novinama. Oglašavala sam u "Startu", jednom i u "Reporteru".

- Novine ne objavljuju otvorene ponude za prijateljstva homoseksualnog karaktera. Kako se prepoznaju ti oglasi?

- Po šiframa. Obično se kaže: "želim proširiti krug poznanstava", ili "želim upoznati sličnu osobu". Ja sam pisala i vrlo jasne šifre, kao na primjer "Safo". Usprkos tome, imala sam dosta muških ponuda, što dokazuje koliko je naše društvo primitivno. Čudim se da je naš svijet još toliko neuk da ne zna tko je bila Safo. Jednom sam u Startu htjela objaviti oglas "tražim prijateljicu", a oni su to prekrstili u "osobu". Ne znam kome to može smetati.

- Postoje li još neki znaci raspoznavanja među lezbijkama?

- Postoje. Jedan od njih je prsten. Lezbijke ga nose isključivo na kažiprstu lijeve ruke.

- Zašto lezbijke stalno traže da "prošire krug poznanstava"? Je li to, možda, zbog teškoća da se nađe partnerica, ili zbog bojazni da će se jednog dana ona izgubiti i ostati usamljena?

- Mi sentimentalne veze sklapamo kao i svi zaljubljeni. Nije, dakle, dovoljno da za nekoga znate da je lezbijka pa da s njom odmah dijelite postelju i svako dobro i zlo. Međusobna upoznavanja su nam potrebna zato što pokušavamo da se legaliziramo, da organizirano nastupimo. Hoćemo svoje mjesto u društvu, da nas ono prihvati, a ne da u nama gleda nakaze koje hodaju svijetom. Mi smo dostojne poštovanja. Ne može nas nitko negirati samo zato što spavamo s neuobičajenom osobom.

Jedna plus jedna - par

- I ja sam mislila da je jedini zakon prirode spavati s muškarcem i odgajati djecu. Sada tako ne mislim. Za mene i za moju prijateljicu naš život je sasvim prirodan. A u seksu kao i u životu normalno je sve što nije prisilno. Kod nas nema nikakvog nasilja. Volimo se, zar to nije prirodno?

- Kakvu ulogu ima seks u homoseksualnim vezama i je li se tu, uistinu, može govoriti o seksu?

- Seks lezbijki u stvari i nije seks. To je nešto drugačije, mnogo profinjenije, emotivnije i dublje. Nije to samo pražnjenje kao kod heterogenog seksa. Suština razlike između lezbijskog odnosa i odnosa između muškarca i žene odlično je prikazana u filmu "Emanuela".

- Za lezbijke se misli da su veoma strasne. Koliko je spolni nagon jak?

- Jako je jak, ali ne samo u fizičkom smislu. Tu su posebno izražene emocije, zato ga ja i zovem emotivno-seksualnim.

- Je li među lezbijkama izražen i dopušten promiskuitet?

- O promiskuitetu i grupnom seksu, bar u mom krugu, nema ni govora. Živimo u parovima. Spavamo spontano, ako smo zaljubljene i ako nam se spava. Niko nikog ne vuče u krevet ako ne postoji obostrana privlačnost i želja.

Homoseksualci su, ipak, muškarci

- Kakvi odnosi vladaju medu homoseksualcima i lezbijkama? Druže li se, pomažu li jedni drugima pri sklapanju prijateljstava?

- O homoseksualcima ne želim govoriti iz jednostavnog razloga zato što su muškarci. Mogu samo reći da oni sami često blate svoju djedovinu. Među njima ima agresivnih koji prisiljavaju neke ljude na radnje za koje nisu. To je nedopustivo. Ne družim se osobno s homoseksualcima, iako neke lezbijke kažu da su oni dobri prijatelji. Ali, ja mislim da su rijetki muškarci s kojima se može prijateljevati bez obaveze prema krevetu.

- Homoseksualnost je postojala u mnogim civilizacijama. Negdje je bila priznata, čak i poštovana, kao u staroj Grčkoj, negdje osuđivana. Jesu li lezbijstvo i pederastija društveni ili individualni problem?

- Po mom mišljenju homoseksualnost je problem društva, njegovog licemjerja i pomanjkanja hrabrosti da nas prizna i prihvati, da nas vrednuje prema onome što mu doprinosimo, a ne prema tome s kim spavamo. Ja radim u emancipiranoj sredini. U Vjesniku na mene se mogu u svakoj prilici osloniti. Nisu od mene okrenuli glavu. Počeli su me vrednovati po mom radu, a ne prema tome s kim idem u krevet.

- Zašto vam je stalo da cijelom svijetu pokažete da ste lezbijka? Zar nije logičnije da to ostane vaša intimna stvar, pošto i sami kažete da u tuđi krevet ne treba zavirivati?

- Naravno da je to moja stvar. Ali, želim kroz moju ispovijest drugima, koje su kao i ja, iliti hrabrost, pokazati da se nemaju zbog čega sramiti svog svijeta i svog života. Svjesna sam da je ovo samo prvi korak u našim nastojanjima da izborimo svoja prava i da prekinemo s tradicijom stavljanja na stub srama svih za koje se sazna da pripadaju "trećem svijetu". Za dvadesetak godina vjerujem da ćemo u tome potpuno uspjeti.

- Na koji način društvo treba riješiti vaš status?

- Ne tražimo da se naša veza ozakoni brakom. To nam nije potrebno. Ja sam uopće protiv braka, ali to ne znači da sam i protiv obitelji. Treba dati za pravo ljudima da se povežu i bez matičara i bez kolajni. Naravno po vlastitoj naklonosti i želji.

- Znaju li vaša djeca da ste lezbijka?

- Mislim da znaju. Čitali su neke članke koje sam ja potpisivala. Čak smo indirektno i razgovarali na tu temu. Rekla sam im: djeco, imala sam jedan život koji nije bio sretan. Sad imam drugi koji mi pruža zadovoljstva. Vi o tome ne trebate voditi brigu. Razumjeli su me i odgovorili da je to moja stvar.

- Kažete da ste sretni što je vaš brak propao i što vam je to pomoglo da postanete lezbijka, jer biti lezbijka znači biti sretna. Biste li voljeli da i vaša djeca budu tako sretna?

- Djeca nisu odgovorna za moj život. Odgojila sam ih kako sam najbolje znala. Pred njima je njihov život, neka sami biraju. Moja je želja da, prije svega, budu pošteni i vrijedni građani ove zajednice, ali nitko ih ne smije trpati u isti koš sa mnom.

Razgovarala: Višnja Vukotić (Reporter, 1981.)